Glumac i redatelj Robert Kurbaša tumači zašto je gluma poslanje blizu svećeničkomu pozivu, pa i kad govori o svojoj novoj predstavi »Pizza s Krešom«.
Etablirani akademski dramski umjetnik, poznat javnosti po brojnim televizijskim serijama i filmovima, kazališnim predstavama i voditeljskim angažmanima, Robert Kurbaša, koji je rodni Split zamijenio adresom u Samoboru, u povodu nove autorske kazališne predstave »Pizza s Krešom«, kojoj je ujedno redatelj, dramaturg i glumac, rado se odazvao na razgovor za Glas Koncila, uoči odlaska na hodočašće u Mariju Bistricu.
Poslanje blizu svećeničkomu pozivu
Nakon završene zagrebačke Akademije dramske umjetnosti postao je član ansambla HNK-a Split od 2000. do 2009. godine, a od tada djeluje kao »slobodnjak«. O glumi kao životnom pozivu, obitelji i vjeri koja ga nadahnjuje i ispunjava rekao je: »Kao dječak htio sam biti informatičar, nogometaš i oceanograf, ali sam shvatio da ako postanem glumac, mogu biti što god hoću, barem na trenutak.
Gluma je cjeloživotni poziv, svojevrsno poslanje blizu svećeničkomu pozivu jer je duboko duhovna i sveobuhvatna s velikom mjerom odgovornosti, jasno, ako se shvati na ispravan način. Vjera je potreban oslonac i bez nje ne bih mogao biti to što jesam. Odrastao sam u katoličkoj obitelji i moji pogledi na svijet su kršćanski, ali vjerujem i kompatibilni sa svim svjetskim religijama, kulturama i tradicijama koje ljubav stavljaju na prvo mjesto kao putokaz u životu. Treba njegovati tradiciju predaka i običaja te se podčiniti zakonima prirode, morala i etike, odnosno živjeti u skladu s njima. Unatoč problemima koje život nosi, sretan sam čovjek koji ima troje djece, divnu suprugu i obiteljsku kuću u Samoboru.«
Ispitivanje savjesti na daskama
U autorskim djelima u kojima glumi, uz to što potpisuje scensku prilagodbu i režiju, postavlja pitanja o transhumanizaciji društva, o moralu, religiji, odnosu muškarca i žene te prijateljstvu, tražeći odgovore na izazove vlastite savjesti.
Predstavama se dotiče geostrateških, ekonomskih i političkih pitanja i previranja te potiče na razmišljanje i preispitivanje vlastitoga bitka, smisla i pravih vrijednosti s jasnim ciljem učiniti nas boljim ljudima. »Autorski me rad veseli jer je neovisan i pruža prostor nesputane kreativnosti, što u slučaju rada s privatnim ili državnim institucijama uglavnom nije praksa. Financijski je nezahvalno biti u tom položaju, ali osjećaj slobode je neprocjenjiv. Nakon 2009. godine i odlaska iz HNK-a Split, gdje sam bio osam godina u glumačkom ansamblu, posvetio sam se uglavnom snimanju za televizijske formate.
Ni tada nisam zapostavio kazalište, a ni svoj autorski rad jer sam u to vrijeme izišao sa svojim prvim uratkom, monodramom prema prozi Tina Ujevića ‘Ispit savjesti’, što je duboko duhovna predstava. Uslijedili su naslovi ‘Tko je ubio Zvonka Bušića?’, politička biografija u kojoj utjelovljujem naslovnu ulogu, a kolegica Ana Vilenica glumi Julianne Bušić, te predstava ‘More’ o bardovima hrvatske lirike Josipu Pupačiću i Nikoli Miličeviću, koju igram s kolegom i pjesnikom Enesom Kiševićem«, rekao je splitski umjetnik.
Kad duhovitima nije do šale
Njegova nova predstava »Pizza s Krešom« komedija je inspirirana kultnim američkim filmom »Moja večera s Andreom« s početka osamdesetih. Premijera je bila početkom ljeta u kinu »Forum« SC-a »Stjepan Radić« u Zagrebu, a tijekom ljeta predstava se održavala na pozornicama srednje Dalmacije, prenosi Glas Koncila.
»Predstava ponire u tematiku smisla života i naših težnja u potrazi za individualnom srećom u ovom transhumanističkom svijetu. Dvoje ljudi koji pripadaju intelektualnoj eliti našega suvremenoga društva svoja stajališta o životu iznose na ‘obdukcijski stol intelekta’ u kvartovskoj pizzeriji. To je komedija u kojoj duhovitim ljudima nije do šale. Publika je dobro prima jer korespondira s našom općom intuicijom u ovim zbunjujućim vremenima i svojevrsno je ogledalo naših strahova, ali i duhovnih putokaza koje tražimo. Glumim s kolegicom Nikom Levak i novinarom Krešimirom Mišakom. Vjerujem da ćemo je igrati u Zagrebu cijelu iduću kazališnu sezonu. Najvjerojatnije u kazalištu ‘Knap’ na Peščenici, ali i po cijeloj Hrvatskoj.«
Glumac glumcu treba biti prijatelj
Smatra da je za duhovno zdravlje esencijalno postavljati takve i slične predstave na scenu kao sredstvo emocionalne i mentalne higijene građana, a o važnosti kolegijalnih odnosa u svijetu glume je dodao: »Gluma je timski rad i važni su dobri kolegijalni odnosi. Također je karijerno zanimanje i htjeli mi to ili ne, jedni smo drugima konkurencija. Mislim da glumac glumcu treba biti prijatelj. Priroda posla je takva da se u glumi rabe najintimniji i najosjetljiviji ‘alati’ ljudskoga bića i ako se ne ostave po strani svi vanjski i unutarnji neprijatelji od taštine do političkih stajališta i predrasuda, teško se može doći do istinske umjetnosti.
Spreman sam angažirati se i medijski eksponirati, ali ako uvidim mogućnost da pridonesem boljitku društva. Samo nas dobra komunikacija, prihvaćanje, tolerancija, ali i zdrav sud temeljen na vječnim vrjednotama koje ne osuđuju i ne isključuju drugoga može dovesti do boljega i sretnijega sutra. Neke se stvari moraju staviti na svoje mjesto jer npr. nije dobro da manjina vlada većinom ili da glavnostrujaški mediji u 21. stoljeću nisu transparentni ni objektivni. Politička umješnost i manipulacija moći bez Božje vertikale dovode do sve veće anksioznosti i raskola među ljudima.«
Tekst se nastavlja ispod oglasa
