Goli otok i Titova Jugoslavija – robijanja i mučenja hrvatske mladosti zbog čitanja knjiga i novina iz pera Jake Rojnice

Foto: Pokrajac, commons.wikimedia.org; fotomontaža: Narod.hr

Poznato je da se Titova komunistička Jugoslavija i represivni režim s posebnom slašću obarao na mladiće i domoljube studentske dobi. Tako su mnogi studenti došli pod udar Titovog  režima i to zbog najelementarnijih i danas neshvatljivih stvari kao čitanje knjiga i novina, razgovorima o potrebi slobode govora, najmanje kritike režima i kulta ličnosti diktatora ili bilo kakve kritike politike Jugoslavije.

Ovo je istinita priča Jakoslava Rojnice o svojim robijaškim studentskim danima koje je sažeo u knjigu „Ja sam 6387“, koja će biti u srijedu predstavljena na Golom otoku.

Jakoslav Rojnica iz Ciste Velike imao je samo 22 godine kad ga je komunistička milicija 25. svibnja 1978. odvela iz Studentskog doma ‘Stjepan Radić’ na Savi u Zagrebu u SUP Petrinjsku (današnji MUP) na ispitivanje i zatim zatvorila, piše slobodnadalmacija.hr

Studirao je pravo, vodio mladalački život, imao svoje snove, volio svoju obitelj, rodni kraj, grad u kojem je studirao i svoju domovinu kao i svaki mlad čovjek. I onda se dogodilo najgore što se moglo dogoditi mladom čovjeku u Jugoslaviji: Udba ga je optužila za neprijateljsku djelatnost, rušenje SFRJ i odcjepljenje Hrvatske.

> Goli otok – otkrivena strašna tajna Titovog kazamata

Osuđen je na tri godine zatvora koje je odslužio u Titovom kazamatu na Golom otoku.

A to je značilo ako i preživiš, u Jugoslaviji, nakon izlaska iz zatvora provesti život kao osoba drugog ili bolje reći zadnjeg reda, pod stalnom prismotrom i bez mogućnosti napretka u totalitarnom sistemu.

Gotovo 40 godina nakon robijanja, napisao je knjigu “Ja sam 6387” o zatvorskim mukama, a predstavit će je u srijedu na Golom otoku, baš na sam Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima: fašizma, nacizma i komunizma.

Što je bila njegova krivnja mladog studenta zbog koje je dobio tri godine Golog otoka? Samo to što je dvojici prijatelja ili poznanika, koji su poslije na sudu bili svjedoci, jedanput dao nekoliko brojeva lista “Nova Hrvatska” (NH), a jednome i knjigu Ive Rojnice.

Naglašavamo, to nije bila 1945 ili 1953. godina, to je bila 1978. godina. Vrijeme za koje današnji apologeti Jugoslavije govore o ‘komunizmu s umivenim licem’ ili ‘samoupravnom socijalizmu’ kao otklonu od diktature.

> Marijana Bijelić iz udruge Protagora tvrdi da trebamo javnu raspravu o ‘pozitivnim stranama komunističkog režima

Dapače, pred sam pad komunizma 1986. Helsinki Watch izvješćuje da se u jugoslavenskim zatvorima nalazi između 1100 i 1300 osoba zatvorenih samo zbog verbalnog delikta, što su bile tada „najokrutnije političke presude u Europi“ kako piše HW, a uz to su išle „zabrane knjiga, bijedni zatvorski uvjeti, brutalnost policije i zatvorske uprave te zloupotreba psihijatrije na zatvorenicima“, sve kao metode mučenja i represije.

To znači da se i u tzv. lažnoj „humanističkoj fazi“ jugoslavenskog socijalizma i dalje provodio totalitarni model funkcioniranja države, da su se i dalje kršile ljudska prava i slobode pojedinaca i čitavih naroda.

„Kad sam preživio zatvorske dane, onda mogu sve. Ma kolika to trauma bila, za mene je to i velika škola života. Samo sam molio Boga da mi dade snage da živ i zdrav dočekam kraj kazne. I Bog me je uslišio“, pojašnjava Rojnica, kojem je nakon zatvora bilo još gore tijekom služenja vojnog roka u JNA, jer je tamo imao tretman kao ‘neprijatelj države i sistema’.

Svjestan je da i danas u Hrvatskoj, kao nekad u Jugoslaviji, ima onih koji bi mu zamjerili čitanje “Nove Hrvatske” kad bi ona izlazila: „To je dobar dio ljevičara koji nisu imali nikakvih poteškoća u prošlosti jer im Bog, narod, domovina, samostalnost, hrvatska državotvornost nisu značili ništa ili malo, ali, nažalost, ni danas. Njima je i danas dobro, oni u Hrvatskoj žive svoju Jugoslaviju“.

> Robijaš Golog otoka Spadoni: Uhodili su me ‘najbolji prijatelji’

Knjigu je napisao u trećem licu jer mu je tako bilo lakše govoriti o svemu. Negativcima nije naveo prava imena, a pozitivcima jest. Nije se, kaže, želio ni s kim obračunavati. Svjedocima koji su ga teretili na sudu je oprostio, jer su ionako govorili istinu, a imena im je izmijenio.
Premda je u zatvoru kao katolik čitao Bibliju, bilo je vrlo teških trenutaka kao posljedica fizičkog i psihičkog mučenja mladog čovjeka. Mučenja su bila tako strašna da se u istražnom zatvoru u Zagrebu htio ubiti, ali kad mu je njegov odvjetnik dr. Lav Znidarčić posvijestio Božju zapovijed “Ne ubij!”, odustao je.

U zatvoru je morao nositi titovku, kao dio obvezne odore, a da bi preživio, u zatvoru su mu ubojice postali zaštitnici i saveznici kojima je, kao osuđenik koji je studirao pravo, pisao pritužbe, molbe i žalbe.

Najteže mu je padalo ustajanje u 4.20, ali gorim smatra vrijeme istrage u kojem je prošao užasne torture, batinanje, “liječenje” lijekovima i elektrošok.

Iako je zloglasni zatvor na Golom otoku bio otvoren od 1948. do 1988., kada je, službeno, robijalo više od 16.000 zatvorenika, od čega ih je više od 400 ubijeno, ipak se o njemu više govori najčešće u kontekstu prvih osam godina kada su u nj dolazili informbiroovci nedovoljno vjerni Titu, a o godinama poslije, kada su u nj stizali i hrvatski domoljubi, uglavnom se šuti.

> Vedrana Spadoni Štefanić: U Hrvatskoj se dogodila tiha kontralustracija

„Nezahvalni smo kao zajednica, vlast i narod. Meni je nagrada što moja djeca žive u svojoj domovini i državi. Žao mi je što nas naša vlast ne zna organizirati tako da svi od svog poštenog rada živimo. Goli otok treba dati na upravljanje i koncesiju bivšim političkim zatvorenicima bez obzira gdje su robijali, ali samo domoljubima jer po informbiroovcima – ljevičarima nikada ne bi bilo hrvatske države, vlasti ni demokracije! I dalje bismo bili u Jugi“ zaključuje Rojnica.

Cijeli članak možete pročitati na Slobodnoj Dalmaciji.

Odjeljak iz knjige Jakoslava Rojnice “Ja sam 6387”

“U trenu ga okrenuše tako da je leđima bio na stolu. Gurnuše mu krpu u usta da ne pregrize jezik, a zatim staviše elektrode na sljepoočnice. Nedugo zatim, glavom i tijelom potekla je struja. Koliko dugo i koje snage je bila struja, znaju samo oni koji su to pripremili i učinili!

Skinuše ga sa stola i posadiše na stolicu. Zalijevali su ga mlijekom dok mu se nije počelo prelijevati niz usta po prsima. Pidžama mu je bila gotovo otkopčana. Hlače pidžame je oko struka nekoliko puta zavrnuo da ih ne bi izgubio!

Gubio je kilograme iz dana u dan. Kosa mu je narasla, lice požutjelo. Gledao je tupo kroz zid, kroz ljude. Zaboravio je misliti, čuti, gledati, govoriti! Zaboravio je da Bog postoji i Bog je zaboravio njega. Umirao je…

Na stolici je izgledao kao drvo života kojem su svi izdanci otkinuti i koje se polako i stalno suši voljom onih koji su ga držali za neprijatelja komunističkog režima i Partije.

Nije mogao stajati na nogama pa ga dvojica odvedoše do kreveta.”

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/slobodnadalmacija.hr