Vedrana Spadoni Štefanić: U Hrvatskoj se dogodila tiha kontralustracija

Ovih dana hrvatski branitelji u Zagrebu prosvjeduju tražeći smjenu ministra Matića zbog nezadovoljstva njegovim radom, zbog neprihvatljivog odnosa prema hrvatskim braniteljima i neprimjerenim izjavama njegovog pomoćnika Glavaševića kada je pokušao izjednačiti žrtvu i agresora. Ministarstvo branitelja dobilo je pod svoju ingerenciju i istraživanje zločina komunizma. Na početku mandata ministra Matića ukinut je Ured za istraživanje komunističkih zločina poslije Drugog svjetskog rata kojeg je osnovao dr. Andrija Hebrang, a osnovano je Povjerenstvo za istraživanje zločina u komunizmu u kome je jedna od glavnih osoba Ivan Grujić, prema pisanju medija povezan s Josipom Perkovićem i dugogodišnji operativac osječke Udbe. Nepovjerenje u istraživanja s obzirom na Grujićevu prošlost izrazio je biskup Mile Bogović, a Andrija Hebrang vjeruje da je upravo zataškavanje zločina iz toga sustava jedan od glavnih ciljeva sveukupne SDP-ove politike (2002. ukinuta je prva Komisija za istraživanje komunističkih zločina).

> Robijaš Golog otoka Spadoni: Uhodili su me ‘najbolji prijatelji’

Zahvaljujući njemačkom pravosuđu, te suđenju Perkoviću i Mustaču preko njemačkih medija doznajemo po prvi puta neke činjenice iz naše prošlosti. U rezoluciji Vijeća Europe o komunističkim zločinima stoji da nema pomirbe bez istine, a s 200.000 ubijenih civila nakon Drugoga svjetskoga rata uz bivšeg udbaša Ivana Grujića koji otkopava otprilike jedan lokalitet godišnje „trebat će nam 900 godina da ta istina izađe iz zemlje”, kazao je dr. Hebrang.

Prikrivanje komunističkih zločina može se vidjeti i u neprimjerenom odnosu današnje Vlade prema Golome otoku. Goli otok bilo je mjesto gdje je komunistički režim poslao na „preodgoj” oko 20.000 kažnjenika i svaki od njih kao i članovi njihovih obitelji zaslužuju istinu, a svi mi zajedno proglašenje Spomen-područja Goli otok umjesto njegovog pretvaranja u destinaciju za zabavu o čemu razmišljaju u Državnom uredu za upravljanje imovinom.

Gospodin Slavko Spadoni ispričao je za narod.hr dio strahota koje je proživio kao uznik na Golom otoku. S njegovom kćeri Vedranom Spadoni Štefanić razgovarali smo o iskustvu odrastanja pod povećalom komunističkog režima.

Je li Vaš otac posjetio Goli otok nakon 1990. godine? Vi?

Nikad nitko od nas nije više posjetio Goli, ali smo dobili komad grote s Gologa koji je tata odnio u ribarsku kućicu na Kantridi i na njega upisao datume hapšenja i oslobođenja. On je cijeli život na neki način ostao na Golome, no samo sam jednom vidjela da se rasplakao kad je gledao dokumentarac na tu temu s insceniranom scenom premlaćivanja u špaliru. Ja nisam bila na Golome, želja se mijenja s vremena na vrijeme, npr. proteklih mjeseci smo razmišljali o odlasku, no za to trebaju posebne „psihičke pripreme”, jer taj komad kamena izaziva cijeli košmar osjećaja. I sad zamišljam 21-godišnjeg dečka koji cijelu noć stoji s glavom u fekalijama, obilježen kao izdajnik i otpad, dok se diljem zemlje kliče sloboda narodu.

Znate li koji su to „prijatelji” koji su uhodili Vašega oca? Poznajete li ih?

Moj otac ih je naveo u svojoj knjizi, ali jedan od njih odskače. Bio je to Trsaćan, znači susjed sa Sušaka (Rijeke) Mario Debeuc. On je znao doći u posjet tati u Zagreb i skupljati podatke, podmećući pitanja. Ali ne, ne poznajem ih, barem mi ih tata nikad nije posebno predstavio. Posljedica Golog otoka bila je da je ostao bez prijatelja, jedino na koga se mogao osloniti bila je obitelj. U neko doba života bilo mi je malo neobično da tata nema prijatelja, oni su se počeli javljati tek mnogo kasnije, pa mogu slobodno reći nakon 1990. Imao je poznanike, kućnih prijatelja ne – osim susjeda Vukušića koji nam je i rekao da je SDB dolazio pitati što tata priča 80-ih. Zadnjih desetljeća su oživjeli, vjerojatno bez ikakve svijesti o tomu da se s njima nešto promijenilo, da je sada sigurno biti ponovo prijatelj bivšeg „neprijatelja naroda”.

Kroz djetinjstvo ste osjećali da ste na neki način drukčiji od ostalih obitelji, zadirkivali su vas, ismijavali. Kada ste prvi put doznali istinu o Golome otoku i kako je to djelovalo na Vas?

U djetinjstvu mi se najviše urezalo da su me stalno upućivali da moram šutjeti, što nikako nisam mogla razumjeti. Djeca, moje rođake pogotovo, bi me prozivale da mi je tata zločinac kad bi se povađale, što mi nije tada bilo jasno, no, čim sam zapamtila, očito me je pogađalo. Tjeranje na šutnju mi je svakako najteže padalo, a i insistiranje mame da se nikad ne „petljam u politiku”. Ona i dan danas ne dopušta nikakvu kritiku „druga Tita”, za razliku od tate. To me uvjerilo da zabrane postižu suprotan učinak (smijeh).

Jeste li upoznala još logoraša s Gologa otoka, njihove obitelji?

Tek posljednjih godina ljudi otkrivaju da je netko iz njihove obitelji bio na Golome, ali i dalje traje ugraviran kodeks šutnje. Koliko znam, svaki zatočenik (barem civilni) morao je potpisati da će surađivati s Udbom, a većina ljudi lomljena tijela i duha, godinama na popisima i pod pratnjom i provjerama, sigurno nisu bili u poziciji napraviti grupe za potporu i psihološku pomoć. Svaki se sa svojim bremenom nosio sam. Sjećam se samo posjeta brkatog muškarca koji je zakucao na vrata moje bake kasno navečer, rekao je da su skupa bili na Golome, ali ne znam tko je to bio. O Golome se šutjelo, većini je on uspio nametnuti osjećaj krivnje, straha i potrebe da se dokaže nevinost i lojalnost. Rijetke su bile iznimke. Isprva nisam razumjela kad je moj tata rekao da bi sve napravio isto, a sad mi je jasno. Da nije bilo Golog i obilježenosti, vjerojatno ne bih kritički gledala na Titoizam, ni na ideologije koje promoviraju nasilni društveni inženjering.

Majka ste odrasle djece, jeste li njih upoznala sa strašnom životnom pričom kroz koju je prošao njihov djed i Vaša obitelj? Znaju li one o Golome otoku samo iz vaše obiteljske priče ili su o tome učile školi?

Moja su djeca rođena 1990. i 1992. Starija je imala niti godinu dana kad joj je tata išao u rat, mlađa je rođena usred rata, tako da nikad nisu osjetile tjeskobu SFRJ, ali su odrasle u vremenima kad se moglo bez nekadašnjeg osjećaja „sjekire nad glavom” pričati o povijesti i politici. Nemam nikakvih saznanja da su o Golome učile u školi, čak sam uvjerena da se o tome u školi ne uči, ali bih rado da griješim. Uznici s Golog nikad nisu bili popularni, pa čak ni u udruženju političkih zatvorenika.

Njihov djed progovorio je 90-ih i napisao knjigu Krvavi žal, tako da su upoznate s njegovom životnom pričom, a on je i naš uzor. Malo je ljudi koji su kao moj otac, koji se cijeli život uglavnom bavio davanjem i brigom o drugima, bez da traže nešto za svoju korist, i bez da kukaju nad svojom sudbinom. On sam sebe ne doživljava kao žrtvu, žrtve su oni koji proganjaju. Žrtve svog zla i gluposti.

Danas, više od dvadeset godina nakon „pada Berlinskog zida” i simboličnog pada komunizma u Europi, osjećate li da se i u Hrvatskoj dogodio taj proces?

Pitam se ponekad je li pad Berlinskog zida značio pad komunizma, ili njegovo širenje na Europu? Svjedoci smo procesa kojim se, korak po korak, oduzimaju slobode, uvode novi progoni i ekskluzivne zaštite i sankcije u pravcu nasilnog uređenja društvenih odnosa. Mislim tu i na uvođenje famoznog „govora mržnje” i inih mržnji u sve nerazumljivijem kaosu državnih i paradržavnih „tijela”. Taj trend više podsjeća na uređenje koje smo u povijesti iskusili kao „komunizam” – plasiranje tiranije u ime osviještene i napredne manjine koja uživa posebne privilegije u sustavu koji preodgaja „nazadne” u ime novog poretka, a ideološka podobnost je temelj probitka. U Hrvatskoj se dogodila tiha kontralustracija pa sad ponovno vidimo iste likove koji kao da su se vratili iz predstave Goli, iako je redatelj davno pokojan. Problem je da ih vidim u svim strankama, zvali se oni Josipović, Pusić, Pupovac, Linić ili Karamarko. Zato je inicijativa za preferencijalnim glasovima uzdrmala cijelu scenu profesionalnih političara, označujući da je došlo vrijeme za aktiviranje jedinog suverena – hrvatskog naroda.