Hrvatsko katoličko liječničko društvo 2.prosinca 2020. objavilo je na svojim mrežnim stranicama važan dokument Papinske akademije za život pod naslovom “Razmatranje o moralnosti upotrebe cjepiva koja su dobivena korištenjem stanica pobačenih ljudskih embrija” u prijevodu dr. sc. Maje Peraice i teološkoj doradi dr. med. prof. dr. sc. don Ivana Bodrožića, duhovnika HKLD-a
Frendica.hr donosi isječke dokumenta koji donosi jasne zaključke na temu cijepljenja etički spornim cjepivima koja ovih dana posebno muči svakog odgovornog pojedinca, a na osobit način roditelje i zdravstvene djelatnike:
“Papinska akademije za život
PONTIFICA ACADEMIA PRO VITA
Predsjednik
Mons. E. Sgreccia
Problem obuhvaća proizvodnju, distribuciju i korištenje nekih cjepiva čija je proizvodnja povezana s pobačajem. To se odnosi na cjepiva koja sadrže žive viruse koja su proizvedena korištenjem ljudskih staničnih linija fetalnog porijekla, a te su stanice dobivene iz pobačenih ljudskih fetusa.”
” Vjernici i građani s izgrađenom savjesti (očevi obitelji, liječnici, itd.) trebaju se suprotstaviti, pozivajući se čak i na priziv savjesti, sve češćim napadima na život i „kulturi smrti“ koja ih podupire. S tog stajališta je upotreba cjepiva čija je proizvodnja povezna s pobačajem sačinjava u najmanju ruku materijalnu pasivnu posrednu, udaljenu suradnju u pobačaju i materijalnu, pasivnu, neposrednu suradnju s obzirom na trgovanje tim cjepivima. Osim toga, na kulturnom nivou upotreba takvih cjepiva pridonosi stvaranju općeg društvenog pristajanja uz djelovanje farmaceutske industrije koja ih pripravlja na nemoralan način.
Stoga je dužnost liječnika i očeva obitelji da potraže alternativna cjepiva (ako postoje) i naprave pritisak na zdravstvene vlasti kako bi nabavile druga cjepiva kod kojih nema moralnih dvojbi. Trebaju pribjeći, ako je to potrebno, prizivu savjesti što se tiče upotrebe cjepiva koja se proizvode korištenjem staničnih linija dobivenih iz pobačenih ljudskih fetusa. Osim toga trebaju se na svaki način suprotstaviti (pišući, kroz različite udruge, sredstva javnog priopćavanja, itd.) cjepivima koja nisu moralno prihvatljiva ako nemaju alternative stvarajući pritisak da se proizvedu moralno prihvatljiva cjepiva koja nisu povezana s pobačajem ljudskog fetusa i da traže strogu zakonsku kontrolu farmaceutske industrije.
Što se tiče bolesti protiv kojih nema cjepiva koja su etički prihvatljiva, dužnost je odustati od njihove upotrebe ako to ne bi bio značajan rizik za djecu, a indirektno i cijelu populaciju. Ipak ako su izloženi značajnoj opasnosti, moralno problematična cjepiva mogu se privremeno upotrebljavati. Moralni razlog za to jest da ne postoji obaveza izbjegavanja pasivne materijalne suradnje ako ona uzrokuje ozbiljne posljedice. Štoviše, mi smatramo da u takvom slučaju vrijedi proporcionalni razlog kako bi se prihvatila upotreba tih cjepiva kada postoji opasnost širenja patološkog agensa ako se djeca ne bi cijepila. To je posebno važno u slučaju ospica.
U svakom slučaju ostaje moralna obaveza nastavka borbe korištenjem svih zakonskih sredstava kako bi otežao život farmaceutskim industrijama koje djeluju beskrupulozno i neetički. Ipak, teret te važne bitke ne smije pasti na nevinu djecu i pogoršati zdravstveno stanje populacije – a naročito ne trudnica.”
“Ukratko, potvrđuje se da:
– postoji velika odgovornost da se upotrebljavaju alternativna cjepiva i da se upotrijebi pravo na priziv savjesti za cjepiva koja su moralno upitna;
– što se tiče cjepiva koja nemaju alternative, naglašavamo da se treba zahtijevati da se proizvedu druga cjepiva, kao i da je zakonito koristiti ova prva ako je to potrebno kako bi se izbjegao ozbiljan rizik ne samo za vlastitu djecu, nego što je još specifičnije za zdravstveno stanje cijele populacije, naročito za trudnice;
– zakonitost upotrebe ovih cjepiva ne treba krivo tumačiti kao potvrdu zakonitosti njihove proizvodnje, stavljanja na tržište i upotrebe, nego treba shvatiti kao pasivnu materijalnu suradnju, i, u najblažem i najudaljenijem smislu, također aktivnu, moralno opravdanu kao posljednja mogućnost (extrema ratio) u smislu dužnosti da se providi za dobrobit vlastite djece i osoba koji dolaze s njima u dodir (trudnice);
– takva se suradnja događa u kontekstu moralne prisile na savjest roditelja koji moraju izabrati djelovati protiv vlastite savjesti ili staviti u opasnost zdravlje svoje djece i cijele populacije. To je nepravedan izbor između alternativa koji treba biti uklonjen što je moguće prije.
U Vatikanu 9. lipnja 2005.
Prevela: dr. sc. Maja Peraica, dr. med.
Teološka dorada: prof. dr. sc. don Ivan Bodrožić, duhovnik HKLD-a”
Cijeli tekst pročitajte ovdje
Tekst se nastavlja ispod oglasa
