Foto: Mirko Cvjetko / Vijenac

Igor Vukić, tajnik društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, potječe iz srpske obitelji čiji je veliki dio tijekom Drugoga svjetskoga rata prošao kroz Jasenovac. Prenosimo njegov tekst iz Hrvatskog tjednika.

Propagandna manipulacija dječjim sudbinama jedan je od najgnusnijih elemenata jasenovačkog mita. Naravno da će svakoga dirnuti podsjećanje na stradanje dvadesetak tisuća bespomoćne djece. Kad bi ta priča imala veze s istinom.

Srpski ministar Ivica Dačić jednostavno je iskoristio priliku koju mu na tanjuru serviraju i hrvatske institucije. Javna ustanova spomen područje Jasenovac javnosti nudi, održava i popunjava popis od 80-ak tisuća navodnih žrtava, na kojem su imena oko 20.000 djece. Dačić ne mora uzimati popis od muzeja Jad Vašem iz Izraela i slati hrvatskom premijeru. Dovoljno je da našem predsjedniku Vlade skrene pozornost na dječja imena s kojima propagandno maše jasenovačka ustanova.

A vrlo je lako pregledom izjava bivših zatočenika ustanoviti da djece u tako masovnom broju u logoru u Jasenovcu nikada nije bilo.

Nema im traga u sjećanjima, ni u dokumentima, niti u rezultatima poslijeratnih ekshumacija. Zar bi toliko djece moglo proći neopaženo u tom malom logoru od šest stambenih baraka i dvadesetak drugih objekata. Na prostoru koji je lako obuhvatiti jednim pogledom, u što se može uvjeriti svaki posjetitelj prostora na kojem je logor nekada bio.

Zna se, međutim, za izbjeglički val nakon bitke na Kozari, koji je zapljusnuo i područje logora u Staroj Gradiški i Jasenovcu. Među ostalima, u njemu je bilo desetak tisuća djece koju je prema odluci hrvatskih vlasti i njihova njemačkog saveznika trebala na brigu preuzeti hrvatska država. Roditelji su im prema tom sporazumu upućivani na rad u Njemačku, dok su djeca smještana u prihvatilišta u Zagrebu, Sisku, Jastrebarskom i potom udomljavana u hrvatskim obiteljima. Pravoslavne mališane s Kozare udomljavale su i obitelji domobranskih i ustaških časnika.

Prije odlaska u prihvatilišta, dio zbjega bio je smještan u selima Mlaka i Jablanac, između Jasenovca i Stare Gradiške. Jedan od dječaka u tom zbjegu, Ilija Ivanović iz Gornjih Podgradaca napisao je u svojoj knjizi 1988. godine: „U Jablancu je bilo nekoliko udolina ispunjenih vodom. Izgledala su kao mala jezera. Te močvare su bogate ribom koju smo mi djeca uporno lovili za vrijeme boravka u Jablancu i tako obogaćivali ishranu“.

Ministarstvo zdravstva poslalo je u Jablanac i Mlaku liječnike i prateće osoblje Crvenog križa iz Zagreba. S njima su stigli i građanski dobrovoljci poput skupine koju je predvodila Diana Obexer Budisavljević. Oni popisuju djecu koja odlaze u prihvatilišta. Diana Budisavljević u svojem dnevniku opisuje kako su mladi ustaše pomagali da se najmlađi stave na kola, pazeći da koje dijete ne bude zaboravljeno.

Ove zime, 2016./2017. godine u prihvatilištima za izbjeglice diljem svijeta bilo je smrtnih slučajeva, uza svu suvremenu zdravstvenu pomoć iz 21. stoljeća. Tog ljeta 1942. godine, kombinacija vrućine, kiše i neprikladnih sanitarnih uvjeta stvorila je plodno tlo za zarazne bolesti. U prihvatilištima su liječnici, časne sestre i drugo osoblje davali sve od sebe ne bi li pomogli djeci iz zbjega.

Dokumenti potvrđuju kako su ranjenu, ozlijeđenu i iznemoglu djecu pronađenu u kozaračkim šumama hrvatski vojnici prevozili u zagrebačku bolnicu Rebro na liječenje. Dostupne statistike jasno pokazuju kako se u idućim danima, nakon pružene njege, smanjuje smrtnost i pobolijevanje. Smrtnih slučajeva bilo je i među onima koji su pružali pomoć. Časna sestra Terezija Lukrecija Mlakar umrla je u Jastrebarskom od zarazne bolesti koju je dobila nesebično pružajući pomoć svojim malim štićenicima.

Mnoga od te zbrinute i udomljene djece još su živa. Neki od njih dali su svoje izjave za medije, a snimke se mogu naći na internetu. Primjerice na Youtube kanalu JasenovacMemorial. Još u doba socijalizma u Sisak su stizali autobusi s bivšim izbjeglicama na prijateljske susrete na kojima su domaćinima zahvaljivali na pomoći koju su im pružili u ratno doba. A danas, u režiji Milorada Pupovca i njegova prijatelja Aleksandra Vulina, obilježavanja tih događa u Sisku pretvaraju se u festivale mržnje i razdora među narodima.

Da u Jasenovcu i okolici nije bilo ubijanja ljudi i djece iz kozaračkog zbjega priznao je čak i savjetnik Slavko Goldstein. Tu je spoznaju s javnosti podijelio u jednom novinskom intervjuu prepričavajući svoj dugi razgovor s bivšim ministrom Zlatkom Hasanbegovićem. Dakle i prema Goldsteinu bi 20.000 imena navodnih dječjih žrtava treba odmah brisati iz jasenovačkog popisa.

Odakle uopće ta imena? Ako su sva ta djeca ikad i živjela, život su izgubila na drugim mjestima i ne mogu se pripisivati logoru u Jasenovcu. Istraživači logora pronašli su brojne primjere da su neka od te djece umrla na drugim mjestima od bolesti. Svejedno se i dalje vode na jasenovačkom popisu s opaskom da su ih ubili ustaše.

Vratimo se ipak djeci u Jasenovcu. Zaista, u logoru je bila jedna dječja skupina. Bili su to dječaci koji su ondje pohađali obrtničku školu. Učitelji su im bili zatočenici s majstorskim zvanjima i drugi učitelji općih predmeta (Josip Stažić, Svetozar Jovanović, Mitar Trifunović…). Opće predmete slušali su i u lokalnoj jasenovačkoj osnovnoj školi. Neki od učenika bili su zadržani iz kozaračkog zbjega, neki su poslani iz udaljenih hrvatskih mjesta na naukovanje, a treći su bili iz Jasenovca i okolnih sela. Novinar i urednik Tomislav Vuković u Glasu Koncila je 2014. objavio razgovor sa Zvonkom Pajurom iz Jasenovca koji je u logoru učio za električara.

»U električarskoj sam skupini, koja nije bila velika, bio skupa s vršnjacima iz svojega mjesta: Slavkom Vistom i Đukom Dragićem. Vodio ju je majstor Živko Plavšić, Srbin logoraš, koji nas je podučavao i u teorijskom i u praktičnom dijelu“, rekao je Pajur.

Majstor Plavšić poslije rata zaposlio se u zagrebačkoj miliciji i mladog je Zvonka spasio od milicijskog progona. Istražitelji su tražili da Pajur opiše maltretiranje i ubijanje logoraša. „A ja to nisam mogao ni htio jer, doista, nikada nisam vidio da su ustaše nekoga tukli, a pogotovo ubili“, istaknuo je Pajur. I dodao: „Neka mi cijeli svijet padne na glavu, ali ne mogu potvrditi ono što nisam vidio.“ Plavšić ga je podupro i pisanom izjavom.

Gore spomenuti Ilija Ivanović učio je za brijača. Drugi su se spremali za krojače, stolare, limare, automehaničare… Nedavno je umro dugogodišnji vlasnik zagrebačke automehaničarske radionice Ostoja Mijić, koji je zanat izučio u jasenovačkom logoru.

Učenici logorske škole nosili su male ustaške uniforme. Neki su s posadom otišli i prema Celju u zadnjim danima rata. Dušan Prelić, automehaničarski naučnik, ispričao je poslije rata kako su ga zarobili partizani. Jedan je već izvukao bajunet da ga doslovno zakolje. Prelić je na sav glas vikao da je on jasenovački logoraš! Partizani su u zadnji čas zastali i poveli ga u svoj štab gdje je Prelića prepoznao drugi bivši logoraš.

Zanemarene činjenice o obrtničkoj školi u jasenovačkom logoru jasno pokazuju koliko je složena povijest toga logora. Od jednog Ivice Dačića je možda previše očekivati da se odmakne od opasnih propagandnih simplifikacija iz prošlih vremena. Da prekine taj začarani krug i, za promjenu, pohvali hrvatske ljude i vlasti koje su u Drugom svjetskom ratu pomagale djeci iz kozaračkog zbjega.

Ali zašto bi on to radio kad njegovu harangu podržavaju i neke hrvatske institucije, obilno financirane iz državnog proračuna. Kad o popisu od 80.000 navodno ubijenih u jasenovačkom logoru (a među njima i 20.000 djece) i dalje uče đaci u hrvatskim osnovnim školama.

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik