Ivo Džeba: Svetac pomiritelj uznemirio duhove

narod.hr

Tisuće ljudi okupljenih u zagrebačkoj katedrali u srijedu navečer dale su naslutiti da je u katedralu došao karizmatični svećenik ili nadareni propovjednik.

Propovjednik koji će svojom gorljivom propovijedi ražariti srca vjernika ili pozvati na obraćenje. Ipak, redovnik kojega su ljudi došli pozdraviti nije propovijedao, nije mogao propovijedati. Svoju zadnju propovijed održao je prije više od sedamdeset godina, a od tada šuti, no ljudi svejednako odlaze posjetiti njegovo tijelo, jer mrtav svetac srcima govori više i od živog nadarenog govornika.

Sveti Leopold Bogdan Manidć hrvatski je svetac rođen u Boki Kotorskoj, a većinu svoga života proveo je u talijanskoj Padovi.

Karizmatični redovnik malenog rasta većinu svojega vremena provodio je u skromnoj ispovjedaonici. U njegove uši su po cijele dane ulazili grijesi, a iz usta izlazilo ohrabrenje i oproštenje. U današnje doba u kojemu se toliko cijeni važnost recikliranja, kip svetog Leopolda Mandića trebao bi biti krasiti brojne gradove, a stranke zelenih bi ga trebale uzeti za svog zaštitnika, jer pretvoriti sunčevu energiju u električu struju puno je manje značajno nego „pretvoriti“ ljudski grijeh u Božji oprost.

Osim što je bio veliki ispovjednik, Leopold Mandić bio je i veliki pomiritelj. Nakon studija u Veneciji želja mu je bila vratiti se u domovinu kako bi radio na jedinstvu pravoslavaca i katolika, Istoka i Zapada, ali poslušan volji poglavara otišao je u Padovu.

Ipak, tu njegov rad za jedinstvo nije prekinut. Utjehu nad neuslišenom željom za radom na jedinstvu s Istokom pronašao je u ispovijedanju. Daleko od domovine, ali pun nade za radom na jedinstvu, Leopold je rekao „svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok.“

S time na umu, mogli bismo reći da je sveti Leopold kod nas stigao u pravi trenutak. U društvu u kojemu se hotimično nastoji raditi na podjelama, svetac koji je život posvetio pomirenju Istoka i Zapada, trebao bi biti u središtu onih koji se bore protiv svih oblika nesnošljivosti. Očekivali bismo da su tijelo ovog istinskog borca za jedinstvo došli odati počast i svi političari koji nas u posljednje vrijeme uvjeravaju da u društvu postoji ozbiljna ugroza jedinstvu i težnja prema netrpeljivosti.

Ali, s druge strane, kad bi nesnošljivosti u društvu nestalo, pitanje je na čemu bi oni koji nesnošljivost siju kako bi ju poslije tobože gasili skupljali političke bodove, pa su vjerojatno zaključili da je bolje ne moliti svetog Leopolda ništa, da kojim slučajem ne bi uslišio molitvu.

Ipak, iako borci protiv diskriminacije nisu došli, došle su tisuće drugih koje su odale počast svetcu, a cijeli je događaj izazvao brojne izljeve podsmijeha, omalovažavanja i netrpeljivosti, upravo od strane navodnih boraca protiv diskriminacije. Da je sveti Leopold rekao štogod neprimjereno ili diskreditirajuće, mogli bismo razumjeti zašto je dolazak njegovog tijela naišao na takve reakcije, ali svi koji su vidjeli njegovo tijelo potvrdili su da je cijelo vrijeme ‘šutio’, pa su čak i branitelji ljudskih prava žalosni morali zaključiti da se ni na koji način nije o njih ogriješio.

Podsmijeh i nesnošljivost je čini se izazvala činjenica što su ljudi jučer satima čekali kako bi odali počast svetčevu tijelu. Čekanje u redu i gužvanje gotovo je svakodnevna pojava u suvremenom društvu. Ljudi čekaju u redovima za različite stvari i čini se da svaki put imaju neki jako dobar razlog.

Kada se, primjerice, gomila gužva u redovima da kupi novi iPhone, kojeg će za par mjeseci zamjeniti još noviji, a ovaj stari otići u ropotranicu prošlosti, to se tumači kao oduševljenje napretkom tehnologije. Kada se ljudi satima naguravaju u šoping centrima kako bi kupili odjeću, koja će već iduće sezone postati staromodna, to se zove očaranošću razvojem mode. A kada ljudi čekaju i po sat i pol kako bi izvadili potvrdu o nekažnjavanju, to se zove briga za očuvanjem sigurnosti u društvu.

S druge pak strane, kada ljudi žele odati počast svetcu čije vrijednosti za koje je živio ostaju vječno i nadvisuju sve sitne tehnološke, modne, političke, pa čak i sigurnosne trendove, to se naziva sumanutom gomilom, „nekrofilski nastrojenom“, koja je izgubila zdrav razum, i koja je, naravno, kriva za ovakvo stanje u državi, jer tko će još normalan obilaziti mrtvo tijelo čovjeka koji je umro prije sedamdeset četiri godine.

Naravno da bi ovakve reakcije naišle na najoštriju osudu da je riječ o bilo kome, ili bilo čemu, drugom osim katoličkom svetcu, jer nije ovdje ismijana činjenica što se narod otišao pokloniti tijelu, nego činjenica što narod vjeruje u svetca, što je po definiciji suludo.

Brojni oni koji se smiju poklanjanju svetčevom tijelu će vam, ako skrenete razgovor na, primjerice, druga Tita, s ponosom istaknuti koji su se sve veliki državnici došli pokloniti njegovom tijelu. To je vjera u kult ličnosti, pa makar i mrtvog čovjeka, koja je, čini se, njima smislena.

Očito je, dakle, stvar u tome da se vjernike želi posramiti. Trebalo bi nam biti neugodno jer se ne klanjamo suvremenim božanstvima nego starom svetcu. Ovdje se još jednom pokazuju istinitim Kristove riječi da prorok nije bez časti doli u svom zavičaju, jer u Padovi nitko ne problematizira što tisuće hodočasnika svake godine dolazi posjetiti tijelo svetog Leopolda Mandića, niti je itko problematizirao što ga je papa Franjo u Vatikanu izložio na štovanje, ali kako bi naši suvremeni proroci stali pred svoje bogove da se ne obračunaju sa svime nazadnim u našem društvu što se doslovno utjelovilo baš u činjenici pohoda svetčevu tijelu.

Na nama vjernicima je sada da, u duhu vjerničke baštine koju nam je sveti Leopold ostavio, učinimo besplatno ono za što se izdvajaju značajna sredstva iz proračuna: radimo na uklanjanju diskriminacije i netrpeljivosti, i to na svojoj koži.

Gdje možemo naći boljeg zagovornika za tu borbu od svetog Leopolda Mandića. Sveti Leopolde, moli za nas!

Izvor: Narod.hr
Photo: Narod.hr