„Ne bi se smjelo tražiti kompromise“, objasnio je u pismu oxfordskom biskupu, „već bi se moralo brinuti oko produbljivanja zajedničke vjere i oko vlastite svetosti!“ U ovim riječima možemo čuti riječi pape Benedikta XVI. koji ga je kanonizirao za blaženika: stoga je razumljivo zašto je John Henry Newman svetac za naše vrijeme i zašto će biti proglašen svetim.
Kada je, nakon mnogo unutarnjih borbi postao katolik, ovaj duhovni i intelektualni genij rekao je jednostavno da je – „Oblak je nestao“.
Engleska je, prije otpada od Katoličke Crkve, bila zemlja prošarana brojnim samostanima i parkovima koje su kultivirali vrijedni katolički redovnici. Od zemlje močvara i šuma, vrijedni katolički redovnici kultivirali su Englesku i učinili plemenitom zemljom. Bez sumnje, pojava kršćanske vjere i napose katoličkih redovnika (tada jedinstvene Crkve) oplemenila je život poganske i barbarske Engleske.
Mladenački snovi Newmana i predrasude prema Katoličkoj Crkvi
Kao mladi muškarac John Henry Newman je na putovanju kroz Italiju ostao duboko zatečen ljepotom katoličkih crkvi. I onih nekoliko liturgijskih bogoslužja kojima je slučajno prisustvovao, sa zahvalnošću je doživio kao velike duhovne utjehe, iako tada začudo nije niti pojmio da se tamo slavila uzvišena liturgija – Sveta misa. K tome, vrlo rano ga se dojmio žar s kojim se Katolička Crkva čvrsto držala apostolskog nauka i mnogih običaja rane Crkve, prije svega celibata, koji je za njega bez sumnje pripadao apostolskoj predaji. On sam se već s 15 godina osjetio pozvanim na život u celibatu, doduše zbog zadaće širenja vjere, osobito želje da bude misionar među poganima.
Kao mlad čovjek, ovaj Englez anglikanske vjere, tada dječak na prijelazu u mladenaštvo osjetio je snažan poziv Božji da radi u Njegovom djelu. Snažan utjecaj na njega izvršile su knjige ranih crkvenih otaca (osobito svetog Augustina), kao i protestantska „proročanstva“ o papi kao zvijeri iz Otkrivenja i otpadu Katoličke Crkve od Boga, za koje je nakon obraćenja Newman rekao da su do 42 godine živjele kao loša savjest u njegovom umu i srcu.
Osobito je volio čitati velikog svetog Augustina, putopisca duše.
A upravo je jedan drugi Augustin koji je stigao 596. godine u Englesku postao apostolom ove zemlje. Bio je poslan od velikog pape Grgura Velikog donijeti spasonosno Kristovo evanđelje izoliranim i posvađanim otočkim plemenima.
I uspio je – Engleska je postala kršćanska i katolička zemlja!
Stoljećima kasnije jedan preljubnički kralj, Henrik VIII., odveo je Englesku u otpad od Katoličke Crkve, te utemeljio na otimačini i progonima državnu Anglikansku Crkvu. Engleska je sada progonila i ubijala katolike diljem zemlje, uopćeno govoreći u jednoj vrlo složenoj situaciji.
Kao anglikanac rođen je i John Henry Newman. Na temelju onoga što mu je predano bio je uvjeren da je Anglikanska Crkva čvrsto u kršćanskoj tradiciji i istini. Jer, njeni su biskupi bili – kao i katolički i pravoslavni – u apostolskoj sukcesiji. Također, temeljni sakramenti poput krštenja i Večere Gospodnje, potom zajednička ispovijest vjere i vjerski nauk, objašnjen u Katekizmu, u kojem je svoje mjesto imala i religiozna vrijednost pokorničkih djela, u Newmanovim su očima činila Anglikansku Crkvu istinskim ogrankom Pracrkve. Za Newmana je anglikanska zajednica bila “lokalna prisutnost i organ katoličke i apostolske Crkve, osnovane na samom početku”.
Život u 19. stoljeću otpada od Boga i traženje Svjetla
Osim toga, Newman je praktički živio kroz cijelo 19. stoljeće (1801.-1890.) u ozračju duhova koji su potresali to stoljeće: liberalizam, nacionalizam, građanske revolucije, darwinizam, ideje komunizma, eugenika i kao sukus svega – jak ateistički materijalizam koji je mnogima već tada hiper-racionalizacijom i diviniziranjem ljudskog uma na mjestu Boga – pomutio i vjeru i razum.
Stoga je anglikanac Newman, nošen vatrom Duha, gorljivo tražio duhovnu obnovu sebe i svoje Engleske, ali na starim korijenima potiskivane kršćanske vjere.
Kada je došao, već kao zaređeni anglikanski svećenik i ljubitelj crkvene povijesti, do kristoloških i trojstvenih prijepora koji su se vodili u 4. i 5. stoljeću, napose monofizitizma i arijanstva, sam je sebe pitao: ako su u staroj Crkvi ovi ljudi bili heretici, kako onda to nisu još više onda anglikanci ili protestanti?
“Bilo je teško uvidjeti zašto su monofiziti trebali biti heretici ako to ne bi bili i protestanti i anglikanci. Bilo je doista teško pronaći dokaze protiv tridentskih koncilskih otaca koji također ne bi bili i dokazi protiv kalcedonskih otaca, kao i osuđivati pape 16. stoljeća, a da se također ne osude i oni iz 5. stoljeća. Drama religije i borba između istine i zablude bila je uvijek i posvuda ista. Osnovna načela i načini djelovanja Katoličke Crkve bili su isti kao i nekoć, a osnovna načela i načini djelovanja tadašnjih heretika nisu se razlikovali od onih današnjih protestanata.”
Sve se mijenja, ali Istina ne – Rim je „danas isti…kao nekoć“
Rim, uvidio je već tada Newman u svojoj potrazi za “starom religijom”, bio je “danas isti … kao i nekoć”.
U želji za obnovom Anglikanske Crkve započeo je višegodišnju znanstvenu potragu za pravom Crkvom koja ga je sve više vodila Katoličkoj Crkvi. Nakon godina temeljitog istraživanja i poteškoća u odbacivanju predrasuda iz mladosti uvidio je da ga put vodi u Katoličku Crkvu jer je to Crkva koja je najdosljednije očuvala dogmatsku, sakramentalnu i liturgijsku vezu s Pracrkvom.
No, prelazak Newmana u Katoličku Crkvu nije bio lagan, dapače bio je vrlo težak zbog izuzetnog snažnog antikatoličkog duha koje je vladao (i velikim dijelom i danas vlada) anglikanskom i protestantskim crkvama.
Bila je to velika kušnja za Newmana.
Ali prijelaz u Katoličku Crkvu za Newmana značio – povratak Istini.
Posebno ga je potresla izjava njemu omiljelog svetca i velikog obraćenika, oca Katoličke Crkve svetog Augustina: “Sigurno misli sav krug zemaljski, dobri ne mogu biti oni koji se u nekom zakutku kruga zemaljskog od tog istog kruga odvajaju.”
Newman je osjećao da su ga ove riječi obuzele snagom koju do tada nije poznavao, jer je Augustinova izreka vrijedila za svaku raspravu u Crkvi svih vremena!
Ljudi su godinama mogli ići krivim putem te je čak i većina biskupa mogla podleći zabludi, kako se dogodilo u oluji arijanizma. No, na kraju, kako je shvatio Newman, uvijek stoji “zrelo promišljen sud s kojim se konačno suglašava cijela Crkva i u kojega se pouzdaje, jedna nezabludiva zapovijed i konačan pravorijek protiv takvih dijelova koji odbijaju i otpadaju”. Newman izvještava da ga je Augustinova izreka zahvatila istom snagom kojom je zapovijed “Uzmi i čitaj” zahvatila samog crkvenog naučitelja u milanskom vrtu. Vidio je “sjenu jedne ruke na zidu” i prvi put mu je u jednom trenutku došla pomisao: “Rimska Crkva napokon se pokazala kao ona ispravna”.
Unutarnje borbe zbog jakih antikatoličkih predrasuda
Premda je već tada bio duboko dotaknut željom da pređe, ili još bolje vrati se, u Katoličku Crkvu, jake predrasude koje imaju i veliku duhovnu snagu bila su prepreka Newmanu za prelazak u Katoličku Crkvu. Predrasude koje su gajili ili gaje protestanti (i anglikanci) o papi, Mariji, svetcima, euharistiji, katoličanstvu crkve i dr. imaju izuzetnu snagu i moć nad ljudima u protestantskom okružju.
Ali Newman je nastavio tragati i rušiti ograde jednu po jednu.
Sada je luteranstvo i kalvinizam označio herezama “koje su nastale prije 300 godina u proturječju s Pismom… i koje je odbacio i Istok i Zapad”. Njegova su ga istraživanja vodila do zaključka: “Moderni Rim stvarno je bio stara Antiohija, Aleksandrija i Konstantinopol, isto kao što matematička krivulja ima svoju vlastitu zakonitost i vlastitu formulu.” Newman se više nije mogao držati podalje od Rima, a ipak nije mogao napustiti Anglikansku Crkvu. Naposljetku je u jednom od svojih odlučujućih traktata (Traktat 90) zagovarao povratak jedinstvu. On je svakako za obje strane pretpostavljao napor oko čišćenja u dubljem pokajanju i međusobnoj ljubavi: “Bez nadnaravne pomoći ne možemo pronaći jedinstvo. Svi moramo zajedno tražiti kod Boga naše utočište, da bi On za nas napravio ono što mi sami ne možemo učiniti.
”Ne bi se smjelo tražiti kompromise“, objasnio je u popratnom pismu oxfordskom biskupu, „već bi se moralo brinuti oko produbljivanja zajedničke vjere i oko vlastite svetosti“! U ovim riječima možemo čuti riječi pape Benedikta XVI.; stoga je razumljivo zašto je John Henry Newman svetac za naše vrijeme i zašto će biti proglašen svetim.
Budući da više nije mogao naučavati u skladu s anglikanizmom, u rujnu 1843. g. odrekao se svojih službi i položaja te je dvije godine živio u laičkom staležu.
Začuđujuće je da on u ovom vremenu, dvije godine prije svog službenog obraćenja, nije poznavao katolike. Katoličkoj liturgiji prisustvovao je tek rijetko i u inozemstvu, “a ono što sam o njoj čuo, nije mi se svidjelo”, pisao je još 1844. godine. Simpatije na ljudskoj, emocionalnoj razini, koje su nama danas toliko važne, pri njegovom obraćenju nisu igrale nikakvu ulogu!
„Razum naginje nevjeri, a istina je u Katoličkoj Crkvi“ – odlučan korak Newmana
Na kraju je ugledao razum “kakav on doista jest i kakvim se dokazao u povijesti”. Ustanovio je “da razum u stvarima religije naginje ravno ka nevjeri. Nijedna istina, koliko god bila ona sveta, ne može nasuprot njemu ustrajati pri stalnosti. To je bio razlog, da su u vremenu dolaska našeg Gospodina u svim dijelovima poganskog svijeta u kojima je intelekt bio živ i uspješan, posljednji tragovi religioznog znanja ranijih vremena bili na zalasku”.
Moglo bi se reći da je Newman ovdje govorio i o našem vremenu, o razvoju ateizma u Europi i zapadnoj civilizaciji.
Upravo protiv ovog razornog djelovanja ljudskog razuma, kako je shvaćao Newman, Bog je ustanovio moć “koja je urešena odlikom nepogrešivosti u religijskim pitanjima”, naime Crkvu. Njegova su mu istraživanja pokazala, da autoritet i privatni sud određuju povijest religije u zajedništvu i protivljenju. “U ovom strašnom dvoboju koji nikada ne završava” oboje nalaze svoje mjesto samo u širini katoličkog zajedništva. Crkva je, kako kaže Newman, “duhovna radionica, … u kojoj se sirovina ljudske prirode – tako izvrsna, tako opasna, a ipak tako prikladna za božanske namjere – rastaljuje, oplemenjuje i oblikuje”.
Do 1845. dok je pisao svoj Essay on the Development of Christian Doctrine (Esej o razvoju kršćanske doktrine), vidio je svoj put vrlo jasno i 9. listopada 1845. primio ga je u Rimokatoličku crkvu otac, danas blaženi, Dominic Barberi.
Konačno je pronašao „jedino istinsko stado Spasiteljevo.“
Obraćenje je značilo i mučan život – prijatelji i rodbina izbjegavali. Ne obazirući se na to, Newman je krenuo u Rim studirati kako bi postao katolički svećenik. Dok je boravio u Rimu privukla ga je ideja Oratorija – kongregacije svećenika koju je ustanovio sv. Filip Neri u šesnaestom stoljeću. Utemeljio je prvi engleski Oratorij u Maryvale-u, kod Birminghama, 1848., preselivši se uskoro u ulicu Alcester, blizu središta grada, gdje je preuredio staru destileriju gina u kapelu.
Kada se vratio u Englesku, Newman se suočio s životom punim kušnji kad su u njega sumnjali pa čak ga i prezirali neki iz visokih krugova.
Lav XIII. daje izuzetnu čast Newmanu i proglašava ga kardinalom!
Nekoliko projekata koje je preuzeo, uključujući magazin za obrazovane katolike, poslanje u Oxfordu i novi prijevod Biblije, doživjeli su odbacivanje ili propast. S druge strane, mnoge od njegovih publikacija u tom periodu bile su dobro primljene: Apologia pro Vita Sua (1864.), biografski prikaz Newmanova obraćenja; the Letter to the Duke of Norfolk (Pismo Vojvodi od Norfolka, 1875.), koje je razmatralo vezu između savjesti i autoriteta Crkve; i Grammar of Assent (Gramatika pristajanja, 1870.), o ljudskom razmišljanju i činu vjere, koji će, premda ih nisu uvijek razumjeli njegovi suvremenici, postati općepriznati kao veliki doprinos i filozofiji i teologiji.
Tijekom starosti, Newman je živio u Birminghamu, u tišini pišući, propovijedajući i savjetujući (od svoje dvadeset i treće godine on je prije svega bio dušobrižnik – „otac duša“) dok, kad je imao sedamdeset i osam godina, nije stiglo veliko iznenađenje: kao priznanje za njegov izvrsni rad i predanost, papa Lav XIII. učinio je dotad neviđenu gestu imenujući Newmana, običnog svećenika, kardinalom!
Nakon života punog iskušenja ta vijest je stigla kao radosno olakšanje i Newman je izjavio da je „oblak nestao zauvijek“. Kardinal Newman je umro 11. kolovoza 1890. i primio je univerzalno priznanje i pohvalu. The Times je napisao: „bez obzira hoće li ga Rim kanonizirati ili ne, on će biti kanoniziran u mislima pobožnih ljudi različitih religijskih pripadnosti u Engleskoj.“ The Cork Examiner je potvrdio da „ kardinal Newman ide u grob s jedinstvenom čašću da ga sve vjeroispovijesti i klase priznaju kao pravednog čovjeka koji je postao savršen.“
A to je bio i moto velikog obraćenika i budućeg svetca Katoličke Crkve:
„Živjeti je mijenjati se, a biti savršen je biti često promijenjen.“ (John Henry Newman)
John Henry Kardinal Newman proglašen je blaženim 19. rujna 2010. od pape Benedikta XVI., za vrijeme njegova posjeta Velikoj Britaniji, a uskoro će nakon potvrđenog čuda po njegovom zagovoru biti proglašen svetcem Katoličke Crkve od strane pape Franje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
