Stjepan Antolić Tonča je Zagrepčanin koji se s 21 godinom priključio HOS-u. Borio se u Vukovaru, a pad grada dočekao je u vukovarskoj bolnici polomljenih nogu. Njegovoj majci, koja ga je čekala u Zagrebu, tri puta je javljeno da je mrtav.
Na splitskom muralu HOS-a nalaze se mnogi poznati junaci iz Vukovara, sve redom ponos hrvatskog naroda koji nikada neće izblijediti. Tu su imena Blage Zadre, Marka Babića, Mile Dedakovića, Jean-Michela Nicoliera, Igora Kačića, Siniše Glavaševića, Vesne Bosanac, Juraja Njavre…
Vukovarska ulica u Splitu ukrašena je ogromnim muralom u čast junaka Domovinskog rata. Na jednom mjestu te 700-metarske slikovnice o Vukovaru ’91. vidi se momak sa psom, ali ne piše kraj te slike o kome se radi, piše dalmatinskiportal.hr.
Nakon kratke obuke, Tonča je prebačen na istočno bojište, brzo je uslijedilo „vatreno krštenje“, bio je među 40-ak hrvatskih vojnika poslanih u Stare Jankovce, ali ih je u Privlaci kod Vinkovaca presrelo oko šest tenkova na mostu.
Iz pakla Starih Jankovaca u pakao Vukovara
– Prvo je granata zveknula u autobus, a toliko su tukli po nama da je most „legao“ za pet minuta. Od protuoklopnog oružja imali smo jednu osu (!), nismo se mogli suprotstaviti. Taj dan su pali Stari Jankovci, a mi smo se zadržali tu gdje smo zaustavljeni. Iz naše grupe tri su čovjeka uspjeli prijeći rijeku Bosut, ali su se samo dvojica vratila. Nažalost, ne znam mu ime, ali nestao je momak kojeg smo zvali Žuti iz Velike Gorice. Iduća tri dana bezuspješno smo ga tražili, pronašli smo samo njegovu jaknu. Nastavili bismo potragu i dalje da nam jedan stariji čiča nije rekao: „Momci, što radite, sve vam je tu minirano!“
– sjetio se Stjepan Antolić Tonči događaja od prije skoro tri desetljeća.
Ipak, Vukovar je bio nešto drugo, odmah prvog dana je to shvatio. Došao je na Sajmište, uslijedio je jugo-četnički napad.
– Sastalo se nebo i zemlja, šuta leti na sve strane. Prvi put mi je palo na pamet: „Bože, što je meni ovo trebalo.“ Nikada neću zaboraviti kako mi je Široki tada rekao: „Tona, ne sekiraj se, to je još super, vidjet ćeš!“ Odbili smo napad i krenuli u čišćenje…
Nakon svakog napada, naime, branitelji su trebali provjeriti jesu li agresori zauzeli kuće, „očistiti“ ih da se obrambena crta ne mijenja. Bile su to ulične borbe licem u lice, borbe za svako dvorište, svaku kuću, svaku sobu…
Mnogi dečki su tek navršili 18 godina, a imali smo osjećaj da možemo sve…
Zapovjednik „voda na čišćenje“
– Bio sam zapovjednik takozvanog „voda na čišćenje“, iako nas nije bilo toliko da se vojničkom terminologijom možemo zvati vod. Bilo nas je osam stalnih te bi još nekoliko dobrovoljaca išlo s nama. Međutim, kako bi u tim akcijama redovito netko bio ranjen, ljudi su se sve teže javljali. Nas osam, sve mladići od 18 ili par godina više, kao da smo bili nedodirljivi, imali smo osjećaj da možemo sve.
Stjepan Antolić nam kaže da je JNA napadala uvijek na isti način.
– Prvo bi krenuo tenk, pa pješadija. Propustili bismo tenk, riješili ga, pa onda krenuli na pješadiju koja je bila iza. Bili su to šablonski napadi koje smo brzo skužili, ne znam što su učili na akademijama. Najgori su bili napadi njihovih rezervista, polupijanih, ludih, kod njih nisi mogao računati na šablonu, nego kako ih ponese…
U Vukovaru nije bilo odmora. Nevjerojatno zvuče njegove riječi „kada granatiraju, znaš da je dobro“, a „dobro je“ jer tijekom zasipanja smrtonosnih projektila ne može ni neprijateljska pješadija djelovati. Lakše je bilo braniti se od granata, nego preživljavati ulične borbe.
„Malo nas je bilo pa bismo nekada znali raditi što veću halabuku na cijeloj prvoj crti“
– Malo nas je bilo pa bismo nekada znali raditi što veću halabuku na cijeloj prvoj crti, rokati iz svega da izgleda kao da nas je mnogo više. Oni su bili uvjereni da Vukovar brani 600 Imoćana i „ustaša“ iz Hercegovine.
Tonči je među braniteljima bio poznat i po svojim „biserima“. Jedanput je u akciji s Damirom Markušem Kutinom, nakon što je ostao bez municije, četnike gađao kamenjem.
– Žao mi je tog dana jer smo naknadno čuli da je Šešelj tu došao držati govor. Ne znam je li to istina, ali mi je baš krivo bilo što ga nismo riješili, ako smo mogli.
Srbin Dušan Bijelić pobjegao je sa straže i sve odao četnicima – svi smo ranjeni i pokupio nas je dječak od 15 godina, Zoran Harnaj.
Još jednu stvar Tonči žali i dan danas. Kako su branitelji na Sajmištu ispadali iz stroja, na stražu su postavljani i mobilizirani građani.
– Stavio sam Dušana Bijelića na stražu, a kada smo se probudili njega nije bilo. Pred nama je bio tenk, prošao je kroz jedno jedino mjesto koje nije bilo minirano, očito im je Dušan sve rekao kada je prebjegao. Davor Purulić Fux skočio je sa zoljom, ali ga nije mogao gađati jer je bio preblizu, na svega 50 metara od tenka. Zolja je efektivna tek na razmaku od 100 metara. Osim toga, previše je tu bilo voćki. Grunuo je tenk po nama, sve četvero smo bili ranjeni. Fux je najviše dobio, komadi gelera i građevinskog materijala su mu završili u trbušnoj šupljini. Jean-Michel Nicolier, Čaruga i ja dobili smo po nogama. Pokupili su nas Robi Šilić i jedan mali Vukovarac Zoran Harhaj, imao je samo 15 godina. Strpali su me u Golf i odveli u bolnicu. Popodne smo također imali gubitke i to je bio početak kraja.
Srbin doktor Zoran Aleksijević je sve liječio i bio nevjerojatno dobar čovjek
Ranili su ga u obje noge, a u bolnici ga je dočekao doktor Zoran Aleksijević.
– Kada sam mu čuo ime, samo sam rekao: „Nemoj mi otkidati noge.“ A što ćeš, u tom trenutku mi je to prošlo kroz glavu, a doktor se pokazao kao nevjerojatan čovjek.
Kada je Vukovar pao, priča Antolić, prvi je u bolnicu ušao četnik od metar i žilet, kojemu je futrola škorpiona dosezala do ispod koljena, a on se sam sa sobom imao snage nasmijati pomislivši „sve veće smo riješili“. Vukovarski Srbi tražili su svoje ranjene sugrađane po bolnici, ne da bi im pomogli, već obrnuto. On kao Samoborac rođen u Zagrebu je u tom luđačkom pohodu ostao netaknut, ali onda mu je prišla jedna žena.
– Stavila mi je kalašnjikov na čelo, ugazila na karton s povijesti bolesti i rekla: „Što ti iz Zagreba radiš ovdje, sad ćemo ti mi dati što si tražio.“ U tom trenutku sam samo promislio: „Bože, pa neće me valjda neka flundra ubiti, valjda sam zavrijedio da me čovjek ubije.“
Otišli su, a onda ga je jedna medicinska sestra uz riječi „Spasit ću tebe, kada nisam uspjela svoga sina.“ stavila na ramena i nekako odvukla do vrata bolnice, gdje su već srbijanski novinari izvještavali o „humanom“ odnosu prema ranjenicima.
Bio predviđen za pokolj na Ovčari, a igrom slučaja završio u Srijemskoj Mitrovici
Kada je Antolić stradao, ranjen je i Jean-Michela Nicolier. Maldi HOS-ovac ubijen je krvnički u pokolju na Ovčari, a takva je sudbina bila namijenjena i Tonči. Iz vukovarske bolnice je ambulantnim kolima trebao biti prebačen na to mjesto pokolja, ali igrom slučaja (greškom prvog vozača kolone te zbog još par nevjerojatnih stvari) je vozilo završilo u Srijemskoj Mitrovici. „Svi sveci su bili na radnom mjestu“ – odatle je razmijenjen već nakon jednog dana.
Od zanimljivosti možemo spomenuti da ga je jedan vojnik tu pitao sjeća li se da ga je Stjepan tukao na utakmici Dinamo – Crvena zvezda, na što mu je on mangupski odgovorio da se ne može sjetiti svih koje je istukao. Danas nam o toj rečenici koja se često citirala kaže:
– Imao sam u glavi razrađen scenarij da me na brzinu ubiju, znao sam da ih trebam isprovocirati jer nisam želio proći maltretiranja.
Inače, tu je imao i zanimljiv razgovor s jednim rezervistom koji je, iznenađujuće, bio pristojan.
– Radije ću ovdje trpjeti sprdanja što čistim WC-ove nego ići u Vukovar poginuti, potaracali ste nas na Sajmištu. Otprilike to mi je rekao – sjeća se Antolić.
Razmijenjen odmah nakon jednog dana
Sudbina je htjela da bude razmijenjen odmah nakon jednog dana, a naknadno je saznao da je kasnije osobno Goran Hadžić pokazivao zarobljenicima njegovu fotografiju i raspitivao se. Fotografija je, priča nam Antolić, snimljena u Zagrebu s hotela Esplanada prilikom okupljanja HOS-ovaca, a zašto se osuđeni ratni zločinac baš interesirao za Antolića, razlog je vjerojatno taj što je on u zadnjim danima bio zapovjednik HOS-a u Vukovaru.
Još bi se dosta moglo napisati o Tonči, čovjeku čijoj je majci tri puta bilo javljeno da je poginuo, ali članak ćemo zaključiti pričom o fotografiji s početka teksta, onom što se nalazi na splitskom muralu. Na njoj je Antolić u društvu njemačkog ovčara.
– Izgladnjeli pas nas je pratio, pa smo ga primili sebi. Zafrkavao bih se govoreći: „Imao je Tito psa u Drvaru, imat ću ga i ja!“, tako je on završio na fotografiji Viktorina Jurića na kojoj se nalazi i tanjur s likom Josipa Broza.
Postali su nerazdvojni, a pas je čak trčao za automobilom kojim su ga prevozili u vukovarsku bolnicu…
Tekst se nastavlja ispod oglasa
