Kažu da nema tko nije došao na Frljićevu premijeru predstave “Šest likova traži autora” i zaista pored Frljićevog pokušaja da još jednom privuče medijsku pozornost, glavna je zvijezda te večeri bila sama publika, cjelokupni Agramersko-provincijalni gotha pun sumnjivih fiškala, kulturno-društvenih radnika, dežurnih antifa, palanačkih akademskih građana, etnobiznesmena, kvazi-starleta, bivših KOS-vaca doušnika, reliquiae reliquiarumi i ogledalo postkomunističke hrvatske društvene zbilje, piše Jure Vujić u Večernjem listu.
U maniri Pirandellove satire, ovaj je put Frljić talentirano uspio nadmašiti vlastiti kazališni režiserski anti-talent , pokazavši veliki nedostatak mašte i ironije, pretvorivši ozbiljni žanr satire u grotesknu opera-buffu ili pak bolje rečeno u aktivističku stereotipiziarnu predvidljivu operetu.
Frljićev imaginarij i narativ puni su zoomorfnih kreatura, pa su navodno maštovite svinjske uloge-alegorije koje karikiraju pripadnike desnice (koja?) i katoličke crkve trebale provokativno izazvati tektonske šokove, urnebes , opću konsternaciju, ali nisu. Ništa od toga, na mjesto toga, potpuni promašaj, pucanj u prazno umjesto umjetničko-kazališnog aktivističkoga spina. Pa tko se još danas u doba kada je transgresija postala norma, još užasava jeftinim provokacijama, svinjskim maskama?
Ali kada smo već duboko uronili u Frljićev bestijarij domaćih životinja farme, je li itko primijetio kako se dogodila čudnovata metamorfoza cijelog tog vrlog dobrog svijeta u malograđanske Nosoroge? Kako ne pomisliti na Pirandellovog kolegu iz Teatra apsurda, Eugena Ionescoa koji u drami Nosorog problematizira društveni i ideološki konformizam. U toj drami, Bérenger, glavni lik drame, promatra stanovnike provincijskog gradića kako se jedan po jedan postupno pretvaraju nosoroge kao val konformizma.
Još jednom je Frljićeva predstava-performans popraćena s punom navijačkom mainstream medijsko-umjetničkom i stranačko-političkom pristranom mašinerijom, dokazuje koliko je naše društvo kontaminirano s epidemijom „rinocerite“, društvenim ideološkim konformizmom i maniheizmom koji dijeli svijet na desne i lijeve, podobne-nepodobne, svinje-ljude, dobre lijevi-liberale na zle-fašiste. Frljićeva predstava je oličenje malograđanskog liberalno-lijevoga jednoumlja političke korektnosti, koje sam sebe potvrđuje, hvali i reproducira.
Naravno „rinocerita“ može zahvatiti i razne „korisne idiote“; i liberale „desnog“ spektra, koji se svjesno i nesvjesno udvaraju lijevim nosorozima. Nosorozi se vole rugati drugima, različitim svjetonazorima, političkim neistomišljenicima, ali rijetko kada se rugaju i smiju na svoj račun, i u tom su pogledu duboku nesnošljivi, anti-intelektualni i anti-ironični i duhovnu bijedni. Jer kad bih se suočili s vlastitom slikom, da ne kažem vlastitom prošlošću i genealogijom, onda bi se olako mogli naći u ulozi svinja Orwellovske „životinjske farme“ koji su nasilno osvojili farmu i u kojoj Orwell ismijava totalitaristički komunizam i njenu nomenklaturu.
Iste su svinje 1945. pa sve do 89. počinile svojevrsni aristocid, likvidacijom građanstva i inteligencije u ime proleterske revolucije, konfiscirali „neprijateljsku“ imovinu i proglasili sebe „novim građanstvom“. I zbog toga treba naglasiti kako je Frljićeva golema kazališna singerica, koja je navodno krojila ustaške uniforme (ali samo četiri godine postojanja NHD), nastavljala je punom parom krojiti od 45. pa sve do 90.tih partizanske, i JNA uniforme koje su se naročito ilustrirale u Vukovaru, Srebrenici, Škabrnji.
I zbog toga nije za očekivati da će ta družbina nosoroga i mainstream mediji suvislo i objektivno kritizirati Frljićeve predstave, kao što i više nema ozbiljne kazališne i filmske kritike, jer u toj maloj farmi novopečenih liberalno-lijevih „petit bourgeois“, post-60-osmarski generacijski izdanci iz 45., poklonici Marxa, Tita i Coca-Cole, nitko se ne želi zamjeriti, svatko će čuvati naslijeđenu zlatnu koku, razne sinekure i redovne honorare i sitne kokošarske povlastice.
Tu je sva tajna lokalne malograđanske šutnje, „farmerske omerte“ i svinjske apostazije., koja otvara otvara usta onda samo kada treba prozivati „imaginarnog fašista“ kao način autolegitimacije i znak pripadnosti krdu, zaključuje Jure Vujić u Večernjem listu.
