Svečanim euharistijskim slavljem, koje je predvodio kardinal Bozanić u subotu je u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke zaključen sinodski hod Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Uz zahvalu za Sinodu, na tom je slavlju kardinal Bozanić obilježio i 25. obljetnicu nadbiskupske službe. Homiliju kardinala Bozanića djelomično prenosimo sa stranica Zagrebačke nadbiskupije.
”Zaželjeli smo danas na završetku našega sinodskoga hoda biti hodočasnici. Htjeli smo biti na mjestu i u domu Majke Božje Bistričke, naše nebeske Majke, u kojemu se susreću početci, ciljevi i novi početci. Zaželjeli smo biti u zajedništvu kao Božja djeca, rođena iz Očeve ljubavi, iz Kristova križa i uskrsnuća, iz vode i Duha. Zaželjeli smo biti u zajedništvu kao Marijina djeca u njezinu Svetištu, gdje uvijek pronalazimo utjehu o kakvoj nam govori Gospodin po Izaiji proroku: „Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti“.
Sinodski hod započeli smo u našoj prvostolnici 10. veljače 2002. godine na blagdan bl. Alojzija Stepinca, četiri godine nakon njegove beatifikacije koja je bila ovdje u Mariji Bistrici (3. listopada 1998.). Danas, nakon dvadeset godina hoda ispunjenoga molitvom, upoznavanjem, traženjima, nadanjima, iskušenjima, pred Gospodina stavljamo zahvalu za braću i sestre s kojima smo dijelili hod, za prepoznata nadahnuća te za probuđenu čežnju i snagu kojom smo na sinodskome hodu ostvarivali Božja djela, u poniznosti i u pouzdanju.
…
”Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u nebesko kraljevstvo”
Nakon puta koji se čini dugim po trajanju i po naslućivanju ciljeva, shvaćamo da se sve vraća na Božji put, najvidljiviji u malenosti. Zbog toga je lijepo da smo danas u liturgijskom zajedništvu sa svetom Terezijom od Djeteta Isusa, sveticom malenoga puta, koja nas približava Bogu po malenosti i po dubini radosne jednostavnosti.
Na malenom putu svete Terezije posebnu važnost ima predanost Bogu, prepuštanje njegovoj prisutnosti. Istinska slika tog predanja i pouzdanja jest slika djeteta. Bog je svoju veličinu pokazao upravo u odluci da postane čovjekom, da se objavi u malenosti djeteta.
Gospodin nas evanđeoskom riječju upozorava: Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u nebesko kraljevstvo. I iz toga izvlači radosne posljedice: poistovjećujući sebe s djetetom….
Naš istinski rast u duhovnosti put je umanjivanja, ponajprije umanjivanja sebičnosti. Uzvišeni put Crkve nalazi se u njezinoj poniznosti. To je suprotno suvremenoj samodostatnosti. Stoga trajno trebamo učiti da Božji putovi i planovi nisu sukladni ljudskim planovima. Naime, čovjek u svojoj oholosti ulaže napor da bi bio velik, a Bog nam u svojoj ljubavi daje milost da bismo bili maleni, to jest Božji.
…
”Nadbiskupija je moja Crkva! Zagrebačka nadbiskupija je naša Crkva!”
Zahvaljujem Bogu za vas koji ste pronašli svoje mjesto u župnim zajednicama, u širini života naše Nadbiskupije.
Zahvaljujem Bogu za sve dionike savjetovanja, priprema, raznih organizacijskih poslova; za sve suradnice i suradnike, molitelje i dobročinitelje.
Zahvaljujem Bogu za vas koji ste se odazvali Gospodinovu pozivu da mu služite milošću svetoga reda i svetih zavjeta. Za vas mladi vjernici koji u srcu osjećate poziv da budete svećenici, redovnici i redovnice.
Zahvaljujem Bogu, braćo i sestre, za svaku žrtvu koja je učinjena iz osjećaja pripadnosti i odgovornosti, iz radosti i ljubavi koja govori: Nadbiskupija je moja Crkva! Zagrebačka nadbiskupija je naša Crkva!
…
O protuobiteljskim ideologjama
Sinoda nema smisao samo u razmatranju sebe i duhovnosti koja bi se zaustavila na vlastitim osjećajima, nego nas poziva, kako bi rekao papa Franjo, da izađemo na periferije, i geografske i društvene, noseći radost evanđelja.
Dublje upoznajući i živeći otajstvo Crkve bolje otkrivamo mjesto koje nam Bog u njoj daje i lakše vidimo sve što zamagljuje pristup otajstvu života u našoj kulturi. To se ne tiče samo kršćanstva i vjere, nego ponajprije ljudske naravi i razuma.
Tu se nalaze uporišta što ih Crkva promiče za dobro svakoga čovjeka i naroda, a to su zasigurno: sloboda savjesti i odgoja, obitelj utemeljena na braku muškarca i žene, pravednost i mir za sve ljude. Ta se uporišta ne mogu odstraniti političkim odlukama.
Ima puno toga o čemu se može i treba dogovarati, ali te temeljne odrednice nisu dane na raspolaganje pojedincima i skupinama. Zato smo kao Crkva iznimno osjetljivi i trebamo još više biti pozorni na prodiranje protuobiteljskih ideologija i na pokušaje da se nekim ‘alternativnim modelima’ unosi zbrka ponajprije u odgojne procese”.
..
Tekst se nastavlja ispod oglasa
