Knjiga Jure Vujića: Fenomen konzervativne revolucije od Weimara do Weimara 21. stoljeća

Jure Vujić
Foto: Foto: GK/B. Čović / Izd. Alfa, Zagreb, 2020. Fotomontaža: narod.hr

“Jure Vujić fenomen konzervativne revolucije opisuje i razrađuje u didroovskoj maniri enciklopedističkog prijenosa informacija, ali i katkada implicitnog, a katkada eksplicitnog zauzimanja vrijednosnih pozicija spram njih”, piše Matija Štahan za Vijenac Matice Hrvatske.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Konzervativna revolucija, kao pojam koji je 1927. proslavio Hugo von Hoffmannsthal, slojevit je političko-ideološki fenomen karakterističan za međuratno razdoblje weimarske Njemačke, aktualan od poraza u Velikome ratu 1918. do Hitlerova uspona na vlast 1933. U knjizi Konzervativna revolucija: od Weimara do danas Jure Vujić navedeni fenomen opisuje i razrađuje u didroovskoj maniri enciklopedističkog prijenosa informacija, ali i katkada implicitnog, a katkada eksplicitnog zauzimanja vrijednosnih pozicija spram njih.

Izmještajući koncept „konzervativne revolucije“ izvan uobičajenih poimanja konzervativnosti, revolucije i konzervativne revolucije u hrvatskoj znanosti, publicistici i dnevnome tisku, Vujić ipak naglašava njezinu multidimenzionalnost i fluidnost, suprotstavljajući je dosljedno i angloameričkim konzervativizmima (od onih s prefiksom paleo- do onih s prefiksom neo-), i fašizmu i nacionalsocijalizmu, kao i komunizmu i kršćanskome personalizmu međuratnog razdoblja, napominjući međutim kako među „konzervativnim revolucionarima“ idejno i kadrovski dolazi do rubnoga preklapanja sa svim navedenim filozofskim sustavima i političkim ideologijama (uključujući, u sklopu „nacionalboljševizma“, i sovjetski komunizam).

Kada se razmatra definicija pojma, moglo bi se poći od napomene da konzervativnih revolucija – konceptualno osmišljenih, ne i provedenih – ima gotovo onoliko koliko ima i važnih mislilaca koji potpadaju pod taj pojam. Onkraj tradicionalna poimanja ljevice i desnice, većinu ih karakterizira posvemašnje ili djelomično protivljenje modernizmu i prosvjetiteljstvu, dakle i kapitalizmu, i komunizmu, i liberalizmu, i demokraciji, i parlamentarizmu, ali i materijalizmu i abrahamskim monoteizmima. Prema intelektualno minucioznoj argumentaciji potrebe za odbacivanjem (dijela) civilizacijskih stečevina neobično nalik ublaženim idealima anarhoprimitivizma kakve danas zagovara, primjerice, John Zerzan – ali vrijednosno dijametralno suprotna – konzervativna revolucija radikalan je pokušaj poništavanja vrijednosti i ideologija institucionalno opredmećenih u tadanjoj suvremenosti. Idejna srž konzervativne revolucije jest, kako piše Vujić, „dubinska rekonstrukcija društva na temelju hijerarhiziranih i strukturiranih prirodno-organskih zajednica kojima bi trebala upravljati nova duhovno-politička aristokracija“. Ne dijeleći, za razliku od prošlostoljetnih totalitarizama, prosvjetiteljsko uvjerenje o pravocrtnome napretku kroz vrijeme – ustrajavajući, naprotiv, na „vječnome vraćanju istoga“ – konzervativna revolucija ipak je povijesni suputnik nacionalsocijalizma i fašizma pa njezine predstavnike Armin Mohler dovitljivo opisuje kao „trockiste nacionalsocijalizma“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Vujićeva knjiga dobrodošla je novina u ne odveć bogatu kontekstu hrvatskih historiografskih, politoloških i kulturoloških pregleda međuratnih intelektualnih gibanja konzervativne provenijencije”

Spengler, Schmitt, Berdjajev, Chesterton, Elliot, Evola, Benoist…

Idealizirajući „snagu prirodnog poretka“, ničeansku „volju za moć“ i protiveći se, kao i nacionalsocijalizam i komunizam, liberalnim i demokratskim idealima, konzervativna revolucija ipak je, kako ističe Vujić, bila „strujanje suviše heterogeno, podijeljeno između neprestano suprotstavljenih frakcija i disidencija, da bi imalo realni politički utjecaj“. Umjesto o konkretnome pokretu, riječ je uglavnom bila o „kružoku intelektualaca i mislioca, krugova, liga, časopisa, stranaka“ čije je funkcioniranje „često nalikovalo polutajnim društvima koja su imala političko-ezoteričke strukture: rituali inicijacije, selekcija i kooptiranje novih članova“. Činjenica da su pojedini mislioci koje Vujić ubraja u dionike konzervativne revolucije bili otvoreni modernosti, pa i njezinim proizvodima poput fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma, dok neki drugi među njima nisu bili suprotstavljeni kršćanstvu – pri čemu se mnogi, otprilike kao što se Marx distancirao od marksista, a Foucault od postmodernista, zacijelo ne bi samoproglasili predstavnicima konzervativne revolucije – dodatno podcrtava unutarnju pluralnost i raznorodnost toga pokreta.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

>Orban: ‘Europski narodi eksperimentiraju s bezbožnim svemirom, duginim obiteljima, migracijama i otvorenim društvima’

Što se konkretnih imena tiče, njemačke mislioce poput Oswalda Spenglera ili Carla Schmitta jednoznačno bi se moglo proglasiti ključnim pripadnicima konzervativne revolucije, dok bi se predstavnici drugih kultura koje Vujić navodi, poput Berdjajeva, Chestertona ili Eliota – uz iznimku pojedinaca kao što je Julius Evola – pokretu mogli pridružiti samo uvjetno. U suvremene baštinike nasljeđa konzervativne revolucije moglo bi se ubrojiti sljedbenike francuske Nove desnice koju je utemeljio Alain de Benoist, kao i ruskoga euroazijanizma koji je začeo Aleksandar Dugin. Pa ipak, iako se po vrijednosnom kontinuitetu suvremenim političkim nasljednicima konzervativne revolucije vidjeti mogu nacionalpopulistički pokreti koji su iznjedrili Trumpa ili Brexit, po društvenoj ulozi preteča i suputnika totalitarizma koje se na totalitarizam ne može svesti, današnji mislioci i politički pokreti komplementarni s misliocima konzervativne revolucije – ne više „trockisti nacionalsocijalizma“, nego prije „marksisti postmodernizma“ – svi su oni koji na ovaj ili onaj način legitimiraju uspostavu novoga pokreta s totalitarnim pretenzijama, naime onoga za „društvenu pravdu“, koji posredovanjem „političke korektnosti“ kao „signaliziranja vrline“ nepoželjne glasove podvrgava „kulturi otkazivanja“, šireći svoj „sigurni prostor“ iz sveučilišnih dvorana, ideološkom unifikacijom medija, politike te popularne kulture, na cjelokupni Zapad.

Opasnost šutnje intelektualaca

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Uspostavljajući dominaciju u korporativnom, obrazovnom, medijskom, kulturnom i političkom sektoru, suvremeni pokret s totalitarnim tendencijama ljude ne istrebljuje u Gulagu ili Auschwitzu, nego u kliničkim ispostavama industrije pobačaja, a „novoga čovjeka“ ne kani stvoriti zastarjelim eugeničkim metodama prisilnoga selektivnog razmnožavanja, nego transhumanističkim idealom stvaranja anorganskog, bespolnog i besmrtnog bića koje se više ne može zvati ljudskim. U tome smislu, intelektualci koji danas šute o ideološkoj kolonizaciji, pokušaju kreiranja novoga „novog čovjeka“ i nevidljivom holokaustu nerođenih moralno su odgovorniji za stanje u kojemu danas živimo nego što su predstavnici konzervativne revolucije bili odgovorni za užase nacionalsocijalizma – dok su konzervativni revolucionari djelovali uoči najgorih manifestacija Hitlerova totalitarizma, suvremeni marksisti i postmodernisti žive u isto vrijeme u kojemu se ljudsko biće već podvrgava onomu što je papa emeritus Benedikt XVI. nedavno nazvao „svjetskom diktaturom naizgled humanističkih ideologija“, koje u ime čovjeka zatiru ljudsko biće, a nepuno stoljeće nakon što su se Hitlerovi i Staljinovi totalitarizmi, kao trajno upozorenje na posljedice povijesnih zastranjenja, već odigrali. U tome smislu, Vujićeva knjiga nedvojbeno bi – kada bi išla u smjeru koji tek mjestimično ocrtava povremenim ekskursima u sadašnjicu – umjesto „od Weimara do danas“, mogla nositi i podnaslov „od Weimara 20. do Weimara 21. stoljeća“.

Prilog povijesti ideja u Hrvatskoj

Vujićeva knjiga dobrodošla je novina u ne odveć bogatu kontekstu hrvatskih historiografskih, politoloških i kulturoloških pregleda međuratnih intelektualnih gibanja konzervativne provenijencije, uz Antimodernizam Zorana Kravara (2003) u predjelu filozofije i kulture, Nikada više Jugoslavija: intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.) Stipe Kljaića (2017) u polju metapolitičkog intelektualnog aktivizma, Hrvatski katolički pokret (1900.-1945.) Jurja Kolarića (2020) u dimenziji kršćanskoga javnog djelovanja ili Ivo Pilar: pisac, političar, ideolog (1898.-1918.) Tomislava Jonjića (2020), kao monografije središnjega hrvatskog političkog mislioca s početka 20. stoljeća. Uz zamjerke poput odviše hermetičnog stila koji zahtijeva široko čitateljsko predznanje, povremene zalihosti pri višekratnom navođenju određenih poenti, a ponekad i ponavljajućeg nabrajanja imena te, vjerojatno zbog autorove intelektualne formacije u Francuskoj, urednički i lektorski neispravljena prijenosa germanske i romanske grafije u hrvatski kontekst (pa papa Lav XIII, primjerice, ispada Leonom XIII. I sl.), Vujićev rad obogaćuje korpus djela intelektualne povijesti i povijesti ideja u Hrvatskoj, ispunjavajući dio praznine nastale zbog odveć monolitna ideološkog zaleđa i manjka intelektualne znatiželje u hrvatskoj politologiji i historiografiji te usložnjujući odveć jednodimenzionalno poimanje politoloških podjela i ideoloških usmjerenja rane modernosti na Zapadu, piše Šttahan za Vijenac.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.