Komunistički progon prosvjetnih djelatnika i ratna stradanja djece u BiH teme su dviju knjiga Nevenke Nekić

“Bodljikave pripovjetke II” i “Kupite igračke” dvije su knjige autorice hrvatske spisateljice Nevenke Nekić. Književnica u njima sadržajno tematizira komunistički progon prosvjetnih djelatnika kojima je i sama pripadala u totalitarističkom jugoslavenskom režimu te patnju djece za vrijeme Domovinskog rata, napose na području Bosne. Dva naslova Nevenke Nekić predstavlja Đuro Vidmarović za Hrvatsko slovo.

Nevenka Nekić danas već pripada krugu hrvatskih književnica koje smatramo klasicima. To znači da su joj neka djela uvrštena u školske udžbenike. Ona pripada redu iznimno marljivih, obrazovanih, nadahnutih, znatiželjnih, aktualnih pa i borbenih književnih pregalaca. Premda je u trećoj životnoj dobi i narušenog zdravlja, uporno stvara i piše nova djela, začuđujućom energijom, inovativnošću i dubokim emocionalnim angažmanom. Kao književnica Nevenka Nekić se ogledala u gotovo svim književnim vrstama.

Najviše djela objavila je u žanru proze, slijedi poezija, dramski tekstovi, putopisi, književne kritike, prilozi iz povijesti književnosti. Likovni prilozi, filozofsko-književni eseji, scenariji za TV filmove i nizanke historiografskog i kulturološkog značaja. Osim toga ističe se kao radijska voditeljica i urednica književnih emisija, a bila je i urednica političkih i književnih glasila… nadam se kako sam sve pobrojao. Osim toga, paralelno živi i kao likovna umjetnica. Priredila je mnogo samostalnih i skupnih izložaba. Zastupljena je u brojnim antologijama, sudjelovala je u brojnim simpozijima itd. Nositeljica je visokih književnih priznanja kao što je npr. Nagrada “Andrija Buvina”, dodijeljena 2013. Želio bih naglasiti kako je sva svoja djela, a vrlo ih je mnogo, objavila u vremenu nakon demokratskih promjena, a prve književne radove objavila je još 1978.

Želio bih upozoriti književnu javnost na dvije knjige proznih radova Nevenke Nekić. Prva od njih je za njezin opus neobična zbirka sjećanja iz profesorskih dana pod naslovom „Bodljikave pripovijetke II“. U njima se okušala kao autorica satiričkih tekstova pa s elementima humora i to onog tipično zagrebačkog, agramerskog koji je Miroslav Krleža nazvao „galgen humor“. Nevenka Nekić je cijeli svoj radni vijek provela kao učiteljica odnosno kako se prije bolonjske reforme nazivalo profesorica povijesti i povijesti umjetnosti, najviše u Zagrebu u klasičnoj gimnaziji, a zatim interdijecezanskoj klasičnoj gimnaziji.

Prve godine svoga prosvjetarskog rada počela je kao učiteljica dekretirana u nekoliko udaljenih sela. Marljivim radom završila je fakultetske studije i vinula se do najviše razine koju prosvjetar može postići, a to je „Nagrada Ivan Filipović“ koja se dodjeljuje najuspješnijim prosvjetarima određene godine. Premda je svojim talentom mogla promijeniti zanimanje, pa čak i potražiti mjesto izvan Hrvatske, Nevenka Nekić je ostala vjerna svome pozivu i svojoj domovini. Nakon 40 godina rada završila je kao umirovljenica s mirovinom od 3.000,00 kn.

Nevenka Nekić pripada zagrebačkoj građanskoj obitelji s rodoslovljem koje ima tipičan austro-ugarski miteleuropski raspon. Zagrebački građanski stalež, odnosno tzv. purgeri, bili su 1945. najvećim dijelom eliminirani u fizičkom smislu. Preživjeli su bili lišeni svoje imovine ili prinuđeni raditi diljem tadašnje Jugoslavije. Zbog toga se i obitelj Nevenke Nekić u svoj rodni grad uspjela vratiti već u ono vrijeme kada je nestalo ovako strogog progona, jer se više nije imalo što progoniti. No, cijeli život je ponijela u sebi događaje iz najranije mladosti i sve prateće nedaće koje je doživljavala njezina obitelj, a potom i ona osobno.

Dio toga života opisala je u navedenoj knjizi. Kao profesorica, kako danas kažu državotvorne orijentacije, odnosno nacionalno svjesna i izvan struktura tadašnje KPJ i potpuno udaljena od titoističke ideologije, morala se u razredu suočiti s tadašnjim režimom koji je od prosvjetnika zahtijevao da slijede ideološke obrasce u kojima nije bilo mjesta za isticanje nacionalne samobitnosti i kršćanske vjerske istine. Zbog toga je naslov njezine knjige opravdan. Ona opisuje ravnatelje škola ali i kolege, poglavito one koji su pripadali pobjednicima, na vrlo sarkastičan način.

„Nikada nismo mogli doznati što se točno zbiva na tajnim partijskim sastancima. Takozvane ćelije postojale su u svakoj ustanovi, ali najstroža paska i strašno gorgonsko oko KPJ bdjelo je najviše u prosvjeti. Nad ostalim zabludjelim i tupim stanovništvom koje nije obdareno ljubavlju za tu toplu i dragu partiju, ali nije ni opasno, bila je manja briga. Nekako se slabo čulo da su progonjeni liječnici, inženjeri ili građevinari, veterinari i k tome slične struke. One su bile potrebne drugovima i vrlo korisne, a osim svega nisu nužno bile u mogućnosti da šire neku drugu ideologiju.

Drug nikada ne zna kad će mu zatrebati onaj vrsni kardiolog, zaboli ga srce i eto ti vraga! Taman dobio stančić od 200 kvadrata na Cmroku – a žena – rak! Treba hitno onkologa. Ili, recimo, nužno treba naći poznatoga inženjera arhitekture, jer direktor our-a ili sour-a upravo gradi ili ima namjeru negdje kraj mora u tihoj vali sagraditi malko vile s privatnom plažicom. Ima drug sekretar dva čistokrvna psa koji trebaju reprezentirati njega i drugaricu pred svima i valja znati koji je veterinar stručan da zadovolji delikatne potrebe tih kućnih ljubimaca. (…)

Najviše se pozornosti komitetlija usmjerilo na neposlušne i slabo plaćene prosvjetare. Nikada profesori nisu imali podjednake plaće kao visokoobrazovani u drugim strukama. Jedva nešto preko polovice primanja. Uvijek. Začudo, opasni su u početku sretnoga doba po ‘oslobođenju’ bili i glazbenici, slikari i drugi pripadnici umjetničkoga svijeta, a osobito književnici. Jedne su strpali u zatvore, kao velikoga dirigenta Lovru pl. M. a potom ga ostavili bez posla. Onda čovjek ode u daleku domaju Aleksandra Makedonskoga. Bilo je i kraćih puno bezbrižnijih rješenja: pijanistu M. N. jednostavno su slomili prste čekićem. Kažu: svirao u HNK poglavniku! Još jednostavnija rješenja za kakvoga književnika bila je likvidacija. Ako nije prebjegao preko granice, a slučajno je objavio neki tekst u časopisu ondašnje NDH, ode glava. Uopće su književnici ipak bili najopakiji neprijatelji. (…)
Usko partijsko vodstvo odlučivalo je iza zatvorenih vrata o sudbinama stotina tisuća ljudi.“

Naravno, Nevenka Nekić ovakvim bodljikavim razmišljanjem nije mogla ostvariti harmoničnu karijeru u tadašnjoj zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji. Spasila se prelaskom u međubiskupijsku klasičnu gimnaziju. No, vodila je svoj literarni dnevnik i zahvaljujući njemu dobili smo zanimljivu zbirku „Bodljikave pripovijesti“ koje su, nažalost, istinite, a autor ovih redaka koji je živio u isto vrijeme i radio isti prosvjetarski posao, svjedoči o tome. Samo što se on nije imao mogućnosti preseliti u neku školu sličnu međubiskupijskoj gimnaziji.

Druga knjiga koju predstavljamo, potpuno se razlikuje od prethodne. Pod naslovom „Kupite igračke“ Nevenka Nekić je, kako piše u podnaslovu, objavila četiri balade o strahu posvećene djeci u ratu. Riječ je o snažnoj i potresnoj knjizi. Neke od balada spadaju u vrhunac suvremene hrvatske književnosti nadahnute Domovinskim ratom. Nevenka Nekić je ovo djelo stavila u kontekst Bosne. Time se priključila skupini književnika koji su snažnim rukopisom pokušali dokučiti misterij zla koji je prožimao hrvatski narod u toj zemlji. Strah je emocija koja uništava ljudsko dostojanstvo. Autorica ga nosi u sjećanju od najranije mladosti iz Drugoga svjetskog rata.

U drugoj baladi ona piše: „Nikada taj dječji strah nije ostao bez dodatnoga stida. Stid je vezan uz svoju nemoć, svijest da moraš podnijeti sve što podnose i tvoji rođeni, koji su uvijek drugorazredni i nemaju snage i mogućnosti kao ostali. Stid je i da ne možeš pozvati nikada nikoga iz tvoga razreda u goste, kao što neki pozivaju u prostrane gostinjske sobe s golemim stolovima i blistavim namještajem koji je, eto, čudom ostao njima i nikoga nema da im smeta. Taj sistem trpanja više ljudi u zajedničke stanove razvio je crveni sistem vrlo pomno. Unio je u sva pa i dječja srca jedinstvene strahove i nedostatak svake intimnosti.“

Posebno bih naglasio četvrtu baladu u kojoj autorica opisuje stradanje hrvatske djece u Bosni tijekom Domovinskog rata. Ona je na neki mističan način vezana uz ovaj dio hrvatskog etničkog prostora: „Preplavljena čudnim osjećajima izlazim iz škole i pitam se: Bosno, Bosno, što ja imam s tobom da me toliko boliš?“

I odgovara sama sebi: „Pred očima mi velika freska iz Sikstinske kapele u Rimu gdje je slavni slikar Rosseli naslikao kraljicu Katarinu i njenu plemkinju i Jelenu Semković u takvu ruhu. Oko njih stoje velikaši, dvorjani Katarinini, s kićenim ‘ćelenkama’ na glavi, poput onih kakve su nosili hrabri branitelji Sigeta zajedno s Nikolom Šubićem Zrinskim. Kićeno perje pridržavaju agrafe i sve titra u sjaju noćnih baklji.

Stigoh u sami mrak. Oko crkve u Kraljevoj Sutjesci telurijska tama. Čuje se slabašan šum rječice Trstionice i u vjetru disanje vitezova i kneginje kraljice Katarine. U tami napipam ostatke kraljevskih dvora. Samo kameni zidovi i to do koljena. Čini mi se da u šumu noćnih krošanja velmože i kneževi trpe među visovima nadnijete planine, bole ih stare mržnje i rane, kasna kajanja. U srušenim zidinama i kula vapiju iz dubine zemlje Bosne kao iz drevnoga ukletoga vrta. Vidim da su bili kršni, a žene ponosne i šutljive. I noćas su došli u posjet starim kamenovima, na zaravan uz bijelu crkvu gdje na plitkim i jadnim ruševinama dvora demoni kolo igraju, već stoljećima, a samotni fratri čuvaju u dubokoj Sutjesci zadnje uspomene na sjaj prošlosti. Davni stihovi narekoše im: Ako su mene progonili, i vas će progoniti…“

U završnom dijelu ove novele Nevenka Nekić opisuje konkretan povijesni događaj koji poznajemo pod nazivom „Bijeli put za Novu Bilu“. „Sada već suton na cesti i tmasti oblaci skraćuju dan i jedva ćemo uhvatiti malo svjetla pri dolasku u Novu Bilu. Naš autobus dršće na jamama i plovimo kao sablasna lađa na uzburkanome moru. Bio je magleni sumrak kad stigosmo u Novu Bilu. (…) Zima i mračni neprijatelji preprečili su stazu mnogo puta, a ni sada priroda nije bila milosrdna: raskvašena ‘cesta spasa’ vrluda po strminama Vran planine, pod kišom i susnježicom, preko snijegom okovana prijevoja na 1500 m. Onda se spušta u Ramu, pa u Prozor, opet penje uzbrdicom na Makljen. Bože, što smo sve prošli! Lažu ako govore da nas nije bilo strah! Kolike straže, pretresi, otimačine, pa i poneka ljudska riječ.

– Tu smo se u pratnji stranih promatrača, koji su zaslužni poprilično za ovaj rat, kaže mi moj Vitežanin, spustili u Gornji Vakuf – Uskoplje. Sada se otvara klanac rječice Bistrice.
– E tu nas zaustave i dobro opljačkaju. Nastavljamo do Pavlovice gdje nas dva dana ucjenjuju i otimaju što mogu, a onda se spustimo u Oparu i stigosmo pet dana prija Božića u Novu Bilu. Kamenovani, izrešetani, ali sretni.“

Knjiga „Kupite igračke“ je potresno štivo. Zbog težine sadržaja završne dijelove o dječjoj patnji nisam citirao. Neka to učine čitatelji čijoj ljubavi za dobro štivo i bolje razumijevanje Domovinskog rata toplo preporučam ovu knjigu.