Što će biti kada umre Fidel Castro? Mnogi Kubanci, zaraženi gotovo neizlječivim socijalističkim brainwashing virusom, povezivali su događaj smrti ljevičarskog diktatora sa apokaliptičnim događanjima o kraju svijeta. Stariji Hrvati se dobro sjećaju istog pitanja: što će biti s nama kada umre Tito?
Komunistički bogovi i idoli, poput Castra, Tita ili Staljina, te cijeli taj perverzni sustav, stvarali su patološko psiho-emocionalno navezivanje na osobu-vođu, do tada nepoznati idolopoklonički kult ličnosti. Zato je strah od njihove smrti često povezivan sa katastrofalnim i apokaliptičnim događajima koji trebaju uslijediti. Premda je, nakon njih, sve ostalo jednako loše ili još i gore, kao prava baština zlih gospodara.
Rijetko tko se, tada, usudio pitati: a kako je bilo prija Castra? A kako je bilo prije Tita?
Zanimljivo – o tome se i danas malo govori!
Kao da su „tekovine revolucija“, praćene glađu, smrću i terorom, prekrivene namjernim velom šutnje koja umanjuje ili čak podupire socijalističke gospodare života i smrti, u stvarnosti kada se ogoli – brutalne dikatotore. Naravno, time se obezvređuju njihove žrtve, ubijene, utamničene, rastavljene obitelji, devastirane države i nepopravljive društvene štete.
U središtu zanimanja su ovotjedni izbori na Kubi, kada će nakon 60 godina konačno biti svrgnuta novoplemićka-socijalistička dinastija Castro.
Kako je bilo na Kubi prije Castrove i Cheove revolucije, pročitajte u nastavku, a onda sami odgovorite na pitanje – zašto se desetljećima sustavno šiti slika kako je na Kubi sve bilo toliko loše da je revolucija bila – nužnost?
Što nužno povlači pitanje: ima li taj agitrpop i uvjeravanje u “nužnoj i boljoj prošlosti” itekakve sličnosti sa svim bivšim komunističkim zemljama, pa i našom Hrvatskom?
I zašto?
Kuba uoči revolucije – jedna od najuspješnijih zemalja Latinske Amerike
Nakon poraza Španjolaca u Španjolsko-američkom ratu, Kuba 1902. godine postaje “neovisna” država. Navedeno razdoblje obilježeno je de iure samostalnošću, a de facto jakim američkim utjecajem i u političkom i gospodarskom životu države.
Uoči Fidelove revolucije 1959. godine, Kuba nije bila ni raj, koji će kasnije biti tako nazivan u sentimentalnim sjećanjima milijuna Kubanaca koji su pobjegli na brodicama, splavima, gumama i daskama morem spašavajući vlastite živote , ali još manje je bila pakao kako su je oslikavali pristaše revolucije diljem svijeta.
Hrvati imaju odličan primjer u svojoj sredini. Svi stariji Hrvati se sjećaju kako su boljševici sustavno proglašavali sve što je bilo prije njih i revolucije 1945. godine doba tame, mraka i nazadnjaštva. Osobito je bila apostrofirana i prozivana Austro-Ugarska kao tamnica naroda, premda je u usporedbi sa komunističkom Jugoslavijom bila demokratski raj i mjesto gotovo apsolutne slobode. Sustavni agitprop besprizorno je sotonizirao Austro-Ugarsku – državu koja je u svemu mogla biti uzor Jugoslaviji.
Neki su i povjerovali, kao i u priče o paklu na Kubi prije Castra i revolucije.
Tako i kubanski komunisti i revolucionari su agitpropom, opravdavajući time svoju diktaturu i apologiju komunizma, su Kubu prikazivali kao “bordel zapadne polutke” – otok u kojem živi narod degradiran i gladan, čija je glavna okupacija bila pružiti usluge američkim turistima u luksuznim hotelima, plažama i kockarnicama u Havani.
To je bila laž: Kuba je bila jedna od najnaprednijih i najuspješnijih zemalja Latinske Amerike.
Havana do revolucije – blistav i dinamičan grad
Kubanski glavni grad, Havana, je do revolucije 1959. bio blistav i dinamičan grad, da bi se ubrzo pretvorio u sablasni grad, po uzoru na mnoge gradove koji su doživjeli sličnu sudbinu i sreću da ih okupiraju napredni ljevičari: Prag, Pečuh, Budimpešta, Bratislava, Krakow, Lavov, Petrograd postaju od gradova-bisera srednje i istočne Europe gradovi sablasnog izgleda opterećeni siromaštvom, bijedom i strahom.
Photo: commons.wikimedia.org
Brojke ne lažu
Početkom 20. stoljeća gospodarstvo Kube, potaknuto prodajom šećera u SAD, dramatično je raslo. Kuba je na zapadnoj hemisferi držala visoko peto mjesto u BDP-u po glavi stanovnika, treće u očekivanoj duljini života, drugo po broju automobila i telefona po stanovniku, prvo u broju televizora po stanovniku. Stopa pismenosti je zato vrijeme bila visoka: sa 76% bila je četvrta po redu u Latinskoj Americi.
Kuba je bila na 11. mjestu u svijetu po broju liječnika po glavi stanovnika!
Mnoge privatne klinike i bolnice pružale su usluge siromašnima.
Kubanska raspodjela dohotka u usporedbi s drugim latinoameričkim društvima je bila takva da je stvorena uspješna srednja klasa. To je održavalo obećanje o napretku i društvenoj dinamici.
Nejednakosti prije revolucije
Bila je, međutim, prisutna i nejednakost u kubanskom društvu : i to prvenstveno između grada i sela, te između bijelaca i crnaca. Te stvari u to vrijeme nisu bile netipične, već snažno prisutne i u drugim zemljama.
Na selu je bilo Kubanaca koji su živjeli u velikom siromaštvu. Proizvodnja šećera bila je sezonska, a makheterosi – ljudi koji sijeku šećernu trsku radili su samo četiri mjeseca u godini. Oni su bili vojska nezaposlenih, neprekidno zadužena koja živi na marginama preživljavanja.
Mnogi siromašni seljaci bili su ozbiljno pothranjeni i gladni. Niti zdravstvena skrb niti obrazovanje nisu stigli do onih ruralnih Kubanaca na dnu društva. Nepismenost na selu je bila rasprostranjena, a oni koji su sretni da pohađaju školu rijetko su uspjeli proći pored prvog ili drugog razreda.
Rasizam
Rasizam je također razarao kubansko društvo, nešto slično SAD-u. Premda je robovlasništvo i ropstvo ukinuto 1886. godine, segregacija je bila snažno prisutna. Privatni klubovi i otočke plaže često su bile rasno odvojene.
Čak je i predsjednik Fulgencio Batista, mulat, odbijen članstvom u jednom od najskupljih klubova u Havani.
“Možemo najbolje sažeti složenu situaciju rekavši da je urbana Kuba podsjećala na južne europske zemlje (sa životnim standardom koji je visok ili nadmašivao Francusku, Španjolsku, Portugal i Grčku), a ruralna Kuba replicirala je uvjete drugih plantažnih društava u Latinskoj Americi i na Karibima “, kaže analitičar Mark Falcoff.
No, rasizam i nacionalni eksluzivitet nije bio u to vrijeme samo dio kubanskog društva. U našoj bližoj okolini sličnu sudbinu doživljavali su kolektivno kao narod Albanci u obje Jugoslavije, kao i nacionalno svjesni Hrvati, da ne krećemo dalje od vlastitog praga.
Revolucija – kraj demokratskih nada Kube
Prethodni dio, prije revolucije 1959. i početka vladavine dinastije Castro, obilježavala su turbulentna događanja. Nakon krvave borbe za nezavisnost od Španjolske i postizanja nezavisnosti 1902. gospodarstvo Kube bilo je devastirano. Kuba je umnogome, premda neovisna, došla pod utjecaj SAD-a koji je nastojao ostvariti snažan utjecaj u ovoj, za njih, važnoj državi.
Previranja na Kubi svoj vrhunac dosežu 1933. kada diljem zemlje izbijaju pobune, potaknute socijalističkom ideologijom, u koje su ponajviše bili uključeni radnici, studenti, sindikati i čak umirovljeni dijelovi vojske. Kubanski nacionalist, Ramon Grau, dolazi na vlast sa parolom, dobro poznatom nama Hrvatima: „Kuba Kubancima!“.
Ubrzo, pod snažnim utjecajem SAD-a na vlast dolazi Fulgencio Batista, koji na iznenađenje mnogih uvodi Kubu u vrijeme mira i prosperiteta, omogućujući čak Komunističkoj partiji Kube participaciju u vlasti.
Slijedećih 12 godina Kuba uživa u demokraciji i slobodnim izborima. Dolazi do gospodarskog booma u državi, osobito u kultiviranju plantaža šećerne trske, duhana i tropskog voća, kao i proizvodnji šećera, ruma, cigara, u razvoju medicine, građevinarstva i turizma.
Havana u to vrijeme doživljava kulturni procvat. Otvaraju se brojna kina (prvo kino u Havani otvoreno je još davne 1897., samo godinu dana nakon što su braća Lumière zadivili Parižane sa svojim izumom), kazališta, muzički klubovi, kavane, kasina, hoteli kakvih se ne bi postidjele ni vodeće kulturne prijestolnice razvijenoga svijeta, a pečat bogatom kulturnom životu daju i brojni svjetski značajni umjetnici i intelektualci koji borave na Kubi u to vrijeme.
U tom razdoblju Kuba se afirmirala kao vodeća turistička destinacija, a turizam je prema ostvarenom prihodu zauzimao visoko drugo mjesto u strukturi kubanskoga gospodarstva; odmah iza “nedodirljivog” šećera.
Ubrzo dolazi do kubanske revolucije.
Premda, istinu govoreći, Castro nije bio tipičan komunist ili boljševik, podložan masovnim zločinima poput Tita, Staljina ili Mao Ce Tunga, tvrdeći: „Ne komunizmu ili marksizmu je naša ideja. Naša politička filozofija predstavlja reprezentativnu demokraciju i socijalnu pravdu u dobro planiranom gospodarstvu”.
Takav govor privukao je i mnoge komunizmu i socijalizmu nesklone Kubance.
Ubrzo, nakon revolucije, misaona utopija se pretvara konkretan životni pakao. Stotine tisuća Kubanaca pokušava napustiti socijalistički raj, Castro zatvara granice, a Kubanci postaju zatočenici velikog zatvora-otoka koji se zove Kuba.
On dobiva snažnu antikomunističku emigraciju u inozemstvu sastavljenu od ljudi koji su pobjegli pred Castrovim režimom.
Još su nam pred očima nedavne scene slavlja stotina tisuća Kubanaca na Floridi i drugdje kada je objavljena vijest da je Castro preminuo.
Pravo pitanje ostaje, ipak, za kraj: Kuba ovaj tjedan mijenja kormilara, hoće li i smjer?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
