Marko Mileusnić bio je načelnik Sesveta (Zagreb) i narodni zastupnik, vrlo poznat u Zagrebu i zagrebačkom kraju krajem 19. i početkom 20 stoljeća. On je bio zastupnik Hrvatskog sabora za Dugo Selo (Zagreb) od 1913.-1918.
1895. napisao je otvorenu poslanicu zbog velikosrpskih ideja koje su počele nakon Berlinskog kongresa 1878. dolaziti u „romantičnom“ obliku u Zagreb i Hrvatsku, veličajući Srbiju kao Pijemont i stožernu oslobodilačku snagu svih južnih Slavena. Napisana je pod imenom Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom koji kažu da su Srbi.
Povod je bio srbijanska zastava koja je visjela na Pravoslavnoj crkvi na Trgu Petra Preradovića (današnji Cvjetni trg). Nju je nasilno skinula skupina mladih studenata (bili su prisutni i pjesnik Vladimir Vidrić, Stjepan Radić…) koji su demonstrirali protiv Mađara uzvikujući pri tome „mađarskoj zastavi je mjesto u Mađarskoj, a srpskoj u Srbiji“.
Tekst poslanice glasi:
„Braćo moja
Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu.
Ako je to, na žalost, kod nas donekle uspjelo, tomu su krivi oni, koji su se za svoje sebične svrhe poslužili vjerskim fanatizmom, pa su našoj svetoj pravoslavnoj vjeri nametnuli tudje narodno ime. A nije tomu davno, što se za to kod nas u Hrvatskoj još nije znalo. Meni je već evo pedeseta godina, a još imam, hvala Bogu živa otca, koji mi danomice veli: “Sinko, ovo je sramota! Kakovo srbstvo i kakova srbska vjera? Što su onda Rusi, koji su takodjer pravoslavni”? I to mi veli priprosti krajišnik Ličanin, koji nije učio nikakovih visokih školah. Na našu svetu pravoslavnu crkvu izvješavala se politička zastava tudje države, a mi ne znamo da smo ikada bili Srbi ili srbske vjere.
A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu i o sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi.
Samo naši dušmani šire klevetu, da nas naša braća katolici mrze rad toga, što smo pravoslavne vjere. Ja sam već blizu trideset godinah na čelu obćini od kojih petnaest tisućah dušah, sve samih katolikah, pa ipak nisam doživio ni jednog jedinog trenutka da mi je itko moje vjerske običaje povriedio, nego se dapače mogu ponositi, da sa svima živim u najdivnijem skladu i u najvećoj ljubavi.
Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili.
Nu, ja sam uvjeren da još i danas imade mnogo pravoslavnih, koji se poput mene i moga otca sa ponosom nazivlju Hrvati, kao što smo se nekoć svi zvali, a bit će ih s vremenom još i više, koji će se odreći opasne i zlokobne igre s našim vjerskim svetinjami, jer bi nam se inače moglo dogoditi, da ćemo biti izključeni i u tudji i u svom rodjenom narodu.”
U Maksimiru 18. listopada 1895. Marko Mileusnić, pravoslavni Hrvat
Tekst se nastavlja ispod oglasa
