Matija Štahan: Sekularnost ne podrazumijeva antiteizam, već nediskriminatorni svjetonazorski pluralizam

Foto: Narod.hr

Godinu i pol dana je prošlo otkad je tijelo sv. Leopolda Mandića zadnji puta preneseno u Hrvatsku. Nakon Zagreba u proljeće 2016., pokojnog su hrvatskoga sveca ovih dana mogli vidjeti i stanovnici Zadra, Dubrovnika, Splita i Rijeke, te njegova rodnog Herceg Novoga u Crnoj Gori. Iako su ovom prigodom izostali napadi intenziteta onih prošlogodišnjih, koje su obilježile sintagme kao što su „katoličke nekrofilske orgije“ ili „putujući leš patuljastog jednorukog sveca“, moralna je dužnost svakog ideološkim sektaštvom nezatrovanoga pojedinca, pa time i svakog vjernika, držao on čašćenje pokojnoga sveca prikladnim ili pretjeranim, osuditi orkestrirane napade (plitke razine, huškačkoga tipa) koji redovito dolaze iz različitih pseudosrednjostrujaških medija, a usmjereni su na Crkvu u Hrvata, sv. Leopolda Mandića i vjernike općenito.

Ovaj tekst, međutim, neće se osvrtati na cijelu širinu palete uvredljivih epiteta i poredbi kojima ti mediji – ne razumijevajući, poput Ive Josipovića, da sekularnost ne podrazumijeva antiteizam, već nediskriminatorni svjetonazorski pluralizam – časte sv. Leopolda, već na jednu perfidnu usporedbu koju smo na više mjesta mogli čitati još prošle godine, a upotrijebio ju je, među ostalima, tada tek povjesničar i kolumnist, a danas uzdanica hrvatske ljevice, Dragan Markovina. Riječ je o uspoređivanju štovanja neraspadnutog tijela sv. Leopolda s „nošenjem moštiju cara Lazara s početka devedesetih godina“, koje je kao „masovna akcija Srpske pravoslavne crkve“ pokrenuto u svrhu „političke mobilizacije na nacionalističkoj platformi“, kako je to sročio Markovina. Budući da je forma čašćenja tjelesnih ostataka „cara“ Lazara i sv. Leopolda Mandića u bitnome doista slična, važno je istaknuti da je razlika između sveca Srpske pravoslavne te univerzalne ili Katoličke crkve, barem u ovom slučaju, naravno – u sadržaju.

Još je francuski antropolog René Girard u nizu svojih radova pokazao kako se kršćanstvo, premda su biblijske pripovijesti strukturalno i narativno u mnogočemu nalik na utemeljujuće mitove drugih religija – što je početkom 20. stoljeća, nakon kapitalnih antropološko-filoloških studija poput Frazerove Zlatne grane, korišteno kao glavni argument delegitimacije autentičnosti kršćanske religije – od njih razlikuje po sadržaju, to jest po smislu i poanti svetih zapisa sakupljenih u Bibliji, posebice Novome zavjetu. Girardov je zaključak da, dok su se starije, poganske religije temeljile na žrtvovanju i žrtvi kao eliminaciji suvišnoga (onoga koji unosi nesklad, „žrtvenoga jarca“), u kršćanstvu Isus, Agnus Dei, vlastitom žrtvom otkupljuje svijet i čovjeka, iz čega proizlazi milosrđe, jedna od bȋti Kristova nauka, ali ujedno i misaoni koncept neosviješten u pretkršćanskim, a i nekim postkršćanskim religijama i svjetonazorima.

Slično je i sa slučajem tijela sv. Leopolda. Balzamirana ili čudesno očuvana tijela iznimnih pojedinaca, kao i relikvije iliti njihovi tjelesni ostaci, organi, kosti ili predmeti koje su posjedovali, nisu samo osobitost kršćanstva; oni su postojali i u raznim drugim kontekstima, od mumificiranih tijela iz staroga Egipta do Lenjinova sarkofaga u Moskvi. Unatoč prizvuku drevnosti koji izvire iz gotovo makabričnoga rituala čašćenja pokojnikova tijela, očito je da ono može poslužiti u svrhe promicanja različitih ideologija ili sustava vjerovanja, od egipatskog politeizma, preko kršćanskoga monoteizma, pa do komunističkog ateizma. Poanta, dakle, nije u mrtvome tijelu kao takvom, već u okolnostima u kojima mu se odaje počast.

Zanimljivo je kako neki novinari i kolumnisti, nastojeći dokazati da su srpski vladar iz 14. i hrvatski ispovjednik iz 20. stoljeća kontekstualno toliko slični da se predratna imperijalistička psihoza nacionalističkoga sloja srpskoga društva može izjednačiti sa stanjem svijesti hrvatskih vjernika, iscrpljenih društvenim rasapom i idejnom jalovošću posttranzicijske političko-intelektualne scene u Hrvatskoj danas, tom usporedbom zapravo impliciraju da je hrvatsko društvo 2016. ili 2017. godine na putu postajanja onime što je srpsko bilo početkom 1990-ih, ali pritom ne drže da su, primjerice, fašizam i komunizam – kao diktature s totalitarnim pretenzijama koje se, osim na sustavnoj eliminaciji nepoželjnih društvenih skupina, temelje na demokratskim procedurama neverificiranim načinima preuzimanja vlasti – dovoljno slične ideologije da bismo između njih mogli povući bilo kakve paralele. Ako nam koncept milosrđa predstavlja moralni ideal i uporište, fašizam i komunizam postaju dva vida istoga destruktivnog, nekršćanskoga obrasca.

***

Kao u kakvome kaleidoskopu, usporedba srpskoga i hrvatskog društva kroz prizme njihovih svetaca i vladara može se uspostaviti iz više perspektiva. Suprotstavimo, na primjer, „svetome caru“ Lazaru prirodnijega parnjaka od sv. Leopolda – hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira. I dok „sveti car“ Lazar nije bio car već knez, tri je stoljeća starijega Zvonimira za hrvatskoga kralja okrunio papin izaslanik Gebizon. Obojica su za svoje narode važniji kao protagonisti utemeljujućih mitova njihovih nacionalizama negoli kao povijesne osobnosti – knez Lazar neodvojiv je dio Kosovskoga mita o „nebeskome narodu“ koji već preko stotinu godina simbolizira srpske aspiracije za ovladavanjem onime što im ni po kojem povijesnome ili političkom pravu ne pripada, dok legenda o bljesku predsmrtnoga proročkog nadahnuća iz usta hrvatskog kralja Zvonimira predstavlja svakome znano mitsko objašnjenje stoljetnoga hrvatskog državnog kontinuiteta isključivo u savezima više kraljevstava, od personalne unije s Ugarskom do Austro-Ugarskoga carstva.

Kao što je još 1960-ih godina pisao Ante Jadrijević, Zvonimirova i Lazarova mitska uloga proizlaze iz narativnih obrazaca srednjovjekovnih legendi po kojima je osoba vladara, posebice u slučaju tragične smrti, nerijetko bivala poistovjećenom s Isusom Kristom, dok bi se njihove biografije obično reintepretirale u skladu s pripoviješću o Isusovu izdajstvu, suđenju i pogubljenju. (Odjek tog obrasca možemo pratiti sve do 20. stoljeća i narodnih pjesama poput Ustani bane, gdje lirski subjekt poziva Josipa Jelačića na ustanak iz groba – to jest uskrsnuće). Na tome tragu, kristoidne figure pojavljivale su se u srednjovjekovnim predajama mnogih naroda; u češkom je to slučaju bio knez Vaclav, u danskome dvojica svetaca istoga imena (Knud), a slično je i s Lazarom, kojega je njegov narod štovao kao „sveca mučenika“ i „borca za carstvo nebesko“ poginulog na Kosovu polju, te Zvonimirom, kojega je na Kosovu, ali onome kraj Knina, po legendi ubio hrvatski narod, kao što je, u pojednostavljenoj pučkoj predodžbi, židovski narod izdao vlastita kralja, Isusa. U čemu je onda razlika?

Najjednostavnije rečeno: u društvenome statusu pojedinoga mita i načinu na koji je instrumentaliziran. Da bi se o tome jasno progovorilo prvo je potrebno definirati neke ključne razlike između srpskoga i hrvatskog naroda (složit ćemo se da je narod oblikovao ove mitove više nego mitovi narode). Najopćenitije, te su razlike prvenstveno u mentalitetu, što ne proizlazi samo iz pripadništva različitim granama kršćanstva te različitim kulturno-civilizacijskim krugovima (srednjoeuropski, mediteranski, balkanski) ili stupnju državne samostalnosti kroz povijest, već prvenstveno iz onih supstancijalnih razlika koje izviru iz autentičnih posebnosti srpskoga i hrvatskog nacionalnog kolektiva. (Nijekati te razlike mogu samo egalitaristički fanatici, no takvima svijet medija već dugo vrvi). No na ovome konkretnom primjeru najbolje se vidi razlika u poimanju odvojenosti religije i politike u srpskome i hrvatskom društvu.

Ta je razlika djelomice plod povijesnih okolnosti – da se hrvatske zemlje nakon crkvenoga raskola 1054. godine nisu našle u katoličkim, a srpske u pravoslavnim predjelima Europe, stvari bi možda bile drukčije. Ovako, krivnja Srpske pravoslavne crkve za destruktivni, ekspanzionistički nacionalizam u vlastitim redovima dobrim dijelom izvire iz činjenice da je riječ o samostalnoj, autokefalnoj te nacionalnoj Crkvi. Bez težnje za ovozemaljskim univerzalizmom – i bez izvandržavnog uporišta poput Vatikana – nacionalnoj Crkvi znatno je lakše upasti u zamku u koja je upala i pravoslavna crkva hrvatskih istočnih susjeda. Ako je društveni kontekst povoljan za razvitak neke vrste imperijalizma – a u Srbiji je to kroz dobar dio 19. i 20. stoljeća doista bilo tako – tada je i Crkvu lako instrumentalizirati (a i ona se katkad želi dati instrumentalizirati) u nekršćanske svrhe. Budući da je kler, naročito u pretprosvjetiteljskim stoljećima, bio dijelom intelektualne jezgre svakoga europskog društva, njegov je utjecaj na procese kanonizacije i interpretacije nacionalnih mitova nerijetko nezanemariv.

Dok je, dakle, kralj Zvonimir u hrvatskome nacionalnom imaginariju ostao upamćen kao narodni vladar (dakle, politička figura), ili, u fantastičnome sloju legende, svojevrsni prorok ili nositelj čudesnih sposobnosti, Lazar u srpskome društvu nije percipiran samo kao politički vođa, već ujedno i kao predstavnik kršćanstva, religije koju je obranio (ili pokušao obraniti) u izgubljenoj Kosovskoj bitci. Radi li se tu primarno o obrani kršćanstva, a ne vlastitih zemalja ili, šire gledano, kulture čijim je kršćanstvo sastavnim dijelom, teško je razlučiti – religija i kultura u srednjovjekovlju su često isprepletene do nerazmrsivosti. I dok je društveni aspekt djelovanja Katoličke crkve u Hrvatskoj u 19. stoljeću prožet proturječnim idealima u pogledu budućnosti hrvatske države te obilježen neusklađenim istupima pojedinaca – od kojih su neki, poput Strossmayera, znameniti prvenstveno u političkome smislu –  Srpska je pravoslavna crkva od programatskog teksta Načertanije Ilije Garašanina, kao svojevrsnog „Memoranduma SANU za 19. stoljeće“, nerijetko djelovala u skladu s imperijalističkim tendencijama srpske vanjske politike.

***

Prenesemo li hrvatske i srpske svece u kontekst krvavoga 20. stoljeća, suočit ćemo se s istim problemima s kojima smo se susreli u rasponu od srednjovjekovnih predaja pa do stoljeća buđenja modernih nacionalizama – ali protkanim paradoksima tipičnim za hrvatsko društvo na početku 21. stoljeća. Kao što je u Kosovskome mitu „sveti car“ Lazar prikazan tragičnom figurom koja povezuje Nebo i Zemlju, čija junačka smrt nudi metafizičko opravdanje za pokušaje pripajanja tuđih zemalja, pri čemu je kvaziduhovnu komponentu tom nimalo kršćanskom poduhvatu priskrbio i status sveca Srpske pravoslavne crkve koji je Lazar zadobio još u 14. stoljeću, tako se srpski pravoslavni kler i u 20. stoljeću često vodio načelima po kojima su, najjednostavnije rečeno, Božji interesi izjednačeni sa srpskim interesima.

Nasuprot tome, odnosi hrvatskoga katoličkog klera i hrvatskog nacionalizma kroz 19. su i 20. stoljeće, u dvije riječi, slojeviti i ambivalentni. Katoličkoj crkvi inherentna svijest o neistovjetnosti onoga naravnog i prolaznog, kao što su država i nacija, s nadnaravnim i neprolaznim, kao što su Bog i ljudska duša, provlači se djelovanjem Crkve u Hrvata kroz sva teška razdoblja protekloga stoljeća. Najsvjetliji primjer te svijesti zagrebački je nadbiskup, blaženi Alojzije Stepinac. Njegovo balansiranje na rubu javno prihvatljivoga ponašanja u kontekstu jednostranačke diktature Nezavisne Države Hrvatske obilježeno je nebrojenim čestitim djelima, od spašavanja života stotina Židova i pravoslavaca, pa do ukazivanja na činjenice da je Jasenovac „sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku“, te da „Katolička crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju“, već „samo rase i narode kao tvorevine Božje“.

U istome povijesnom trenutku, neki sveci Srpske pravoslavne crkve djeluju posve oprečno nadbiskupu Stepincu. Isti oni srpski krugovi koji Stepincu danas zamjeraju tobožnju fašistoidnost štovali su i štuju 2003. godine kanoniziranoga Nikolaja Velimirovića, poznatog, između ostaloga, i po tome što je 1930-ih godina Adolfa Hitlera uspoređivao sa „svecem, genijem i herojem“ – štoviše, i sa samim sv. Savom – a Židove je u mnogim svojim istupima okrivljavao za čitav niz „zala“ suvremenoga svijeta, kao što su „demokracija, štrajkovi, socijalizam, ateizam, tolerancija svih vjera, pacifizam, sveopća revolucija, kapitalizam i komunizam“ – nazivajući ih pritom đavoljom djecom. Pored Velimirovića, tu su i „sveci“ poput 2005. godine kanoniziranoga Milorada Vukojičića, nadimka „pop koljač“, i njegova jednako „svetog“ kolege Slobodana Šiljka, kanoniziranoga iste godine, koji su tijekom Drugoga svjetskog rata u Crnoj Gori osobno pobili nebrojene civile svih dobi i obaju spolova (a svetima su proglašeni po kriteriju mučeništva, budući da su ih za Drugoga svjetskog rata ubili partizani).

Za razliku od pojedinih pravoslavnih svećenika koji su ranih 1990-ih nagonili pobunjeno srpsko stanovništvo na ustanak protiv hrvatske države, kardinal Franjo Kuharić je, u jeku rata, svojim govorima pozivao na mir, toleranciju i neosvećivanje. Već spomenuti Girard kao formulu dokidanja zatvorenog kruga zločina i osvete (na tragu Hamurabijeve šprance „Oko za oko, zub za zub“) vidio je Isusov poučak: „Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi“ (Mt, 5:39). Upravo je tu misao u kontekst Domovinskoga rata – kada je to nedvojbeno bilo najteže izgovoriti, ali i primijeniti – prenio kardinal Kuharić svojim glasovitim govorom: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje“.

***

Pokušaj izjednačavanja društvene uloge Srpske pravoslavne i Katoličke crkve u Hrvata je, dakle, neutemeljen (opaske poput one Pernarove da je „katoličko svećenstvo u službi HDZ-a“, dok se Srpska pravoslavna crkva „ne miješa u našu politiku i bavi se vjerskim pitanjima“ spomena su vrijedne samo kao dobar vic). Međutim, ni ovdje se stvari ne trebaju promatrati crno-bijelo; i u okviru Srpske pravoslavne crkve zasigurno postoje duhovnici i sveci duboko posvećeni vjeri, pa i ekumenizmu, a u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj postoji mnoštvo pojedinaca sklonih participirati u javnome mnijenju u svojstvu više ili manje kvalitetnih društveno-političkih komentatora. To, naravno, samo po sebi nije pogrešno – sve dok se ne prijeđe granica između sukreiranja političkih odluka s jedne, i ukazivanja na društvene devijacije s druge strane. A ovo potonje predstavlja moralnu odgovornost svake Crkve koja nije autistična u svojoj samodostatnosti.

Sudjelovanjem u javnome životu Crkva, ostaje li pritom dosljedna svojim temeljnim etičkim načelima, nimalo ne iznevjerava svoju društvenu ulogu; ona je time, zapravo, potvrđuje. Ovdje, doduše, taj fenomen izrasta iz karakterističnoga hrvatskog problema, to jest kontinuiteta društveno-političkih elita iz razdoblja komunizma, čiji duhovni potomci čine velik dio cjelokupne političke scene, od „ljevice“ do „desnice“. Iz te činjenice proizlazi neobičan položaj Crkve u Hrvata danas: u nedostatku istinske nacionalne i suverenističke politike s institucionalnim i financijskim pokrićem, ona je jedina organizacija koja ih pokušava nadomjestiti, ostajući u tom vakuumu jedan od rijetkih glasova takozvane „tihe većine“ hrvatskog naroda. Taj paradoks ide još i dalje – bez istinske ljevice, one koju ne čine redikuli-nostalgičari za jugoslavenskim kulturno-političkim nasljeđem, javne istupe u kojima upozorava na položaj radništva i oštro osuđuje „diktaturu tržišta“ ne drži nitko drugi nego – kardinal Josip Bozanić.

Zamjerajući Crkvi njezin društveni angažman na području istraživanja komunističkih zločina, kojima se hrvatska država sustavno propušta pozabaviti već četvrt stoljeća, Drago Pilsel pokušava biti satiričan, pa piše članak naslova CSI Kaptol: Crkva kao udruga forenzičara, niti ne sluteći koliko je zapravo, na jednoj višoj razini, u pravu. Kršćani su tragači i tumači; kao što se forenzičari i policijski inspektori bave istragom kako bi otkrili počinitelja kakva nedjela, tako se i Crkva kroz duga stoljeća, skupa s drugim vjerskim zajednicama, bile one kršćanske ili ne, kroz interpretacije svetih zapisa i minuciozne teološke rasprave, trsi dokučiti istinsku narav onoga pravog Počinitelja – to jest Boga. Svjesna nemogućnosti spoznaje cjelovite istine u prolaznome ovozemaljskom kontekstu, Katolička crkva, kao i brojne druge vjerske zajednice, postavlja pravila čiji intenziteti obvezujućega stupnjevito variraju – od dogme, koju se ne može poreći, pa do onih odabira koji su prepušteni odluci pojedinca, kao što je mogućnost vjerovanja ili nevjerovanja u privatne objave, poput svakodnevnih marijanskih ukazanja međugorskim vidiocima. Ta sloboda u poimanju vjere proizlazi iz svijesti o nesavršenosti ljudskoga znanja, kao i uvijek nepotpunoj mogućnosti rekonstrukcije „uputa za korištenje“ Božjih djela.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Iz tog je razloga čak i pristup fenomenima poput masovnoga pohoda tijelu sv. Leopolda, što hrvatski mediji tako necivilizirano ismijavaju, zapravo prepušten duhovnom afinitetu svakog pojedinog vjernika. No one koji ne žele propitivati svoja stajališta – a takvih je većina i među intelektualcima – ništa neće natjerati na promjenu mišljenja; a u slučaju nevjernika, to su ponajmanje oni argumenti koji proizlaze iz logike kršćanske vjere. (Vjerujemo li da su ta načela doista univerzalna, potrebno je argumentirati ih tako da ih mogu prihvatiti i agnostici i ateisti). Nasuprot srednjovjekovnim ratnicima i koljačima iz Drugoga svjetskog rata, Hitlerovim simpatizerima i antisemitima, ono kraljevstvo o kojemu je propovijedao sv. Leopold Mandić nije težilo, poput različitih zemaljskih tvorevina, sezati do Egejskoga ili Jadranskoga mora. Ono se ticalo onostrane dimenzije stvarnosti – kraljevstva Kristovog, koje „nije od ovoga svijeta“ (Iv 18,36) – a čiji se duhovni prostor, ako i jest nedohvatan u materijalnoj, zemaljskoj zbilji, zacijelo mogao naslutiti u skromnoj kvadraturi Leopoldove padovanske ispovjedaonice.

Izvor: narod.hr