Mihael Sučić: Utjecaj kršćanske misli na povijesne procese

Foto: Thinkstock

Često se nameće pitanje odnosa vjere, religije, ali i teologije i društva i određenih humanističkih znanosti. Između ostalog međuodnos između teologije i povijesne znanosti, odnosno postoji li uopće odnos između spomenutih znanosti. Prvo se treba jasno razjasniti što je teologija, a što je povijesna znanost.

Pojam teologija dolazi od latinske riječi theologia, odnosno od grčke riječi ϑεολογία. Ona je u prvome redu nauk o Bogu i o odnosima Boga i čovjeka, ali i svijeta općenito na osnovi određene objave. Uzimajući u obzir da se u hrvatskim povijesnim krajevima pretežito širio i oblikovao način života kršćanskog nauka i Crkve potrebno je prvenstveno govoriti o kršćanskom poimanju teologije. U kršćanstvu se teologija počela oblikovati od najranijih početaka. Uzimajući misaona oruđa iz grčke filozofije doprinos razvoju kršćanske teologije su dale teološke škole, crkveni oci, crkveni koncili. S vremenom se u sklopu Zapadne Crkve počela razvijati skolastička teologija koja je prema leksikonima i enciklopedijama doživjela vrhunac u vrijeme Tome Akvinskog, Bonaventure i drugih autora tijekom razvijenoga srednjeg vijeka. Ipak, u Rimokatoličkoj crkvi se razvijala skolastička teologija i tijekom 19. i 20. stoljeća. U prvom redu kroz mnogobrojne discipline kao fundamentalna teologija, dogmatika, moralna teologija, duhovna teologija, teologija tijela i mnoge druge. Nakon što smo okvirno objasnili što je teologija, točnije kršćanska teologija sada se treba ukratko objasniti što je povijesna znanost. Povijest, odnosno historija od latinske riječi historia, odnosno od grčke … znači ispitivanje, opisivanje, obavijest. Ona je u užem smislu znanost koja spoznaje svijet na osnovi znanstvene rekonstrukcije povijesnih činjenica tijekom istraživanja. Između ostalog se služi određenim priznatim tehnikama znanstvenog istraživanja.

Iz svega navedenoga je vidljivo da i teologija i povijesna znanost imaju u svome središtu, ovisno od situacije do situacije više ili manje čovjeka i ljudski rod. Ovisno od vremena do vremena, od područja do područja lokalno svećenstvo u većim ili manjim sredinama bilo je upoznato s teološkim strujanjima u sklopu svoje religije. Oni su na temelju potonjih poučavali svoj narod kao pastiri i pri tome utjecali na lokalno stanovništvo. Kao primjer možemo navesti područje valpovačkog vlastelinstva u 18. stoljeću. Ondje su živjeli i djelovali franjevci koji su redom bili školovani u franjevačkim samostanima u Našicama, Brodu na Savi, ali i u Italiji. Nakon školovanja su se vratili u hrvatske povijesne zemlje od Jadranskog mora pa sve do Budima. Točnije, na područje Bosne Srebrene koja je barem formalno do 1730-ih godina bila cjelovita franjevačka provincija. Uzimajući u obzir samo prostor spomenutog vlastelinstva ti su franjevci bili smješteni u samostanu Našice iz kojega su prema potrebi odlazili u župni ured u Valpovu, Petrijevcima ili Miholjcu. Uzimajući u obzir da su se u ono vrijeme, kao i danas, franjevci, ali i članovi drugih crkvenih redova ili dijecezanski svećenici smatrali jednim od glavnih autoriteta određene zajednice ne treba čuditi orijentiranost stanovništva prema potonjima. Od njih su učili moliti, pisati, na neki način oni su bili njihov medij u svijet. Između ostalog je svećenstvo, kao i danas bilo jedno od najškolovanijih slojeva društva. Uzimajući u obzir takve okolnosti ne treba čuditi religioznost ljudi prijašnjih stoljeća, ali i u današnje vrijeme. Prvenstveno i zato što religija kroz svoje teološke spoznaje usmjerava čovjeka da je jedinstven, stvoren na sliku i priliku jedinoga Boga i da ga baš takvoga kakav je voli, prima i želi mu biti prijatelj. Možda je najbolji primjer i relativno nova teološka disciplina teologija tijela čiji je začetnik pokojni papa Ivan Pavao II. Kroz nju jasno naglašava razlike i sličnosti muškarca i žene. Prije svega spominje i jednu misao koju izbjegavaju određeni krugovi društva, a to je da kršćanstvo od početka zagovara i naglašava da je žena vrhunac stvaranja, biće koje je zadnje stvoreno i baš je zato vrhunac.

Prema tome, kada određeni znanstvenik, povjesničar želi pristupiti proučavanja određene zajednice mora uzeti u obzir i religioznost toga stanovništva jer je ona u velikoj mjeri oblikovala ponašanje potonjih. Iz toga razloga mora biti i upoznat s teološkim strujanjima na temelju kojih nastaje religioznost. U takvim okolnostima teologija i povijesna znanost idu „ruku pod ruku“.

 

Više o navedenoj temi možete pročitati u:

Buturac, Josip i Antun Ivandija. Povijest Katoličke crkve među Hrvatima. Zagreb: Hrvatsko   književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 1973.

Hoško, Franjo Emanuel. Slavonska franjevačka učilišta. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2011.

Hrvatska enciklopedija, „Povijest“.

Hrvatska enciklopedija, „Teologija“.

Ivan Pavao 2. Muško i žensko stvori ih – kateheze o ljudskoj ljubavi. Split: Verbum, 2012.

Knjiga Postanka

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr