Misno slavlje i središnju ekumensku molitvu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana predvodio je, u nedjelju 25. siječnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku, sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s povjerenikom za ekumenizam i dijalog vlč. Branimirom Motočićem, kancelarom Biskupije mons. Markom Cvitkušićem, katedralnim župnikom preč. Markom Karačom i župnikom iz Vrtlinske vlč. Ivanom Miškićem, a služio je trajni đakon Daniel Milan Jurić.
Na misi su prisustvovali i u molitvi sudjelovali mitropolit zagrebačko-ljubljanski o. Porfirije Perić, sisački paroh o. Veselin Ristić i sisački paroh u miru protojerej stavrofor Petar Olujić, pastorica Evangeličke crkvene općine iz Kutine gđa Elina Braz de Almeida, kao i vjernici kršćanskih Crkava s područja Biskupije.
U homiliji biskup Košić je izrazio radost što su se na posljednji dan Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u sisačkoj katedrali okupili episkop i parosi SPC-a, evangelička pastorica, katolički svećenici i biskup, te vjerni Božji narod. „Premda ne možemo još uvijek slaviti zajedno Euharistiju, možemo izraziti jedni drugima poštovanje i bratsku ljubav i zajedno moliti dragoga Boga, Oca živih i mrtvih, Sina njegova Isusa Krista, našega Gospodina, i Duha Svetoga životvorca, da nas usliši u nastojanju da učinimo ono najviše što je do nas da se svi kršćani osjećaju međusobno braća i sestre, da nestane podjela u našim dušama, da se Božja milost razlije u našim srcima i da premda malim koracima koračamo prema cilju koji je naš Gospodin postavio pred svoje učenike, a to je da svi koji u njega vjeruju – budu jedno“, poručio je okupljenima biskup.
U nastavku biskup je istaknuo i kako je radost današnje mise i molitve za jedinstvo kršćana u tome što, otac Episkop i biskup, ali i predstavnici drugih kršćanskih crkvi i zajednica već jesu braća i sestre, već jesu prijatelji koji se uvažavaju i poštuju, koji jedni druge cijene i žele oživotvoriti upravo Kristovu želju i zapovijed da grade jedinstvo Božje Crkve. „Naime, kad čovjek zna – pa bio on ne znam na kako važnoj službi za druge, za svoju zajednicu – da je on zamjenjiv, da on nije bitan i da ne ovisi Božje djelo o njemu koliko o Bogu, tada je ponizan i prihvaća druge, prihvaća i promjene koje Bog pokreće u svojoj Crkvi, prihvaća da se mijenja i shvaćanje službi i prvenstva u Crkvi – jer Gospodin naš je rekao da su prvi oni koji su posljednji, i da su najveći oni koji su najmanji i koji svima služe! U tom smislu ‘hijerarhija’ – što znači ‘sveta vlast’ – u Crkvi treba postati ‘hijerodulia’ – tj. sveto služenje. Meni je bilo simpatično čuti ono što je o. Porfirije rekao, nedavno sam ga čuo, kako on nije bio sretan kad je imenovan i zaređen za biskupa – nadao se ostati u svome manastiru, tu je bio njegov svijet i nije želio drugo. Jučer sam razgovarao s novim krčkim biskupom fra Ivicom Petanjkom koji mi je također rekao kako mu je bilo teško kad mu je Nuncij priopćio Papino imenovanje te da je želio izmaknuti, a i ja se sjećam svoje muke i želje da me mimoiđe ta služba biskupa. Nismo mi važni, važan je samo Isus Krist, on je spasitelj, nismo mi. On je naš Gospodin, on je umro za nas, on je prvi i posljednji, alfa i omega, početak i svršetak. Njemu svi živimo i on u svima nama djeluje, bilo što nam on povjeri, kakvu god nam službu dade“.
