Preobrazba nastavnih programa u Republici Hrvatskoj bila je tema izlaganja i rasprave na redovitoj mjesečnoj rekolekciji svećenstva Zadarske nadbiskupije održanoj u sjemeništu Zmajević u Zadru 5. travnja 2017. U predavanju je mr. sc. Petar Marija Radelj najprije obrazložio potrebu reforme školstva i potrebu njezina razlikovanja od ponuđenih ideologijskih zamkâ. Razloge za reformu podijelio je u tri skupine: navodni, stvarni i prikriveni. Navodnima je nazvao „zastarjelost” programâ, zgradâ i metodâ i „preopterećenost” učenika. Stvarnim razlozima: činjenicu da i roditelji i učitelji sve slabije odgajaju, da nema vizije, vodstva ni upravljanja rascjepkanim odgojno-obrazovnim sustavom, da škole nisu javne, u službi zajednice, ni suradnici roditeljima i da prethodne preinake (HNOS, NOK) nisu dovršene. Prikrivenim razlozima utvrdio je lobiranje globalnih kompanija radi prodaje informatičke opreme i sekularističku i dženderističku agendu. Preobrazba bi trebala biti temeljita kvalitetna promjena kao posljedica duljega mijenjanja, koje u Hrvatskoj stvarno nije počelo.
Razlozima za oprez Radelj smatra srljanje kojim se jurnulo u „reformu“ bez studije stanja, društvenoga suglasja oko ciljeva, financijskoga plana, s nedokazanom teorijom otvorenih uputnika, s neodređenim nazivljem, uz zanemarivanje odgoja, partikularne probitke koji se stavljaju ispred zajedničkih, pa se za sada ne nazire stvarna reforma nego samo šminka: preimenovanje nastavnih planova i programa u uputnike (kurikule); činjenica da je dogovorom sa sindikatima zabetonirana postojeća satnica pa se nastavni plan ne kani mijenjati, neosigurane poluge promjena: naobrazba učiteljâ, pravni okvir i zamisao da vjeronauk postane akonfesionalan, religijska kultura, da se „dekatehizira“, isprazni od kršćanskih vrjednota i izgradnje krjeposti.
Izlagač je slušateljima približio Strategiju obrazovanja iz 2014. godine i 55 prijedloga Cjelovite uputnične reforme iz 2016. Posebno je izložio razlike između dosadašnje pedagogijske teorije i zakonskoga uređenja u Hrvatskoj u odnosu na uputničnu teoriju (anglosasku didaktiku) koja je usmjerena na učenika, njegovo djelovanje, učenička postignuća i spoznajno, vrijednosno i psihomotorično područje djelovanja. Upozorio je kako se prijedlogom reforme iz 2016. siromaši hrvatsko odgojno-obrazovni sustav i učenička postignuća svodi na „ishode učenja“, a nove nastavne programe, nasuprot dosadašnjem shvaćanju da su to isprave koje određuju što učeniku treba ispredavati, predstavlja kao neobvezujuće isprave o tom što učenik treba naučiti i znati, namjesto da ih se sastavilo kao nacrte propisa koji određuju odgojno-obrazovna postignuća, i to: preneseno znanje, promijenjeno ponašanje i uspjelo pronicanje. Objasnio je slijed: znati – činiti – razumjeti, kao troplet onoga što se uputnikom predviđa da će učenici poznavati, moći raditi i pronicati kao posljedicu svoga odgajanja, poučavanja i učenja.
Namjesto prijašnjega ocjenjivanja zalaganja, ponašanja i znanja, škola se svodi na procjenjivanje pokazana znanja, bez njegova nužna razumijevanja, a predložena reforma u cijelosti zapostavlja odgojnu sastavnicu školstva. Već zbog toga je očito kako su prijedlozi reforme nastavnih programa iz 2016. metodološki neutemeljeni i nesukladni zahtjevima suvremene didaktike i prava potreba hrvatskoga društva.
U završnom dijelu izvijestio o nastanku prijedloga Katoličkoga vjeronauka i poteškoćama zbog neodgovaranja Stručne radne skupine za uputnik Katoličkoga vjeronauka na pristigla očitovanja u stručnoj i javnoj raspravi. Izrazio je bojazan kako se katehetiku potiskuje religijskom pedagogijom kao samoproglašenom teološkom disciplinom, pa bi među odgojnim znanostima moglo doći do praznine u proučavanju vjerskoga odgoja. Naime, ni jedna se znanstvena grana više ne bavi sustavnim prenošenjem vjere, što je tradicionalno činila katehetika, kao podvrsta primijenjenoga bogoslovlja (skupa s liturgikom, homiletikom, kanonskim pravom i dušobrižnim savjetovanjem). On smatra kako Prijedlog uputnika Katoličkoga vjeronauka iz ožujka 2016. nudi više sadržaj i gradivo, nego odgoj za vrjednote. I opterećuje se nepotrebnim sporednostima, a zanemaruje bitno.
Okupljene svećenike potaknuo je na obnovu odgojnoga saveza obitelji, Crkve i škole, na pastoral škola, učitelja, roditelja i osobnu suradnju s vjeroučiteljima, kako bi jedan jedini vjeronauk, s dva mjesta održavanja, u župi i u školi, bio doista cjelina, cjeloviti vjerski odgoj i obrazovanje, kako su hrvatski biskupi odredili još u lipnju 1991.
U raspravi nakon izlaganja nazočni su se bavili izazovima i poteškoćama župničke obveze da se vjernici poučavaju u vjerskim istinama katehetskom poukom i da se osobito zauzimaju za katolički odgoj djece i mladeži. Izlagač je ustrajao na tvrdnji da postojanje vjeroučitelja-laika u školama ne oslobađa župnike odgovornosti za katehetsku izobrazbu odraslih, mladih i djece. Sv. Ivan Pavao II. normirao je pravo župnika da radi toga na suradnju pozovu druge klerike, redovnike, katehete i Kristove vjernike laike i njihovu obvezu da u tom pothvatu župniku ne uskrate suradnju. Istaknuto je kako je svrha katehizacije kršćanskoga puka da po poučavanju nauke i po iskustvu kršćanskoga života vjera vjernikâ bude živa, izričita i djelatna te kako se briga za katehizaciju pod vodstvom crkvene vlasti tiče svih članova Crkve. Roditelji, skrbnici i kumovi dužni su, prije nego drugi, riječju i primjerom odgajati djecu u vjeri i činidbi kršćanskoga života, a biskup se dužan skrbiti da se svima prenese svekoliko kršćansko učenje. Vjerodostojno kršćansko naviještanje ne smije biti kompromisersko, ni ucijenjeno težnjama politike, nego odjelotvorenje onoga što katolička vjera traži i uči, počevši od odgoja za crkvenost.
