Kada je Vlado Gotovac održao 1991. god. svoj legendarni govor pred sjedištem vojne uprave u Zagrebu (otete velebne Radišine gradnje!), bio je to nezaboravni i dijagnostički točan govor tamnih slutnji koje navješćuju četiri jahača apokalipse i ujedno sasma pogođena bit srbijanskoga JNA-škoga oficirskoga šinjela, njihove laži, parazitizma i okrutnosti na kojima je već bila zasnovana sva buduća ratna tragedija hrvatskoga naroda u Domovinskom ratu.
Bila je u tom govoru sva ondašnja sadašnjost, danas prošlost i možda opet budućnost. Ta se tri vremena potiru i sažimaju u vječnu sadašnjost.
U žive se uvukao strah
Sve je iz vremena sjećanja na Drugi svjetski rat bilo pola stoljeća iskrivljeno interpretirano u našim povijesnim učbenicima, jame su bile duboke u pune hrvatskih neotkrivenih tijela, šapat o zlodjelima crvenih bio je jedini hrvatski govor u četiri zida. Oni koje su likvidirali, kako su to kolokvijalno nazivali, bili su nijemi, a u žive se uvukao STRAH i na tome je počivala ta naša povijest, život od 1918., od onoga dana strijeljanja na Jelačićevu trgu 5. prosinca.
Tko danas u povijesnim krugovima (novi val tzv. historičara) zna ili govori o Stipi Javoru?
Tko je bio taj kršni seljak član HSS kojeg je (ovo je samo jedan od tisuće primjera) u zatvoru mučila žandarska srpska ruka između dva rata, slomila sve kosti pa nije mogao ni stajati ni sjediti, nego su ga na nosilima donosili na sudsku raspravu dok nije umro?!
Spominju li vrli novi golobradi tzv. “historičari“ kako je u vojnom zatvoru u Nišu nećaka Alojzija Stepinca- Josipa, siroto dijete, mučio netko imenom Puniša Račić?!
I Josip je završio u psihijatriji.
Ne onaj ubojica Stipice Radića, nego sin ubojice istoga imena i prezimena…
Tko je ikada progovorio o tisućama sličnih slučajeva kad znamo ime žrtve pa i mučitelja? Znali su moji đaci u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji jer sam im čitala izvore i govorila istinu koja je ipak dostupna ako se čovjek potrudi.
Eno, na ulazu u čakovečki Zrinski dvorac i danas stoji zapis da je Nikola Zrinski poginuo u lovu jer ga je ubio vepar!
A davno je objavljeno ime i prezime onoga plaćenika (u pismima francuskoga veleposlanika u Beču koje je slao Luju XIV.) koji je Nikolu ubio u lovu metkom u glavu pa se taj metak našao prilikom prijenosa kostiju sakriven iza bujne kose, usred lubanje. Tek kad je pao s konja, vepar je mogao nasrnuti na Nikolu. Znamo da je toga plaćenika Mađara Paku naručio Leopold, sve se zna. A opet i dalje laž ostaje zabilježena na papiru i na kamenu.
Iz ova dva-tri primjera vidljivo je da se povijesne činjenice ne iznose ni istinito ni na vrijeme.
Kad smo podnijeli 2. srpnja 1999. godine tužbu za genocid protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) Međunarodnom sudu pravde u Haagu, nismo znali da ćemo čekati dugih 15 godina na početak suđenja. U međuvremenu prošli smo kalvariju neopisivih laži, pritisaka, osuda i poniženja.
Kako je gospođa zmija naučila letjeti
U nizu mračnih likova koji su uz srbijansku propagandu doprinijeli ovim mukama, bili su strani ali i naši domaći sinovi i kćeri, političari, međunarodna i vlastita naša domaća klatež i jude koji su djelovali po principima UDBE i KOS-a, financirani često izvana.
Jedna od takvih (od HNES-a osuđenih političarki) sada se prijavila da bude na vrhu svijeta – tajnica UN!!! Kao iz moje novele “Kako je gospođa zmija naučila letjeti“.
Vrijedi pročitati , zvuči kao mračno proročanstvo!
Dakle, na pitanje odakle meni potreba da pišem o povijesti i domoljublju, odgovor je sasma jasan: ne samo zato jer sam po struci vezana uz ta područja (povijest i hrvatski jezik), nego i zbog potrebe da se otvori neistraženo, rekne istina i pokuša stajati licem prema dubini svoje i tuđe boli.
Istina će nas osloboditi, Ja sam Istina, rekao je Isus. On je platio visoku cijenu za tu tvrdnju, svaki sljedbenik participira u tom plaćanju, ovisno o količini udjela prilikom otkrivanja istine.
Gotovo da se ne mogu sjetiti kolega iz getoiziranih prostora i vremena crvenoga terora koji nisu platili tu cijenu: Mato Marčinko, Joja Ricov, Nikola Šop, Petar Grgec, Zlatko Tomičić, Vinko Kos, Vlado Gotovac itd…itd… Stotine.
Sastajali smo se u tajnim ili polutajnim prostorima, (Marulić, Kršćanska sadašnjost, DUH itd.), znali da nas pozorno prate, a one koji su bili opasniji, nakon 1971. zatvaraju, saslušavaju, šalju na robiju. Oni koji su to činili i tražili našu likvidaciju, razni puhovski,, drakulići, štrbci, pusići, mandići i drugi tome slični, danas su vlast i poučavaju nas demokraciji. O ironijo!
Moj književni opus zaista je gotovo opterećen temama zla i mraka. Gotovo nema knjige koja se time nije bavila kao dominantnom temom. Dio događanja smještam u doba crvenoga carstva, a dio u novije doba. Poneke knjige samo djelomično, a neke cjelovito govore o silama zla kao romani Hobotnica, Demon i Sveta Krv, Kardinalovo srce, Burik, Jean ili miris smrti, Omerta. O tome govori i upravo dovršeni roman Jaka koji još nije tiskan. Posvećen je robijašima u Zenici, ali glavni lik je žena.
Teško je vraćati se s Ovčare i gledati pusta polja, a znati da su pod zemljom nečije kosti
Niz knjiga pripovjedaka također se bavi na literarni način sudbinama vezanim atmosferom od Staljinovoga i Titovoga doba do Domovinskoga rata: Vukovarske elegije, Gospodična i drug, Tajne sfere, Bodljikave pripovijetke, Stotine godina visovačke samoće, Grad-zvijezda i druge.
Objavila sam i tri zbirke poezije, od koje je posljednju “Otok svjetionik“ objavilo Društvo hrvatskih književnika. I moji stihovi bremeniti su općim mjestima narodnosnoga i povijesnoga. Vukovar ima u njima posebno mjesto.
U većini djela iskazuje se moja namjera da se zločinci ( čija imena donosim u nekim slučajevima) pokaju i želim pomirenje.
Teško je vraćati se s Ovčare i gledati pusta polja, a znati da su pod zemljom nečije kosti, dok zločinci šute. O toj šutnji pišem u romanu „Omerta-Zakleta šutnja o našim mrtvima“.
Oplakali smo Darka Pajičića i izmolili za njega u crkvi Sveta Mati Slobode misu zadušnicu
Ta šutnja je neobjašnjiva. Ako već šute krvnici, ali postoje i njihove majke, majke onih koji nisu počinili zlo, a šute. One šute. To je neobjašnjivo. Majke žrtava samo traže da im kažu gdje su im djeca zakopana, gdje su im braća, muževi, kćeri. Oni šute. Prošlo je 25 godina, a oni šute. Abolirani zlikovci rugaju se žrtvama, prolaze u Vukovaru kraj svojih silovanih i mučenih žrtava, a ove se uklanjaju i do sada se nisu ni usudile potužiti. Boje se. Opet STRAH. Kako do pravde i pomirenja?!
Ako se žrtve pobune, razbiju im lubanje! Umro je od udarca neandertalske šape nekoga Ace naš Darko Pajičić. Bio je maloljetni branitelj, a sada je odbijene lubanje izdahnuo nakon 25 godina od istih demonskih sila koje plešu makabrističke igre neprestano, svaki dan, na bilo koji način. Umro je Pajičić, oplakali smo ga i izmolili za njega u crkvi Sveta Mati Slobode misu zadušnicu.
Bio je čovjek-leptir, kratkotrajna života, krhak tijelom, ali dušom velik.
Dušu je Centralni komitet SKP(b) zanijekao i zabranio, pa shodno tome i naši komunisti u takvim tijelima, oni koji i danas kažu da su agnostici i ateisti. Neka budu, samo neka kažu gdje su nam naši mrtvi?!
Tko sam ja da sklapam pomirbu za svoje i tuđe mrtve? Najprije se krvnik treba pokajati i zatražiti oproštenje. Pa čak i ono što često nudimo- neki novi mirni suživot s onima okrvavljenih ruku- oni odbijaju.
Nama u Vukovaru poručuju iz ulice Petrova Gora u ulicu Vijeća Europe, mislim da se sada tako zove ono poklano Sajmište koje je nestalo u krvi 15. rujna 1991., da ne tražimo ukradene stvari, jer , kaže, prijeti, dragi „komšija“, postoji i noć, ne samo dan!
Državnici su umrli ostali su politikanti u skupim odijelima
I onda naši uzalud traže zaštitu kod policije. Neka sami podnesu prijavu, neka se vuku po sudovima, plaćaju odvjetnike, dovode svjedoke…
Tako nastaje šutnja, ona duboka hrvatska šutnja koju neki priželjkuju, neki joj se raduju, a neki grcaju u tami i nemoći jer još nisu pronašli svoje mrtve. Nama je trebalo devet godina da im otkrijemo kosti. Pa i za vrijeme sprovoda pokidali su naše osmrtnice s onog divnog drveta platane na ušću Vuke u Dunav, zgazili u prašinu. Njima, koji su to učinili, nema spasa. Živjet će, kako je rekao Vlado Gotovac, u mržnji svoga praznoga srca i umrijeti u toj praznini. Kako bi bilo dobro i lijepo da su na osmrtnici napisali: žao nam je…
Pitate za državnike? DRŽAVNICI su umrli, nestali, izbačeni iz sustava vlasti, nema ih, nema više Starčevića, Mažuranića, Kvaternika, Strossmayera, Stipice našega Radića i drugova…
Ostali su politikanti u skupim odijelima i automobilima, opet jašu na čelu kolone, i da mogu ovoga trena zatvorili bi nas u neku novu Hudu jamu i zazidali s 12 zidova. Onih jedanaest iz 1945. bilo bi malo.
Državnik je osoba koja ima karizmu, stav, znanje, ljubav prema domovini, hrabrost ratnika i u miru.
Nova pernata koalicija imala je zadatak dekapitirati duhovnu elitu koja nije izgubila identitet
Nova pernata koalicija imala je zadatak dekapitirati one koji su pohrlili u bitke, ali isto tako i duhovnu elitu koja nije izgubila identitet ni svijest kome pripada. Nema mjesta u Hrvatskoj u kojem nisu osudili i zatvorili bar nekoga od značaja koji se borio u Domovinskom ratu. Počeli su od juga i došli do Vukovara. Tako se zatvorio pakleni krug izdaje i laži, u kojem su ne malu ulogu odigrali karijeristi i vucibatine iz hrvatskih redova. Netko je dobro prorokovao nakon Oluje da će šampanjac piti oni koji nisu omirisali barut. Odatle ogorčenje branitelja, odatle jad onih 5000 policajaca koji su 500 dana štrajkali na Trgu Svetoga Marka iza 2000. godine, odatle gorčina koja teče kao rijeka kroz Savsku ulicu, kupi se oko broja 66, a u dubini zemlje baš tu negdje u korijenju drveća, pokopane su žrtve iz 1945. godine.
I nitko ne smije zakopati lopatu u tu zemlju. Kao ni u Vukovaru na tržnici, u Bajeru prema Negoslavcima i mnogim drugim mjestima.
Bogu hvala da se nakon izbora promijenila vlat, da imamo Predsjednicu RH, a sada i nadu u novi Sabor , Hrvatski DRŽAVNI Sabor kao i Vladu RH.
Uzdajmo se da će biti bolje. Nadam se da među izabranima u većini nema mrzitelja rođene Domovine!
Što je Hrvatsko nacionalno etičko sudište
Što je HNES? Hrvatsko nacionalno etičko sudište. Osnivačka skupština održana je 7. Lipnja 2014. godine i izabrano je Predsjedništvo na čelu kojega je dr. Zvonimir Šeparović.
Na osnivačkoj skupštini bilo je nazočno četrdeset i troje istaknutih javnih intelektualaca, profesora, liječnika, umjetnika, predstavnika raznih udruga iz Domovinskoga rata. Svi su dragovoljno, bez primisli na nagrade, novac, počasti ili bilo kakvu korist, odlučili raditi za javno dobro.
U Predsjedništvo su izabrani: Ante Beljo, Nikola Debelić, Marko Franović, Zvonimir Hodak, Josip Jurčević, Nevenka Nekić, Željko Olujić, Josip Pečarić, Zdravko Tomac, Đuro Vidmarović.
Tajnik je Zdravko Vladanović.
Zaključeno je da HNES postoji zbog:
1) Hrvatska je međunarodno priznata, nezavisna, demokratska država,prošla je krvavi Domovinski rat i on je temelj te Države, ušla je u EU i NATO i treba ojačati svoj međunarodni položaj i vlastitu sigurnost.
2) Hrvatska je danas u dubokoj krizi. Sva tri elementa koji čine državu: teritorij, narod i vlast, ugroženi su izdajničkim postupcima pojedinaca i vladajućih struktura Hrvatske od 2000. godine do danas.
3) Ugroženi su nacionalni interesi.
4) Teritorij RH stalno je na gubitku.
5) Narod je izdan.
6) Vukovar je najdublja hrvatska rana i zaslužuje mjesto osobitog pijeteta.
7) HNES je nadstranačko i nezavisno tijelo koje nije isključivo svjetonazorski, politički, ideološki ekstremno konzervativno ili uskogrudno tijelo. (Nedavno se kao član pridružio predsjednik Srpske pravedne stranke). HNES je dio Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva.
8) Svrha HNES-a je javna obrana hrvatskih nacionalnih interesa. (Svaku od navedenih stavki potanko smo objasnili!)
Prva radna sjednica održana je 20. Listopada 2014. U Vukovaru, druga je bila u Maloj dvorani Lisinskoga u Zagrebu, a treća u Europskom domu u Zagrebu. Potom su slijedile javne tribine: Huda jama (Dvorana Vijenac 9. Lipnja 2015.) i Kulturocid nad hrvatskim narodom (Dvorana u Mimari 27. Lipnja 2015.), Presuda J.B.Titu i njegovim komunističkim sljedbenicima (Velika dvorana Lisinski), kao i niz tribina u raznim mjestima diljem Hrvatske.
Do sada su iznesene optužbe ili presude protiv: Ive Josipovića, Stjepana Mesića, Vesne Pusić, Milorada Pupovca, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesne Teršelić, Carla Bildta, Josipa Broza Tita i komunizma.
HNES nema nikakvu vlast, silu ili organe kojima bi djelovalo, izriče samo etički sud i otvoreno ukazuje na izdaje hrvatskih nacionalnih interesa. To je njegova zadaća.
Stoga je krajnje podlo i zločinačko napadanje na njegove članove i proglašavanje tih osoba luđacima i bolesnicima (Ivo Josipović), kao i prijave HNES-a policiji (Vesna Teršelić).
Došli smo podržati 18. svibnja našega predsjednika dr. Zvonimira Šeparovića u policijsku stanicu u Nehajskoj 7, mi članovi HNES-a, jer taj poziv našem Predsjedniku bio je opet uvođenje verbalnoga delikta. (Pogledati moj članak o tome objavljen u Hrvatskom slovu od 29. svibnja o.g. kao i na nekim portalima!)
Zanimljiv i odvratan je zahtjev Teršeličke koja se došla potužiti u Nehajsku 7 kako je primila našu Optužnicu, te smatra da sve što joj se dogodi u budućnosti, naša je krivica!
Još je podliji zahtjev da se taj njen prijavak ne iznosi u javnost jer ona ne želi da se za nas sazna! Stoga ona ne će podnijeti kaznenu prijavu!
Pa naravno da ne će, jer nije u stanju oboriti ni jednu optužbu iz naše Optužnice, ni jednu od 15 točaka kao ni Obrazloženje njenih zlodjela protiv države Hrvatske koja ju je primila, koja ju obasipa nečuvenim novčanim sredstvima, daje joj prostor za rad i pruža javne nastupe u državnoj televiziji opskuroga tipa Radmana.
Autobiografska proza “Moja dva stoljeća“
Tako mogu reći da sam još uvijek na nekom brisanom prostoru, sve tamo od 1960. godine, kada sam bila oslobođena mature jedina u cijeloj generaciji, ali isto tako jedina nisam mogla dobiti stipendiju za studij.
O svim događajima ne samo moje obitelji, nego i hrvatskoga naroda, pa tako i godinama i zbivanjima od 1971. nadalje, pišem u cjelovitoj autobiografskoj prozi “Moja dva stoljeća“ koja knjiga čeka četiri godine da nakladnik (ugledna kuća Pavičić) dobije sredstva za objavu.
To je najbolja metoda da te likvidiraju. Sada ne mogu ubiti samo tako (iako se i to događa), ali mogu te getoizirati, izbaciti iz potpora raznih vrsta, šutjeti o tvojim djelima, ugušiti te u novoj hudoj jami.
Nije to običaj samo u posljednjoj etapi otkad vlada pernata koalicija, radio je to i nesretni Biškupić…
Moja je uloga u okvirima HNES-a da sudjelujem u svim istraživanjima, donošenjima optužnica kao i presuda, a osobito u struci kada se priprema tribina o kulturocidu: jezik, književnost, kazalište, likovna umjetnost, utjecaj pornografije na sva ta područja…itd.
Svi pišemo, prikupljamo građu, pazimo na istinitost i razinu objavljenoga. Važno je da se dostojanstvo članova HNES-a sačuva i da ostane SAVJEST hrvatskoga društva.
Da, uzimamo si to pravo jer ništa ne činimo nečasno, lažno, na štetu Hrvatske. Nitko nas od državnih ustanova ne podupire ni financijski ni medijski. Imali smo već dva puta zakazanu konferenciju za novinare – nitko, ali baš nitko nije došao!!!
Jedino TV Z1, u emisijama „Bujica“ i onima cijenjenoga Marka Juriča poziva naše članove u goste. Stoga je vrlo lako moguće da im se ukine ili povremeno kvari kanal jer je pod okriljem državne TV, tako su mi rekli.
Za sada su drugovi zabranili nastupe onih neovisnih novinara koji su nas branili na državnoj TV – Tihomira Dujmovića i nekolicine. Oni više ne smiju biti pozvani u emisije državne TV druga Radmana. Svaka sila za vremena, rekao bi moj otac.
Moje sadašnje javne društvene aktivnosti vezane su uz HNES, Hrvatsku Paneuropsku uniju (HPEU), ponešto u nastupima u DHK (Društvu hrvatskih književnika), vodim emisije na Katoličkom radiju, surađujem s mnogobrojnim udrugama proizašlim iz Domovinskoga rata.
Slikam, pišem, očekujem da se izvede moja kazališna farsa u Vinkovačkom kazalištu, (29. siječnja 2016.), da se nađu sredstva kako bih objavila tri značajna rukopisa koja čekaju: Hrvatske heroine (odabrani znameniti ženski likovi od 10.-20. stoljeća), monografija o slikarici Ani Mariji Botteri Peruzović i spomenuta autobiografska knjiga “Moja dva stoljeća“. ( Snimila sam 56 filmova i napisala 36 knjiga…)
Dragi prijatelj, čak iz Švedske, Borislav Arapović trudio se uzalud da skupi nešto novca za neku od knjiga. Nema nitko za pomoć, svi su i tamo siromašni, a ja sve prepuštam Duhu Svetom.
Iako se ne bavi bankarenjem, Duh Sveti uvijek pronađe nekoga donatora. Ne znam kako. Zato vjerujem u čuda. Čudo je da Bog vjeruje u mene, da se držim kao trska na vjetru, ne sagibam glavu i ne dam se slomiti.
Dotle grlim svoja tri unučeta – milu Irmicu , maloga Roka i najmanju Teu. Na svemu Bogu hvala. On me je jedini poznavao prije svih vjekova. On daruje život i to je najvrjednije od svega.
Zagreb
Tekst se nastavlja ispod oglasa
