“Sam odlazak u Hercegovinu bio mi je stresan – mojom krivicom. Krenuli smo u utorak, a ja nisam stigao potpisati za referendume uvjeren da se potpisi skupljaju jedan tjedan. Dr. Međimorec mi je rekao da se radi o dva tjedna pa mi je pao kamen sa srca. Danas smo otišli i potpisali Ankica i ja”, piše akademik Josip Pečarić, nakon održanog predstavljanja knjiga “General Praljak” u Hercegovini.
Knjige je napisao akademik Pečarić u suautorstvu s dr. Miroslavom Međimorcem.
Dvije nove knjige o generalu Praljku
Dvorane su bile pune. Već u Širokom brijegu to nas je iznenadilo jer je bio veliki pljusak u to vrijeme.
Za razliku od Hrvatske gdje samo poneko predstavljanje proprati poneki hrvatski portal u Hercegovini smo bili i na portalima i u novinama i na radijima a i na televiziji.
Po povratku su tri portala, koliko je meni poznato, objavila i moj govor.
O onom što u mom tekstu nema piše mi don Kaćunko:
“Ne vidim jedinu pravu formulu za opstanak – MOLI-RADI-RODI…!
Kome će hercegovačko kamenje pjevati kad naroda hrvatskoga nestane?”
A što ima?
Iskoristio sam činjenicu što je u Širokom brijegu i Ljubuškom knjige predstavljao autor tvrdnje o četiri stupa Pečarićeve Hrvatske i dobio dozvolu da ubuduće kada o tome govorim ta četiri stupa budu Tuđman. Praljak, Thompson i Košić.
Thompson i biskup Košić su živi pa nam iz dana u dan pokazuju koliko su zaslužili da ih izdvoji dr. Tokić. Pogledajte samo biskupovu homiliju na Duhove:
“…svoju ljubav prema Domovini pokazujemo svojim marljivim radom, učenjem, poštivanjem hrvatskih branitelja koji su za Domovinu poginuli i ostali invalidi, poštovanjem prava svakoga, osobito demokratskog prava na izbor. Zato, ako volite domovinu, dragi roditelji i kumovi, potpišite peticiju za promjenu izbornog zakona da svi mogu sudjelovati u upravljanju našom Domovinom a ne samo političke elite koje manipuliraju izbornim sustavom i neprestano se izmjenjuju, ali samo za vlastitu korist, dok narod propada! Voljeti svoj narod znači izboriti se za njegovo dobro. Da nije bilo branitelja u Domovinskom ratu, danas naše domovine ne bi bilo. Potrebno je nekada preuzeti odgovornost i za teške odluke i za opasno djelovanje… za Domovinu se moramo moliti i žrtvovati.”
A dobar dio mog govora bio je o povezanosti ta prva dva stupa, tj. o tme da sam još 2001. godine ukazivao zapravo to da su njih dvojica Tuđman i Praljak najveći među svima nama. Njih dvojica su i danas na najvećem udaru pa čak i kad navodno brane Tuđmana.
Zato me je i samog zainteresiralo kada sam točno o tome javno govorio. To je bilo na tribini u Sydneyu. Evo kako sam o tome pisao u knjizi „Hercegovac iz Boke“, Zagreb 2003. str. 52.-55:
Govor na tribini u Sydneyu
I dalje sam odlazio u Australiju, jer sam svake godine dobivao poziv s australskih sveučilišta. Jedino sam 2001. godine otišao na poziv Hrvata iz Australije. Naime, oni su organizirali veliku akciju za engleski prijevod mojih knjiga “Srpski mit o Jasenovcu 1 i 2”, pa je prva promocija i bila u Sydneyu. Obišao sam sve veće hrvatske zajednice i na kraju imao tribinu u Sydneyu.
Moj govor s te tribine objavljen je u Spremnosti, Hrvatskom tjedniku, 28. kolovoza 2001.
Naravno, i tom prigodom bilo je riječi o Hrvatima u BiH. Evo dijela tog govora:
“Mesić se stalno zalaže da se krivnja individualizira. I doista je individualizirana. Za, od njega kao haaškog svjedoka, izmišljenu agresiju Hrvatske na BiH individualno su kažnjeni: general Blaškić s 45 godina robije, Kordić s 25, a Čerkez s 15. Današnja hrvatska vlast je upravo kada se vidjelo da je Blaškić osuđen za tu navodnu agresiju RH na BiH, i donijela Deklaraciju o suradnji s Haagom, s kojom je priznala nadležnost Haaga za akcije Bljesak i Oluju. Dakle, očita je bila želja današnjih hrvatskih vlasti da se nakon individualnog kažnjavanja generala Blaškića zbog navodne agresije RH na BiH, “individualizira” i krivnja zbog agresije RH na Republiku Srpsku Krajinu. S optužnicama Ademija i Gotovine, dočekali smo i ostvarenje te njihove želje.
Današnju vlast posebno brine potpisivanje povelje o suradnji HIP-a i HDZ-a. Boje se, kažu, ujedinjenja tih stranaka i imenovanja Miroslava Tuđmana ili Andrije Hebranga novim predsjednikom. Boje se i približavanju Budiše tzv. desnici. Jednostavno rečeno, boje se ujedinjenja hrvatskih državotvornih snaga, jer iznad svega im je važna vlast. Zbog vlasti su se pokazali spremni priznati etničko čišćenje jadnih nenaoružanih Srba iz po njima države RSK. Gubitak vlasti poteže i pitanje odgovornosti za sve to. Tuđman im je 1991. oprostio. Hoće li im biti oprošteno i drugi put?
Naravno, haaški bordel će, neovisno o tome, što je i pisanje u SAD-u u svezi s Olujom potvrdilo da se doista radi o dobro plaćenom bordelu, nastaviti svoj posao. Opet su na redu Hrvati iz BiH, bolje reći Hercegovine. Poslije razbojničkih napada na hrvatsku banku, na redu su opet oni koji su najzaslužniji za očuvanje hrvatstva u BiH. Spominju se Valentin Ćorić, bivsi ministar policije Hrvatske Republike Herceg Bosne, Slobodan Praljak bivši zapovjednik HVO-a i Zlatan Mijo Jelić, ratni zapovjednik vojne policije HVO-a i donedavni zapovjednik hrvatske vojne komponente u Vojsci Federacije. Spominju se i Stanko Sopta Baja i Ljubo Ćesić Rojs. Komentar oko mogućeg Soptinog odlaska u Haag sve govori: “Njegovu bi se odlasku ponajviše radovali međunarodni predstavnici u BiH. Oni Soptu doživljavaju kao tvrdog radikala koji svoje stavove nameće Jelaviću i HDZ-u.” Naime, već je odavno poznato da Haag služi i da se eliminiraju upravo oni koji su najveći protivnici dekroatizacije BiH, što i jest zadaća koju su dobili oni koji danas vedre i oblače u toj državi.
Pa nije slučajno da se na novim optužnicama iz Haaga spominje i general Praljak. Ovaj naš general, bivši redatelj, uspješni gospodarstvenik, čovjek koji je završio tri fakulteta (jedan od njih je i elektrotehnički), stalno upozorava na tu prljavu ulogu suda u Haagu i dokazuje da su Hrvati u BiH u mnogo gorem položaju danas nego što su bili u Jugoslaviji. Doista sam ponosan što je moju knjigu Za hrvatsku Hrvatsku u Zagrebu promovirao uz prof. dr. Miroslava Tuđmana i akademika Dubravka Jelčića, upravo i general Slobodan Praljak. A čovjek takve biografije najviše i podsjeća na onog kome je moja knjiga bila i posvećena – Oca hrvatske države, dr. Franju Tuđmana. Optužiti Praljka slično je željama svjetskih moćnika da se optuži Tuđman. Dok je bio živ nisu smjeli osuditi ni generala Blaškića, a kamoli Tuđmana. Pričali su svašta protiv njega i ovdje na australskoj TV. Tako su kolege upitale moju kćer o tome. Rekla mi je: “Ma koga oni optužuju. Naš Predsjednik je napisao više knjiga nego što su vaši političari u životu i pročitali.” Tako će i generala Praljka danas optuživati oni koji mu nisu dostojni ni noge ljubiti. Ali u bordelu i rade samo takvi, zar ne?
Uništenjem hrvatstva u BiH, lakši će biti i obračun s Hrvatskom. A koliko su u tome uspješni pokazuju i rezultati. Od 832.000 Hrvata 1991. godine, danas je u BiH ostalo samo oko 400.000. U Republiku Srpsku se želi vratiti 230.000 Hrvata, a vratilo se jedva 3000. U Federaciji je 70 posto Bošnjaka, a 30 posto Hrvata, koji su dežurni krivci za sve. Čak na vlasti nisu oni koji su na izborima dobili 95 posto glasova. Sve su to podatci koje je iznio kardinal Puljić u američkom Kongresu. Zašto govorim o uspješnosti svjetskih moćnika u tome? Moramo stalno imati na umu da je to plod njihovog djelovanja, jer su oni pomagali velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i na BiH. Da to počinju uviđati i oni koji su nesvjesno sudjelovali u tome, pokazuje i nedavno pismo bivšeg šefa ureda OESS-a u Mostaru Daniela H. Simpsona mostarskom biskupu dr. Ratku Periću u kome on potvrđuje očitu činjenicu da je Međunarodna zajednica kolonizator BiH, i da su u njoj najugroženiji upravo Hrvati. Najnovije optužnice pokazuju da se politika međunarodne zajednice prema Hrvatima BiH ne mijenja, iako su istupi Heryja Hydea, predsjednika Odbora za vanjsku politiku američkog Kongresa, kardinala Vinka Puljića i biskupa Ratka Perića u Kongresu uzdrmali Wolfganga Petritscha. Recimo i za Hydea pravedni mir u BiH je dalje nego ikada, nametanje rješenja i dovođenje neželjenih ljudi na vlast nema potporu stanovnika regije, a loši rezultati međunarodne zajednice posljedica su opasnih, pretjeranih i neograničenih ovlasti visokog predstavnika. Hayde nije htio ni primiti Petritscha. Treba li uopće usporediti takav postupak g. Hydea, s odnosom današnjih hrvatskih vlasti prema Hrvatima u BiH? Svima je jasno da hrvatske vlasti krše sam Ustav RH, jer su po njemu dužne brinuti se o Hrvatima i u drugim državama, pa prema tome i o Hrvatima BiH.
Sjetimo se da je i kardinal Puljić rekao u američkom Kongresu da HDZ i Hrvatski narodni sabor i dalje uživaju podršku većine, no međunarodni predstavnici HNS-a tretiraju kao ekstremističku instituciju. Upozorio je da će se razočarani Hrvati u Hercegovini okrenuti ekstremizmu, a oni iz Bosne potpuno iseliti ako ne dobiju jamstva da je BiH i njihova domovina. A upravo nas ovih dana predsjednik HDZ-a, dr. Ivo Sanader upozorava kako se sprema donošenje novog Ustava BiH, po kome bi Fereracija BiH, dakle bošnjačko-hrvatski entitet, bio uređen kao građanska država. Drugim riječima, Ustavom bi se osiguralo daljnje čišćenje BiH od Hrvata. Reakcije onih koji bi po Ustavu trebali dići svoj glas u Hrvatskoj nema, uostalom kao što ih nije bilo ni do sada. Umjesto svakog komentara takvog ponašanja današnjih hrvatskih vlasti najbolje je citirati predsjednika Mesića: “Ja moram i provoditi hrvatski Ustav, čak sam dužan paziti da i drugi provode hrvatski Ustav.” Da, i kada pomažu uništenju Hrvata BiH i kada daju Sloveniji hrvatski teritorij – provode Hrvatski ustav. Vjerovali ili ne. I dok Mesić ponavlja floskulu o pogrešnoj politici bivših hrvatskih vlasti prema BiH, sve više i više će bivati jasnije da je upravo ta politika, koju sam na hrvatskim radioprogramima u Melbourneu krajem 1992. i početkom 1993. nazivao “politikom vlastitih teritorija”, jedina moguća. Danas to znači stvaranje republika i Hrvata i Bošnjaka, pored već one srpskog naroda. Jedino republika hrvatskog naroda osigurava opstanak Hrvata u BiH. Oni koji to onemogućuju pokazuju da im je i cilj nestanak Hrvata iz te države u kojoj bi sva tri naroda trebala biti jednakopravna.”
Zapravo je zanimljivo čitati svoje stare tekstove jer te podsjete na činjenice koje si zaboravio. Tako vidim da tada nisu samo spominjali mog prijatelja generala Slobodana Praljka već još tri moja prijatelja generala: Zlatana Mija Jelića, Stanka Soptu Baju, koji je i govorio na Komemoraciji generala Praljka i Ljuba Ćesića Rojsa koga sam nedavno spomenuo u svom tekstu ‘Bobetkov general’. Bilo je veliko zadovoljstvo biti među članovima Hrvatskog generalskog zbora i vidjeti s kolikim divljenjem su oni govorili o biskupu Košiću.
Ali vratimo se predstavljanju u Mostaru:
„Najavljujući promociju, fra Andrija Nikić kazao je da, kada je doznao da je general Slobodan Praljak oporučno zaželio da sveta misa zadušnica bude u Hercegovačkoj crkvi u Zagrebu, odlučio primiti ga u članstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Mostaru.“
Neuobičajeno je nekoga primati posmrtno u svoje članstvo. Ali što može biti uobičajeno kod našeg generala poslije njegovog čina samožrtvovanja, tj. sebedarja? Upravo takvi neuobičajeni potezi su ponajbolji način da se suprostavimo želji vlasti da se zaboravi jedan od največih sinova hrvatskog naroda!
Predstavljanje u Mostaru vodila je književnica Anita Martinac. Zaključila je predstavljanje sa svojom pjesmom:
Sloboda
(posvećeno Slobodanu Praljku)
sloboda ima široke ruke i velike dlanove
ima osmijeh dobrog čovjeka
pod sijedom bradom mudrosti
i oči nasmijane blještave
gorostas je
sa srcem snažnim
junačkim
sloboda je niknula u pukotinama pravde
i zalile su je olujne kiše
razlistala se u toplini srca
dala se vremenu bezgraničnom ljubavlju
i ostala zatočena u igrokazu prevara
koji su režirali oni
koji čak umjetnost ni ne razumiju
sloboda nikad na koljena nije pala
ostala je uspravna i kad su je šamarali
nikad pokleknula nije
i kada su htjeli ljubav da joj u okove stave
vinula se u plave visine
letom do istine
Tekst se nastavlja ispod oglasa