‘Pamćenje Vukovara – Ratna trauma u hrvatskoj književnosti i umjetnosti’

Književna teoretičarka, akademkinja Dubravka Oraić Tolić, u predavanju posvećenom pamćenju vukovarske ratne traume u hrvatskoj književnosti i umjetnosti, ocijenila je kako kako su književna i umjetnička djela o Vukovaru nastala od 1991. do 1997. svijetloga karaktera, u njima prevladava mir i sklad te šalju optimističnu poruku i raspliću ratnu traumu, dok su nakon toga tamno intonirana a tauma često produbljena.

Književnost i umjetnost vukovarskog rukopisa u razdoblju poslije 1997. tamno su intonirani, u njima se trauma ne razrješava nego vrlo često produbljuje, rekla je u četvrtak navečer akademkinja Oraić Tolić na tribini “Pamćenje Vukovara – Ratna trauma u hrvatskoj književnosti i umjetnosti na prijelazu 20. i 21. stoljeća” u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU).

Umjetnost o Vukovaru nastala u vrijeme opsade i okupacije grada pripada optimističnomu ratnom pismu: trauma je prevladana vjerom u mir i slobodu, rekla je Oraić Tolić dodavši kako djela koja su nastala u progonstvu ili u vrijeme mirne reintegracije pripadaju tamnomu ratnom pismu: trauma je neprevladana i ponovno se vraća. Govor o Vukovaru zapravo je govor o pojedinačnoj i kolektivnoj traumi, a Vukovar je najveća hrvatska trauma, rekla je.

Razlikuje tri tipa pamćenja ratne traume u književnosti: pamćenje neposrednih svjedoka ratnih zbivanja (Siniša Glavašević, Saša Fedorovsky i Željko Kliment, Alenka Mirković), pamćenje posrednih svjedoka (Antun Šoljan, Nedjeljko Fabrio, Pavao Pavličić, Maša Kolanović, Ivana Simić Bodrožić) te svjedočanstva o svjedočanstvima.

Vukovar je najveća hrvatska trauma

Kod izravnih svjedoka, istaknula je, žrtva u svom pisanju osjeća duboku traumu, koja se očituje i u osjećaju krivnje što je preživjela. To se posebno, navela je, osjeća u prozi Alenke Mirković. Kod Siniše Glavaševića u novinarskim izvješćima prevladavaju crni tonovi ratne zbilje, a u njegovim pričama, unatoč ratu, prevladava optimizam, osjeća se i razrješenje traumatskoga stanja, kazale je.

Kao primjer proze crnih i pesimističnih tonova ratne zbilje u kojoj autori tematiziraju zlodjela hrvatske strane, a koja ne rješava, nego čak produbljuje traumu, navela je roman Jurice Pavičića i romane Josipa Mlakića.

Nedjeljko Fabrio i Pavao Pavličić su autori koji su izbjegli crno-bijelo prikazivanje zbiljnosti.

Fabrio se služi strategijom citatnosti i intertekstualnost, rekla je dodavši kako je na ratište u svom romanu doveo Tolstojeva Vronskog iz 19. stoljeća koji se bori na srpskoj strani. No, spoznavši besmisao svoga ratovanja, Vronski završava u minskom polju iznad kojeg se pojavljuje sunce, čime autor, kazala je, optimistično raspliće ratnu traumu.

Pavličić je, po riječima akademkinje Oraić Tolić, pisao o prijeratnom Vukovaru, u doba svoga odrastanja. On nije bio izravni sudionik ratnih zbivanja pa se zbog prevlasti zbilje nad fikcijom odlučio na ovaj način pisanja o Vukovaru, ocijenila je.

Akademkinja se osvrnula i na druge umjetničke medije – domoljubne pjesme, ratne plakate, filmove i drame o Vukovaru.

Akademkinja Dubravka Oraić-Tolić je književna teoretičarka, esejistica, pjesnikinja i prevoditeljica. Redovita je profesorica teorije književnosti na Odsjeku za istočnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.