Sveti Otac je danas, na Nedjelju Cvjetnice, predvodio euharistijsko slavlje na Trgu Sv. Petra, u Vatikanu. Donosimo cjeloviti tekst Papine propovijedi koji prenosi Radio Vatikan.
Ovo slavlje kao da ima dvojaki okus; i sladak i gorak; radosno je i bolno, jer se u njemu slavimo Gospodina koji ulazi u Jeruzalem i koji je od strane svojih učenika čašćen kao kralj; dok se istovremeno svečano naviješta evanđeoska pripovijest o Njegovoj muci. Zbog toga naše srce osjeća gorak kontrast i kuša u najmanjoj mjeri ono što je Isus morao osjećati u svom srcu onoga dana, dana u kojemu se radovao sa svojim prijateljima i u koji je plakao nad Jeruzalemom.
Već 32 godine radosna dimenzija ove Nedjelje obogaćena je festivalom mladih: Svjetskim danom mladeži, koji se ove godine slavi na biskupijskoj razini, ali koji će na ovom trgu uskoro doživjeti uzbudljive trenutke, otvaranje obzorja, prolaskom križa koji će mladi Krakowa predati mladima Paname.
Evanđelje naviješteno prije procesije (usp. Mt 21,1-11), opisuje Isusa kako silazi s Maslinske gore jašući na magaretu, koje nitko do tada nije jahao; naglašava entuzijazam učenika, koji prate Učitelja sa svečanim klicanjem; i vjerojatno je zamisliti kako je to “zarazilo” djecu i mlade iz grada, koji su se pridružili povorci sa svojim klicanjem. Sam Isus u ovoj radosnoj dobrodošlici prepoznaje nezaustavljivu silu koja je Bogu po volji, a farizejima koji su se nad njom zgražali, odgovara: „Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!” (Lk 19,40).
No, ovaj Isus, koji po Pismima upravo tako ulazi u Sveti grad, nije opsjenar koji širi iluzije, prorok “New agea” („Novoga doba”), prodavač dima – daleko od toga! On je jasno određeni Mesija, s konkretnom fizionomijom sluge, sluge Boga i čovjeka, koji ide podnijeti muku; Mučenik ljudske boli. Dakle, dok i mi slavimo slavlje svoga Kralja, mislimo i na muku koju u ovom Tjednu treba podnijeti. Mislimo na klevete, uvrede, zamke, izdaje, na napuštenost, na nepravedan sud, na udarce, bičevanje, na trnovu krunu … i na kraju Križnoga puta, na razapinjanje.
On je jasno rekao svojim učenicima: „Ako tko hoće za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16,24). On nikada nije obećao časti i uspjehe. Evanđelja su jasna. Uvijek je upozoravao svoje prijatelje da je to njegov put i da će konačna pobjeda proći kroz muku i križ. I za nas to isto vrijedi. Da vjerno slijedimo Isusa; molimo milost da to ne bude na riječima nego po djelima te da imamo strpljenja pri nošenju svoga križa: da ga ne odbijemo, da ga ne odbacimo nego da ga – gledajući Njega (Isusa) – prihvatimo i nosimo iz dana u dan.
I ovaj Isus, koji prihvaća da ga se slavi, premda znajući dobro da ga čeka: „Raspni ga!”, ne traži od nas da ga promatramo samo na slikama ili fotografijama ili u video zapisima koji kruže Internetom. Ne. Prisutan je u tolikoj našoj braći i sestrama danas, koji danas poput Njega trpe: trpe zbog robovskog rada, zbog obiteljskih drama, zbog bolesti… Pate zbog rata i terorizma, zbog interesa koji pokreću oružje i aktiviraju ga. Prevareni muškarci i žene, povrijeđeni u svom dostojanstvu, odbačeni… Isus je u njima, u svakom od njih, a s izobličenim licem i promukla glasa moli – nas moli – da ga pogledamo, da ga priznamo i volimo.
Nije neki drugi Isus nego isti onaj koji je ušao u Jeruzalem uz mahanje palminim i maslinovim grančicama. Isti onaj koji je pribijen na križ i umro između dva kriminalaca. Nemamo Gospodina osim Njega: Isus, ponizni Kralj pravednosti, milosrđa i mira.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
