Predstava “Pepeljuga” u režiji Jakova Sedlara, premijerno izvedena u petak navečer u zagrebačkom Gradskom kazalištu Trešnji, šarolika je klasična bajka koja se svojom poetikom nastoji približiti djetetu modernog doba.
Među brojnim verzijama poznate bajke europske narodne predaje Sedlar se odlučio za onu koju potpisuje Charles Perrault. No, predloška se ne drži u cijelosti, već izbjegava okrutne dijelove izvorne priče koji bi suvremenom djetetu bili nerazumljivi i odbojni, dajući priči vlastiti autorski potpis.
Klasični je predložak u vizualnom smislu obogaćen nekim elementima koji podsjećaju na animiranu verziju Walta Disneya, što je vidljivo u koreografiji Almire Osmanović, kostimima Ike Škomrlj i dijelom u scenografiji Dinke Jeričević.
U priču uvodi Krunoslav Klabučar u ulozi Kralja, obučen u kostim koji je mješavina ninja kornjače i vojnika-karte iz Disneyeve “Alise u zemlji čudesa”.
Maćeha, gospođa Malicioza, koju igra Vanda Vujanić Šušnjar, i njezine kćeri Dora (Daria Knez Rukavina) i Lora (Marijana Mikulić) groteskne su spodobe čiji šareni, duhoviti kostimi i govor tijela odražavaju potpun nedostatak duha i empatije.
Pepeljuga (Karla Brbić) i Princ (Jure Radnić) njihova su sušta suprotnost – sanjari dobra srca.
Sedlar se drži kanona klasične bajke u tome da s jedne strane postavlja potpuno negativne likove (maćehu i polusestre), s druge posve pozitivne (Princa i Pepeljugu), a između njih one koji su prikazani posve nezainteresirano za nevolje drugih, ali ipak kasnije svojim postupcima pridonesu sretnom završetku. To su maćehin rođak i kraljev savjetnik Bonvivan (Hrvoje Barišić) te Sluga (Ranko Stojić).
Dobra vila (Tena Jeić Gajski) u ovoj je priči Pepeljugina majka koja silazi s neba kako bi joj pomogla opremiti se za bal. No, Sedlar ide i korak dalje pa Vila tako otkriva Pepeljugi da je ona oduvijek bila vila, ali se nekad davno zaljubila u Pepeljugina oca, zbog čega je sišla na zemlju. Otamo se nakon sedam godina morala vratiti u vilinski svijet, a kako još uvijek ispašta svoj grijeh, njezine su čarolije kratkoga vijeka pa će i Pepeljugina trajati samo do ponoći.
Vila je utkala Pepeljugin lik u snove Princu, pa se njih dvoje odmah prepoznaju i, nakon kratke potrage za vlasnicom cipelice, priča brzo dobiva sretan kraj.
Dijalozi su pristupačni i često duhoviti, dodatno modernizirani izrazima poput “logoped” i “fotoshop”, dok Kralj u potragu za vlasnicom cipelice šalje forenzičare, obznanjujući narodu da će njihove domove pohoditi “ekipa za očevid nožica”.
Sve se odvija uz glazbenu podlogu koju autorski potpisuje Đelo Jusić, a koja je nenametljiva, ali izražajna, stilski prilagođena bajci.
Sedlar je u predstavu utkao i malo filmske poetike, pa tako Vila na kraju u maniri televizijske reklame obavještava publiku kako je riječ o adaptaciji poznate bajke, dok ju Pepeljuga prekida obavješću da je stigla odjavna špica.
Dječja je publika od samog početka prepoznala bajku u toj predstavi, živo se uključujući komentarima i dobacujući zloj maćehi i polusestrama, a na kraju su glumci i autorski tim nagrađeni velikim aplauzom i ovacijama.
