Sisačka biskupija objavila je snimku HRT-a iz 1991. godine na kojoj s braniteljima i tadašnjim župnikom, danas biskupom, Vladom Košićem razgovara Joško Martinović.
“Nažalost, u ovih pet minobacačkih napada upravo se grupiraju pogoci oko crkve, ali je na svu sreću još nisu pogodili. Prošli tjedan su u susjednoj župi spalili i devastirali crkvu do kraja. Izgleda kao da se teroristi bave baš gađanjem sakralnih objekata što pokazuje kakvu imaju kulturu”, kaže tada župnik Košić na snimci.
Sisačka biskupija je mjesna Crkva koja je najviše stradala u Domovinskom ratu. Sadašnji biskup Vlado Košić je u vrijeme Domovinskog rata bio župnik u Hrastovici (1990. – 1995.) i Petrinji (1992. – 1995.). Jedan je od rijetkih biskupa u svijetu koji su bili župnici u ratu, a pokapao je i nosio na rukama ubijenu djecu.
> Biskup Košić: ‘Marija je uvijek bila na strani dobra, kao i naši branitelji koji su nas branili i štitili od zla’
Biskup Košić o ratnim danima
O ratnim danima u Hrastovici rekao je: „U pet sela župe Hrastovica od 1991. do 1995. srpski su teroristi ubili ukupno 45 ljudi. Jedna je djevojka imala 16 godina – to je bila Josipa Kožić, o kojoj je pjesmu ‚Molitva za Josipu‘ ispjevao Đani Maršan, a ostali su bili punoljetni. Bilo mi je teško pogotovo što sam kao mlad župnik na prvoj samostalnoj župi započeo velike radove na obnovi i župne crkve i župne kuće i nekoliko kapela. Bilo ih je pet, i sve su ih srušili. Župa Hrastovica prije Domovinskoga je rata imala oko 1500 župljana.“
„Bilo je to teško gledati, ljudi su plakali kad su se vratili poslije ‚Oluje‘, i ja s njima. Nismo neke kuće mogli niti prepoznati, toliko su bile razrušene i zarasle u korov, trnje, a raslo je i drveće iz njih. Najtužnije je bilo mjesto crkve, hrpa ruševina, a preko mjesta gdje je bio oltar, tj. svetište crkve, prostirala se cesta! Neprijatelji su nam napravili najveće poniženje, ali su probudili prkos i ponos te smo prionuli na brzu obnovu i uskoro je, 2001., već posvećena nova crkva sv. Bartola, na istom mjestu i u istom obliku, tzv. replika. No ja sam već 1995. bio izabran za asistenta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu pa sam otišao u Zagreb.“
„Mislim da je najvažnije da naši vjernici budu slobodni od osvete, da ne uzvraćaju istim zlim ni mislima ni riječima ni djelima. A normalno je da nije moguće pomirenje ako samo jedna strana oprosti i čini dobro drugoj, a ta druga niti se kaje, niti čini neku pokoru, niti želi popraviti štetu. S takvima je najbolje ne imati posla, kako kažu naši ljudi. Ne želimo im zlo, ali neka su što dalje!“, donosi njegove riječi IKA.
