Povjesničar Smiljanić: Starčeviću se ne može osporiti nadimak ‘Otac Domovine’

Foto: javno vlasništvo; hrstud.unizg.hr; fotomontaža: narod.hr

U petak, 26. veljače na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu održan je znanstveno-stručni skup povodom 125. obljetnice rođenja dr. Ante Starčevića “Otac Domovine – povijesna ostavština za hrvatsku budućnost”. Među izlagačima bili su i mladi povjesničari Vlatko Smiljanić i Veronika Novoselac, koji govorili na temu “Starčevićevo nasljeđe u kontekstu pravaškoga novinstva i političke kulture druge polovice XIX. stoljeća”.

U nastavku prenosimo dio izlaganja kojeg je iznio Vlatko Smiljanić. Smiljanić, među ostalim, spominje “arhivsku aferu” koja je izazvala sukobe između mađarona i pravaša te tzv. “saborski vritnjak”, tj. događaj kada je pravaški zastupnik Josip Gržanić u sabornici udario omraženog hrvatskog bana Khuena Hedervaryja nogom u stražnjicu.

> Dr. sc. Vukelić za Narod.hr: Starčević je doživljavao hrvatski narod kao spasitelja Europe

Vlatko Smiljanić (Virovitica, 1995.) završio je preddiplomski i diplomski studij povijesti na Hrvatskim studijima, a trenutno je student doktorskog studija na tom fakultetu te djeluje na Znanstvenom zavodu Fakulteta hrvatskih studija. Kao student bio je demonstrator pojedinih nastavnih predmeta te osnivač i prvi predsjednik Udruge za projektne aktivnosti studenata „Studia Croatica“ (2018. – 2019.). Dobitnik je Rektorove nagrade za individualni znanstveni rad (2019.), tri Pročelnikova priznanja za izvannastavne aktivnosti (2017., 2018., 2019.), Pročelnikove nagrade kao najbolji student završne godine preddiplomskoga studija Povijesti (2018.) te Dekanove nagrade kao najbolji student završne godine diplomskoga studija Povijesti (2020.). Također je sudjelovao u organizaciji više znanstvenih i stručnih skupova.

Starčevićevo nasljeđe i politička kultura druge polovice XIX. stoljeća

“Kolegica Novoselac sa Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta i ja pripremili smo povodom skupa o Anti Starčeviću izlaganje na temu Starčevićeva nasljeđa u kontekstu pravaškoga novinstva i političke kulture druge polovice XIX. stoljeća. Kolegica će se nakon mene osvrnuti na kontekst pravaškoga novinstva, dok ću ja, u prvome dijelu izlaganja reći nešto o Starčevićevu nasljeđu i političkoj kulturi druge polovice XIX. stoljeća.

Najprije ćemo definirati pojam »politička kultura«. On je u politologiji definiran prvi puta 1963. godine u radu Civilna kultura, čiji su autori američki politolozi Gabriel Almond i Sindey Verba. Kao definiciju navode da „politička kultura predstavlja specifične političke orijentacije – stavove prema političkom sustavu i njegovim dijelovima, te stavove prema ulozi svakoga pojedinca u sustavu“. Politička kultura postoji kao sustav simbola, uvjerenja, vrijednosti i normi određenoga društva. Tako možemo govoriti o političkoj kulturi pojedinaca, ali i određenih društava. Upravo je pojam političke kulture omogućio interdisciplinarni pristup istraživanjima, poglavito u historiografskim, sociološkim, politološkim i sličnim znanstvenim promišljanjima.

Sredinom XIX. stoljeća u Hrvatskome su saboru tada djelovale tri ključne stranke prema kojima se oblikovala prva moderna hrvatska politička kultura: Stranka unionista (popularno znana kao »mađaroni«), koja se zalaže za što stabilniju i čvršću političku integraciju Hrvatske i Mađarske. Zatim Narodna stranka, »narodnjaci«, čiji se članovi zalažu za veću samostalnost Hrvatske, ali zbog zaštite od mađarizacije spas vide u većoj povezanosti s bečkim dvorom. Na posljetku, tu je i Stranka prava čiji je temeljni cilj samostalna i suverena Hrvatska. Iako ovdje govorimo o honoracijskim strankama zbog maloga postotka biračkoga prava, one su važne jer sve potiču raspravu o državno-pravnome statusu hrvatskih zemlja.

U takvim političkim i društvenim okolnostima Ante Starčević je gradio Stranku prava, najstariju i najizvorniju hrvatsku političku ideju. Da je tomu tako, svjedoče svi nadimci kojima je bio nazivan u svojih suvremenika: vođa, pučki zagovornik, Stari, hrvatski Demosten, prorok, učitelj. Bilo je tu i pogrdnih misli: za klerikalce bio je ateist, za nacionaliste previše uvjeren u grčku i rimsku tradiciju, za umjerene previše nacionalist, za primjerice Augusta Cesarca najljevija ljevica, jakobinac, buntovnik i prevratnik, liberal, republikanac, pa čak i monarhist. No nitko mu nije mogao osporiti najsignifikantniji nadimak: Otac Domovine.

Manifestacija Starčevićeva nasljeđa u kontekstu suvremene hrvatske političke kulture zasigurno su pravaške reakcije na banovanje Dragutina Karolyja Khuena Hedervaryja. Već je na prvome saborskome zasjedanju nakon što je Khuen postao banom bilo jasno da će imati problema sa Strankom prava, čiji su zastupnici pokazivali svoj stil i značaj istupa te političku samosvijest naslijeđenu upravo od svoga utemeljitelja. Primjerice, zastupnik David Starčević je među prvima počeo s onime što su mađaroni nazivali izgredima: potaknuo je da većina pravaša ne ustane prilikom čitanja kraljeva ručnoga pisma o imenovanju Khunea banom, što je inače bio ustaljeni običaj. To jest bilo kršenje protokola, ali i politički čin kojim je Stranka prava parlamentarno krenula u praktično izražavanje nezadovoljstva zbog imenovanja Khuena hrvatskim banom s jasnom političkom porukom – definirati repulzivan stav prema novomu hrvatskomu banu.

Politički život u takvome okruženju definirala je politička kultura elite, koja je dosljedno vodila nagodbenu politiku, no, svojevrsni otpor pružao je i pravaški tisak, kao jedan od produkata modernizacije političke kulture, o čemu će još više reći kolegica. Širenje pismenosti, organiziranje političkih aktivnosti i pojava političkih novina kao tiskovnoga medija, sve više će pridonijeti širenju Starčevićeva nasljeđa u hrvatski politički život. Zapravo, bez svih tih elemenata ne bismo mogli govoriti o političkoj kulturi cijele Banske Hrvatske u drugoj polovici XIX. stoljeća.

“Arhivska afera” dovela do “vritnjaka” 

Najvažnije političko pitanje sredinom 80-ih godina XIX. stoljeća postala je tzv. arhivska afera. Promicanju toga pitanja najbolje su doprinijela stranačka glasila, tj. novine kao prvi masovni politički medij. Zahvaljujući tadašnjim pravaškim zastupnicima, pa i samome Anti Starčeviću, arhivska je afera nadišla parlamentarnu i stručnu razinu te postala predmet rasprava šire javnosti. Osim toga, javnost je uživo željela pratiti saborske sjednice, što je vlast nastojala spriječiti svim legalnim metodama. Fenomen koji je važan za istaknuti je pojava humorističko-satiričkih listova tijekom polovice XIX. stoljeća. Oni su neprijeporno utjecali na oblikovanje hrvatske političke kulture, koja je od toga vremena nastojala dobiti nepristrane vijesti s dozom satire. Postavlja se i logično pitanje: zašto je ugarskoj politici bila toliko važna arhivska afera, koja je zapravo pogodovala promicanju pravaške političke kulture. Ipak se ovaj slučaj nije skrivao od očiju političke i intelektualne javnosti, iako je za to bilo pokušaja, osobito u režimskome tisku, ali i službenim saborskim zapisnicima. Bit je, dakako, u sadržaju tih arhivskih spisa. Oni predstavljaju primjere hrvatske državnosti i posebnosti unutar zajednice s Ugarskom, ali i Austrijom, što je bitna sastavnica pravaškoga političkoga programa. Osim toga, nastali su isključivo na području Hrvatske i Slavonije. Stoga, praktično su morali bili izuzeti od dosega struke koja bi iz njih mogla argumentirati hrvatsku pravnu i državnu posebnost unatoč politici dualizma.

Saborske su rasprave toga vremena predstavljale ciljeve političke kulture. One su dakako bile režimski vođene, čemu svjedoče, ponovno, i službeni zapisnici istih. No, veliki je problem takvim raspravama zadavala intelektualna politička elita, najviše okupljena oko Stranke prava. Valja istaknuti isto tako pravnika Grgu Tuškana, ali i povjesničara Tadiju Smičiklasa. Potonji je uspio na ogorčenje režima i na podršku pravaša toliko stručno i argumentirano raspravljati, a da mu tijekom govora nisu trebali raznovrsni verbalni dodaci kojima bi se politički dodvoravao nekoj od opcija. S druge strane prougarski političari u raspravama koriste »alienando«, sofističke i paralogističke metode, koje se direktno suprotstavljaju načinima razmišljanja hrvatske pravaške i intelektualne političke elite. Cilj je prougarskih političara na sve moguće načine doći do željenih arhivalija, time se dodvoriti službenoj ugarskoj politici te načelno provoditi Hrvatsko-ugarsku nagodbu u praksi.

Upravo je zbog toga poznati saborski vritnjak iz 1885. postao prvorazredan događaj. Tim je postupkom Stranka prava željela iskazati svu ogorčenost banovanjem Khuena Hedervaryja. Na primjeru samoga vritnjaka možemo pratiti do koje se razine zaoštravao politički sukob; najprije govorimo o verbalnome, a potom i o fizičkome obračunu. Vritnjak jest bio manifest fizičkoga nasilja i zbog toga je počinitelj morao biti kažnjen. Međutim, javnost taj postupak odobrava jer očigledno postoji uvjerenje o dubokoj nepravilnosti Khuenove vladavine, usprkos svim njegovim zaslugama za urbani razvoj, primjerice, Zagreba. Vritnjak je najvažnije praktično djelo pravaške opozicije, čime je izražena sva gorčina zbog otuđivanja arhivskoga blaga, ali i odličan povod Khuenu kako bi isključio pravaše sa saborskih rasprava te ih opteretio namještenim sudskim procesima. To je, posljedično po Stranku prava, kasnije dovelo do praktičnoga nesudjelovanja u političkome životu u Hrvatskome saboru, ali je i izazvalo domino efekt pa je nemogućnost političkoga djelovanja uzrokovala visoki val nezadovoljstva unutar stranke. U konačnici, to je uzrokovalo brojna nejedinstva među članovima.

Ipak, vritnjak je pridonio po prvi puta i tvarnoj promidžbi pravaške političke kulture. Primjerice, po prvi puta se javljaju svojevrsni suveniri koji veličaju taj politički čin poput replike srebrne Gržanićeve čizme, štala, razglednice i sl. Ti predmeti ujedno simbolički pokazuju oblikovanje stavova javnosti prema određenim političkim činovima čime definiraju vlastitu političku kulturu.

Sve u svemu, pravaško političko djelovanje tijekom čitave druge polovice XIX. stoljeća treba predstavljati temelj od kojega valja proučavati izvornu hrvatsku političku kulturu. Razvoj političke kulture u Hrvatskoj još uvijek nije dovoljno istražen u hrvatskoj historiografiji. S obzirom da nam je politološka znanost unaprijed priredila obrazac koji nam može poslužiti u stvaranju slike političke kulture u modernoj i suvremenoj hrvatskoj povijesti, povjesničarima se i dalje pružaju mogućnosti za daljnja istraživanja, ali u ovome slučaju, sa nezaobilaznim interdisciplinarnim i pluriperspektivnim pristupom.”

U drugom dijelu izlaganja Veronika Novoselac s Hrvatskog katoličkog sveučilišta govorila je o pravaškome novinstvu s naglaskom na kult Urote zrinsko-frankopanske.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr