Hrvatska udruga ikonopisaca nazvana je po pokojnom Josipu Ružiću, branitelju koji se, počevši se baviti pisanjem ikona, oporavio od PTSP-a
Prostorijom se razliježe zvuk gregorijanskih napjeva sa zvučnika na stolu, a žene i tek rijetki muškarac pred sobom drže sliku na kojoj u tišini rade. Kad se pogleda malo iz blizine, uočava se da su sve slike iste – identične! – i da je riječ o ikoni s prikazom sveca, piše Jasenka Leskur za Slobodnu Dalmaciju.
Dvadesetak ljudi izgleda kao da slika, kistom nanose boju, ali zapravo oni “ikonopišu” jer radi se o intenzivnom tečaju svladavanja te vještine, koja je postala vrlo atraktivna i posjećena u Splitu.
Na radionicu ikonopisanja, koju organizira udruga “Josip Ružić” na Danima kršćanske kulture, javilo se čak 50 zainteresiranih za tri puta manje mjesta, a među prijavljenima najrazličitijih profila prvi put imaju i dvoje djece, pa je raspon učenika od osam do 67 godina.
Oni stižu iz Splita i okolnih mjesta, poput Podstrane i Solina, ali i nešto udaljenijih – Zagreba, Rijeke, Čitluka u BiH i iz Crne Gore. Na koncu ih je primilo oko 20, a druge će na idućem tečaju, na jesen.
Svaki polaznik tečaja uz pomoć voditelja potpuno samostalno izrađuje ikonu svetog Luke Evanđelista, a kada se zbroje sve radionice zadnjih nekoliko godina, takvih je ikona napravljeno već stotinjak!
Tako govori osnivačica Hrvatske udruge ikonopisaca “Josip Ružić”, magistra teologije Lidija Piskač.
– Zanimanje je puno šire nego što smo očekivali i područje je puno veće nego što smo mislili. Na prvi tečaj 2012. godine planirali smo sakupiti deset ljudi, a ispalo je da smo održali dva zaredom, u trajanju od dva tjedna, i da je kroz njih prošlo između 40 i 50 polaznika. Iz te grupe poslije su se profilirali današnji voditelji radionica, jedna uznapredovala skupina.
Voditeljice naših tečajeva su akademska slikarica Silvana Lozančić te konzervatorica i restauratorica Bruna Periš, koja je naučila ikonopisati još u srednjoj školi, u Austriji, od jednog majstora franjevačkog samostana. Udruga je službeno osnovana početkom ove godine i, osim primarno ikonopisanja, namjera je također da promičemo druge drevne slikarske metode, kao što je kaligrafija – kaže ova 35-godišnja izvršna urednica u izdavačkoj kući Verbum, naglasivši da bi kaligrafija sigurno bila zanimljiva djeci i tinejdžerima koji ni ne znaju što je krasopis, ali za nju sada nema vremena.
Ozdravljenje od PTSP-a
Radionice za izradu svetih slika o kojima se u legendama priča kao čudotvornima bile su upravo njezina ideja.
– Sve je počelo iz neke moje osobne priče, mene je to jako privlačilo, pa sam se raspitala tko u Hrvatskoj njih zna raditi. Tako sam doznala za pokojnog Josipa Ružića iz Zaprešića, po kojem smo poslije nazvali našu udrugu. On je bio laik i počeo se time baviti kada mu je kći Paulina, inače bosonoga karmelićanka, darovala ikonu sv. Josipa 2000. godine, u vrijeme kada je bio nezaposlen.
Pribavila mu je literaturu o tehnici i on se uhvatio toga. Nadograđivao je tehniku i znanje, pretvorio se u prepoznatljivog ikonopisca. Život mu se promijenio. Poslije je vrlo otvoreno svjedočio da je doživio ozdravljenje od PTSP-a. Govorio je da čak nije ni imao smisla za slikanje, da mu je dar došao s ikonopisanjem.
Za brojne crkve je pisao ikone, njegova ikona Bogorodice nalazi se u Taboru u Samoboru, a to mu je tek četvrta koju je napravio! Četvrta! U svijetu ikonopisanja to je nevjerojatno, jer je to vrlo teška tehnika, jednako zahtjevna za akademske slikare kao i za početnike. Ona ima drukčiji stil, filozofiju, način nanošenja boja, jednostavno morate početi drukčije razmišljati da biste usvojili tu tehniku.
SD: I onda ste ga pozvali u Split?
– Da, ostao je dva tjedna, dvije grupe polaznika su napravile čak 40 ikona. To je za Split veliki “bum”, ne pamti se da se dogodila takva radionica. Počeo je interes struke, danas imamo na tečajevima restauratore, akademske slikare, konzervatore. S jedne strane promičemo likovni amaterizam, s druge strane omogućujemo ljudima u struci da dobiju nove vještine i spoznaje.
SD: Što je, dakle, posebno u tehnici pisanja ikone?
– Radi se na dasci koja je posebno preparirana, iako se može raditi i na zidu ili papiru. Ikonopisanje je kopiranje, nepisano je pravilo da je ikona vrjednija što je sličnija originalu nekog drevnog majstora. Mi na tečaju radimo ikonu svetoga Luke koja je iz 16.-17. stoljeća.
Za razliku od klasičnog slikanja, slojevi se nanose plošno, isključivo od tamnije k svjetlijoj nijansi, nikad se boja ne miješa s tamnijom. Ikone nemaju potpisa; po završetku, nakon blagoslova posvete ikona, one se ne smatraju autorovima. Uglavnom se darivaju. U prošlosti su se radile jedino u redovničkim zajednicima, tako su se prenosile.
Mislim da do 20. stoljeća laici nisu ikonopisali, samo monasi i redovnici, zbog jedne duhovne, religiozne crte koja stoji u pozadini te tehnike. Taj stil od tamnog prema svijetlom je slika našeg izlaska u svjetlo, iz naše najmračnije u našu dobru stranu. Ljudi uživaju u tehnici, nisu fokusirani na to hoće li napraviti remek-djelo, koliko na sam proces. Sad radimo bizantskim klasičnim stilom.
Dogodine međunarodna konferencija
SD: Zašto ste odabrali baš svetog Luku kao motiv?
– Htjela sam isprve da bude neka tradicionalna splitska ikona, kao Gospa Žnjanska, ali onda su me uvjerili da bi bilo bolje baš svetog Luku. Upalila mi se žaruljica! On je prvi ikonopisac, legenda kaže da je on prvi naslikao lik Blažene Djevice Marije i čak spominju da su četiri njegove slike. On je zaštitinik ikonopisaca i umjetnika, umjetnosti. Na početku rada naše udruge, uzeti njegov lik za pisanje činilo nam se simbolično.
SD: Koji se materijali koriste za pisanje?
– Materijali su skupi, što je jedan od razloga da se dođe u našu udrugu jer je jeftinije kad nabavljamo za sve. Kad bi se pojedinačno nabavljalo, ne biste prošli ispod nekoliko tisuća kuna. Jedna od svrha Udruge je da se povežemo, umrežimo, izmjenjujemo iskustva, pomažemo si oko tehnike, stilova, materijala s drugim udrugama.
Ikone zahtijevaju specifične materijale koje kod nas nije teško nabaviti, ali za druge slične skupine u svijetu to je problem, jer se koristi jajčana tempera koja se radi od prirodnih mineralnih pigmenata.
SD: Postoji li u Hrvatskoj još udruga sličnih ovoj splitskoj?
– U Hrvatskoj postoji Centar za ikonografske studije pri Sveučilištu u Rijeci, ali oni ne organiziraju radionice ikonopisanja. Rado bismo se s njima povezali i mislim da bismo zajedno radili lijepe stvari. U Splitu smo se povezali s dr. Žanom Matulić Bilać, docenticom na Akademiji u Splitu, što mi je vrlo drago.
Takva udruga postoji u Velikoj Britaniji i vode je benediktinke, postoji američka udruga, radionice se organiziraju u Irskoj, Argentini, Italiji, s tim da u Italiji ne postoji udruga, nego Centar Aleti koji vodi otac Ivan Marko Rupnik, isusovac, Slovenac, poznat po svojim mozaicima.
U Italiji tečajeve slične našima vode pojedinci koji daju privatne lekcije. Iz svijeta nam se javljaju, pa u Argentini tako postoji jedna ovakva skupina. Tri žene su osnovale udrugu kad su čule za nas. Dogodine planiramo održati prvu međunarodnu konferenciju ikonopisaca, htjeli bismo umrežiti osobito katoličke ikonopisce. One su rekle da dolaze u Hrvatsku, samo neka javimo datum, da mogu rezervirati kartu za let.
Sve je besplatno
SD: Udruga nema članarinu?
– Ne, prijavljujemo se na natječaje i volontiramo. Sami doniramo, veliki je entuzijazam među nama, veselimo se rastu Udruge i nadamo se da će to prepoznati i institucije kojima se obraćamo na natječajima. Radimo nešto originalno, možemo puno pridonijeti našoj kulturi i slikarstvu. Imamo između pedeset i sto članova.
Sufinanciraju se materijali sudionika za tečaj, sve ostalo pokrivamo donacijama i volonterstvom. Promoviramo i volonterstvo u kulturnom sektoru! Vidim potencijal u ovoj udruzi i mislim da smo tek na početku u odnosu na ono što možemo ponuditi zajednici.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
