Indijski salezijanski svećenik, don Tom Uzhunnalil, boravit će u Hrvatskoj i BiH od 15. do 22. listopada kako bi prenio svoje iskustvo života u zatočeništvu “isilovaca”. Program njegova posjeta bit će predstavljen u srijedu, 16. listopada u 8,45 u prostorijama Hrvatske salezijanske provincije na Knežiji (Omiška 8) gdje će i sam don Tom odgovarati na pitanja okupljenih te će biti predstavljena njegova knjiga Čudom živ: 557 dana u rukama isilovaca u izdanju nakladničke kuće Salesiana.
Ovom prilikom donosimo neke isječke iz njegove knjige, koji vas mogu potaknuti da dođete na predstavljanje, osobno postavite pitanja don Tomu i kupite knjigu.
poglavlje 1./11.
Dan kada sam odbio moliti
Moj otac zaista je bio poseban čovjek, iznimna osobnost koju vrlo dobro pamtim od svojih ranih dana.
Dojmile su me se njegova velika ljubav prema molitvi i snažan osjećaj gostoljubivosti. Ljubazno se odnosio prema drugima, imao je srce otvoreno bližnjima, uvijek spremno svakomu pomoći. Te je vrline različitim načinima prenio na nas djecu
On me poučio i vrijednostima stvari i vrijednostima vjere, baštini koja će mi koristiti više puta u životu, posebice u teškim danima otmice. Ima jedan događaj koji bolje od mnoštva riječi ukratko prikazuje ozbiljnost mojega oca.
Jedne je večeri cijela obitelj bila okupljena u uobičajeno vrijeme za molitvu. Bio sam pospan, od umora sam jedva stajao na nogama. Nisam imao volje moliti. Moj se otac nije dao smekšati, posjeo me za stol zajedno s ostalima. Uzrujao sam se i odlučio ne otvarati usta. Tada mi je, bez imalo kolebanja, otac odalamio zvonku pljusku koja je odjeknula prostorijom.
Podigao sam pogled prema svojoj majci Thresiakuti (Terezijica, tj. mala Terezija) koja je i sama bila iznenađena neuobičajenim očevim postupkom, ona me zagrlila i smireno mi pokušala objasniti kaznu koju sam primio: „Zlato, tata te udario jer nisi htio moliti s nama. Ako i možemo odbiti jelo koje hrani naše tijelo, ne bismo nikada smjeli odbiti jelo koje hrani našu dušu!“
Dobro sam naučio lekciju. I bila mi je vrlo korisna za ostatak života, posebice kada sam bio postavljen za odgajatelja mnogim dječacima. Jedino čime se nikada ne ću služiti kao „podrškom“ svojim riječima bit će pljuske, jer pamtim što je govorio don Bosco: „Dječacima treba ponavljati sa strpljenjem i poniznošću: deset, stotinu, tisuću puta.“ U težim slučajevima vraćao sam se preventivnomu sustavu don Boscova odgoja: bolje unaprijed savjetovati nego kasnije kažnjavati.
Takva je bila moja majka sa mnom i s mojom braćom: uvijek nježna, dobra i strpljiva. Od nje smo naučili cijeniti vrijednost i ljepotu molitve. Riječima i primjerom pomagala nam je da izrastamo u dobre kršćane i časne građane, obrazac koji ću kasnije upoznati kao čvrstu točku don Boscova odgojnoga sustava.
Shvatio sam, posebice po svojoj majci, kako je potrebno troje da bi se izraslo u dobra kršćanina: obitelj ukorijenjena u molitvi, okolina koja će stvarati i poticati vjeru i, naposljetku, ljudi koji će s radošću svjedočiti evanđelje.
Svećenik onih posljednjih
Na moj je duhovni razvoj, uz obitelj, utjecalo školsko i župno okružje. Pohađao sam školu koji su vodili karmelićani, okružen s puno ljubavi i malih znakova pažnje, odlazio u župu svetoga Augustina u kojoj se čuvaju relikvije blaženoga Augustina Thevarparampila, poznatijega kao Kunđaćan, što znači mali svećenik, svećeničić.
Taj je nadimak dobio zbog niska i sitna stasa. Svoje je tjelesno obilježje pretvorio u prednost: govorio je da tako može bez poteškoća ulaziti u male i niske kolibe svojih župljana, a igrajući se s djecom osjećao se … na njihovoj visini.
Taj mali veliki svećenik zaokupio je moju djetinju pozornost. Toga su svećenika vjernici držali svecem još živa-živcata, a mene je oduševio više od ikakva superheroja. Svi su ga cijenili zbog njegova poslanja među harijanima, to jest nedodirljivima koje danas nazivaju dalit.
Njima je čitav svoj život posvetio blaženi Augustin Thevarparampil svećenik za kojeg bismo danas rekli da je snažan, hrabar i velikih sposobnosti. Zapravo, bio je to jednostavan čovjek, ponizan, neumoran u službi, potpuno posvećen skrbi o siromasima. U pratnji jednoga katehete pohodio je siromahe svaki dan: u njihovim kolibama ili na njivama. Poznavao je po imenu svaku osobu, od najmanje do najstarije.
Kada bi završio posjet, u svoj bi dnevnik pomno bilježio podatke o svakomu tom siromahu. Unosio bi datume njihova rođenja, vjenčanja, prigode u kojoj su htjeli razgovarati s njim i ispovjediti se. Njegovih je štićenika bivalo sve više, uskoro su uz prvi dnevnik nastala još dva, toliko se ljudi obraćalo malomu svećeniku.
I tako su mnogi među nedodirljivima, oduševljeni njegovim svjedočenjem i načinom života, pronalazili vjeru. No on je, prije kakvih potrepština, darivao sama sebe omogućujući da Božja ljubav isijava iz njegova srca i njegovih djela. Bio je pravi promicatelj bezuvjetne ljubavi. Na oca Augustina gledat ću kao na uzor u darivanju sama sebe Gospodinu i bližnjemu.
Poziv kojemu se nije moglo odoljeti
U moju seosku župu povremeno su dolazili misionari. Svojim propovijedanjem sijali su sjeme poziva, a ono je u mojemu srcu ubrzo pustilo duboke korijene. Bio sam očaran njihovim riječima, žarom i snažnim duhom služenja koji su unosili u naviještanje evanđelja.
Osim misionara koji bi navraćali u prolazu, mogao sam uživati i u prisutnosti mnogih drugih osoba koje su posvetile svoj život Gospodinu. Među njima su bili moji ujaci don Augustin Vićhat i don Abraham Ajkara te bratić mojega oca, don Matej Uzhunalil, koji je bio utemeljiteljem prve salezijanske misije u Jemenu, umro je 2015. godine. U meni je prekrasna uspomenu na svečano ozračje koje bi zavladalo kada bi on došao u našu kuću. Svakomu bi od nas posvetio kakav ljubazan čin i punu pozornost. Unatoč poodmakloj dobi i bolesti koja mu je oslabila tijelo, govorio bi nam o mukama i izazovima s kojima se susretao kao misionar. Tako je bilo sve dok nisu završili njegovi zemaljski dani.
Meni će on uvijek ostati primjer koji treba nasljedovati. Još jedan svećenik presudan za moj poziv bit će don Filip Thajil, salezijanac kojega sam susreo kad sam išao u drugi razred srednje škole. I on je bio malen stasom, ali velik u pozivu, pun životne snage i radosti. Govorio nam je o don Boscu, mladomu svećeniku koji je prispio u Torino tražeći dječake bez roditelja, napuštene na ulicama i besposlene, koji i su završavali u zatvoru jer se nitko nije brinuo o njima. Gledajući ga, pomislio sam kako bih i ja trebao započeti službu odgajatelja i svećenika. Kasnije, kada sam ušao u salezijanski kolegij, naišao sam i na savjet kojeg je don Bosco osobno dao Franji Besuccu, jednom od svojih najboljih dječaka: „Ako želiš postati dobar, čini samo troje i sve će biti dobro (…) Evo ih: radost, učenje, milosrđe. To je velik plan, budeš li ga ostvarivao, moći ćeš sretno živjeti i činiti dobro svojoj duši.“ Radost, učenje, milosrđe – to je ono što sam želio steći.
Svakim sam danom sve više osjećao koliko me privlači taj svećenik mladih. Svaka sumnja o mojoj budućnosti otklonjena je onoga dana kad je don Filip zapitao nas dječake ima li među nama tko spreman postati svećenikom i misionarom. Ja i moj kolega iz razreda pogledali smo oko sebe i, ne razmišljajući mnogo, podigli ruku, a srce kao da je htjelo iskočiti iz grudi. Odlučio sam. Više se ne ću vraćati unatrag. Želio sam postati svećenik. I to salezijanac.
poglavlje 6./11.
Bolni kadrovi
Znate li kako je kad nas pošalju da koračamo dobro poznatim putom? Njime smo prošli mnogo puta, dobro nam je poznat, stoga je i naš korak odlučan, srce mirno pa um sebi dopušta da luta i da se zabavi u drugim mislima. Osjećamo da smo na sigurnu, no odjednom se sve promijeni: zakoračimo u prazninu koja ondje nije bila ili je možda bila, ali ju nismo vidjeli. Katkada je tako sa životom: može se bez ikakva znaka upozorenja skliznuti na stranu ili se dramatično promijeniti. Tu je lekciju teško naučiti, nesvjesno ju i zanemarujemo. No ja sam je proživio u petak 4. ožujka 2016.
Sjećam se svake slike, svake riječi, svakoga upućenoga pogleda, svakoga pokreta, svakoga zvuka toga dana. Poput usporene snimke kakva filma.
Budući da je bio blagdan, u petak sam kanio imati večernju misu da bi u njoj moglo sudjelovati što više katolika. Stoga nisam imao razloga žuriti se s pripremama za slavlje. Mogao sam sve obaviti u miru. U euharistijskom klanjanju toga jutra bio sam dirnut do dna duše. Doručkovao sam, a potom se vratio u kapelicu pred izloženi Presveti Oltarski Sakrament. Bio je to lijep trenutak za molitvu.
Potom sam otišao u kuhinju gdje je sestra Judita bila zauzeta pripremajući objed svojim sestrama i meni. Osmjehnula mi se brzo me pozdravljajući jer je morala kuhati. Bio je to posljednji put da smo se osmjehnuli jedno drugomu, no tada to nisam znao. Da sam znao, bio bih je sakrio da ju zaštitim, zagrlio bih ju, mogao bih učiniti nešto više! Umjesto toga, ja sam provjeravao kako radi plinski uređaj.
Izašao sam i počeo šetati oko kuće, provjeravao sam jesu li biljke zalivene. Premjestio sam crijevo za vodu dok je dolazio Etiopljanin Mohamad, naš vrtlar. Pokušao sam mu pokretima, smiješnima kad ih se sada sjetim, objasniti da sam crijevo za vodu premjestio ispod drugoga drveta.
Ne znam zašto sam povisio ton obraćajući se njemu koji je govorio drugim jezikom, ali sigurno nije bio gluh. Usprkos mojim pokušajima da mu na razumljiv način objasnim što sam učinio, očito ga nisam uspio uvjeriti. Gledao sam kako odlučnim korakom, možda i mrmljajući usput, odlazi prema stražnjemu dijelu kuće: želio se uvjeriti na svoje oči. Osmjehnuo sam se! Bio je to posljednji put da i njemu nešto govorim.
Bez posebna razloga pogledao sam na sat, bilo je osam i trideset. Malo dalje, kojih desetak metara od mene, bila je dvorišna ograda pješačkoga ulaza u hospicij Majke Terezije.
Bio sam učinio nekoliko koraka, a tada sam začuo pucnjeve koji su dolazili s glavnoga ulaza.
Ja sam Indijac
Bez imalo razmišljanja otrčao sam u crkvu i progutao sve posvećene hostije, u vodu izlio ulje iz vječnoga svjetla, a onda potrčao u smjeru tih hitaca, duž zida koji me dijelio od glavne zgrade. Još mi nije bilo jasno što se zbiva. Prošao sam prva vrata i usporio korak. Znao sam da smrt vreba iza svakoga ugla.
Učinio sam još jedan korak i osjetio da me netko zgrabio. Okrenuo sam se u nadi da ću vidjeti lice koje sestre ili našega vrtlara. Umjesto njih naišao sam na dva tamna crna oka. Ako su oči ogledalo duše, u ovima nije bilo ni sjene od duše.
Neznanac je bio odjeven u jemensku vojničku odoru, s redenikom koji mu se s desnog ramena spuštao na lijevi bok. Gledajući ga, pomislio sam kako ga nosi na isti način kao što ja nosim štolu. Stavih ruku na grudi da bih ju dotaknuo. No, ostavio sam ju u sobi, a sada bih ju rado imao na sebi, kao da bih njome mogao na mržnju odgovoriti ljubavlju.
„Ja sam Indijac“, rekoh. U mojemu glasu nije bilo ni traga strahu, bio sam čudesno miran. Naredio mi je da sjednem na stolac postavljen s vanjske strane vrata prostorije koja je gledala u dvorište. Govoreći, gledao sam oko sebe da procijenim koliko je teško stanje. Upravo u tom trenutku ugledao sam vrtlara kako istrčava iz kuće preko puta naše i kreće prema generatoru crpke za vodu. Poput mene, i on je trčao u smjeru krikova koji su parali zrak.
Iznenada sam začuo tup, kratak zvuk. Vidio sam Mohamadovo tijelo kako pada na koljena i ruši se na zemlju. Lice mu je dva puta odskočilo od tla. Nije nosio majicu. Mogao sam vidjeti kako krv teče po njegovu tijelu i klizi stvarajući lokvu na puteljku. Pucali su mu u leđa, s lijevoga boka, iz automatskoga pištolja s prigušivačem.
Vidio sam oko sebe trojicu napadača, no sigurno ih je bilo više, barem petorica jer sam čuo krikove i zvukove koji su dolazili s drugih dijelova imanja.
Svi su imali zakrivena lica. Provirivale su im samo oči, lišene ikakva izraza. Najmračnija praznina. Čuo sam da netko viče. Pogledom sam se vratio na sirotoga Mohamada okrenuta prema asfaltu i pomolio se za nj povjeravajući njegovu dušu Gospodinu. Molio sam oprost za njegove krvnike: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine (Lk 23, 33-46).
Nasilje bez kraja
Dok sam sjedio kako su mi naredili, muškarac koji je stajao ispred mene primijetio je mobitel u džepu moje košulje, pokazao na njega davši mi znak da mu ga predam. Upravo u tom trenutku iz kuće je izašao kuharev sin, dječak od jedva dvanaest godina. U strahu za njega zatvorio sam oči i molio Gospodina da ga poštede. Čuo sam kako mu naređuju da sjedne kraj mene, na drugi stolac. Nije bilo ni trenutka predaha, odmah sam ugledao jednog napadača kako ulazi u zgradu pokraj glavnoga ulaza. Tamo je stanovalo nekoliko mladih radnika. Dugo je pretraživao, sve dok nije našao jednoga mladića koji je toga jutra ostao u sobi jer se loše osjećao. Vidio sam da ga premješta u drugu prostoriju. Obojica su ušli unutra. Začuo se onaj isti tupi zvuk kakav sam čuo ranije, munjevit, kao kakav prigušen udarac, a zatim zvuk čahure koja je pala na pod. Muškarac je izašao iz sobe. Ovaj put je bio sam. Ubio je mladića.
Dvojica muškaraca širom otvoriše glavna ulazna vrata. Automobil kojim su stigli uđe u dvorište, zaustavivši se na puteljku s lijeve strane. Ulazna se vrata zatvoriše. Muškarac naoružan pištoljem s prigušivačem prijeđe puteljak i krenu prema hospiciju. Prođe kroz vrata i nekoliko trenutaka potom iziđe, a pred njime sestra Anzelma i sestra Margareta.
Objema su ruke bile vezane plastičnim trakama. Primijetio sam da im ruke bijahu sklopljene, kao na molitvu. Gurajući ih, muškarac ih prisili da uđu u automobil. Žestoko zatvorivši vrata, vrati se u kuću.
S druge strane puteljka dolazila je sestra Judita s plastičnim vjedrom. Vraćala se iz posjete starcima zbog uobičajenih jutarnjih poslova. Očito nije vidjela ni sestre zarobljene u autu, ni tijelo nauznak ispruženo na puteljku. Ništa što se dogodilo nije vidjela. Osjetio sam silnu nježnost zbog te bezbrižnosti koja će doskora nestati. Doimala se sretnom poput djevojčice. Navirale su mi suze. Bila je tako krhka! Preda nju stade jedan muškarac davši joj pištoljem znak da pođe prema autu. Tek je tada shvatila kakva se tragedija događa. Jedan je muškarac, nešto dalje, sestru Reginetu puščanom cijevi gurao prema vozilu.
I njima su dvjema ruke svezali plastičnom trakom i prisilili ih da uđu u auto. Sada su skupa bile sve četiri. Nedostajala je sestra Sali. Pitao sam se gdje je nadajući se da je negdje jako daleko!
Nisam više mogao misliti na nju jer je mladić koji je sjedio uza me pokazivao onomu što nas je čuvao da se čovjek koji je nauznak ležao na puteljku podiže i pita vode. Mohamad nije bio mrtav. Jemenac mu odgovori, neka ga to ne zabrinjava jer taj uskoro više ne će biti žedan.
Svratio sam pogled na sestre koje su bile u autu. Jedan je muškarac i dalje je ulazio i izlazio iz kuće, vičući nešto što nisam razumio. Razumio sam jedino riječ „još“. Očito napet, nešto je grozničavo tražio. Posljednji je put ušao u kuću, a kad je izašao i dalje je bio sâm krećući se prema glavnom ulazu. Nisam čuo druge pucnje iz pištolja, no bio sam siguran da su pronašli i ubili sestru Sali. Bio sam u to siguran!
Mislio sam na starce koji su ležali bolesni. Nisu se čuli krici odande gdje su oni bili. Vladala je čudna tišina. Zar su ih sve pobili?
Moj posljednji čas?
Činilo se da nasilju nema kraja. Čovjek naoružan pištoljem pošao je prema automobilu, natjerao sestre da izađu i postrojio ih. Bio sam prisiljen gledati tu strahotu. Ruke su im još bile vezane i sestre su ih čvrsto stiskale u molitveni položaj, pripremajući se za mučeništvo. Nijedna nije plakala. Bile su spremne, u dostojanstvu i vjeri, pretrpjeti završni čin.
Taj muškarac gurnuo je sestre Juditu i Reginetu prema kući, a potom desno, u vrt. Sada ih je zid zaklanjao od mojih očiju. Gotovo kao čin ljubaznosti prema meni, nisam morao svjedočiti tako okrutnu činu. Činilo mi se da čujem udaranje njihovih srdaca. Pomislio sam na užasan strah srne koju progone lovci. Začuo sam dva pucnja. Srce mi je zastalo skupa s njihovim srcima. Potom su se čula još dva prigušena pucnja. Bile su to glave jadnih sestara. Bile su smrskane.
Muškarac se vratio drugim dvjema sestrama. Sestra Margareta bezazleno je pokušala pobjeći. Krvnik je pištolj u svojoj ruci uperio u njezin zatiljak. Još je jedan pucanj zaparao zrak. Vidio sam je kako pada licem okrenutim zemlji. Tada moj pogled nije bio pošteđen. Odmah poslije toga muškarac je divljački nasrnuo na jadnu Margaretu.
Došao je trenutak za sestru Anzelmu. Postavio ju je ispred auta. I njoj je pucao ravno u glavu. Kao na usporenoj snimci kakve okrutne scene vidio sam da pada smireno, tiho, s licem prema zemlji. I njoj je neznanac razmrskao glavu.
Prestravljen, u sebi sam nastavio moliti i ponavljati: „Gospodine, smiluj se, i sestrama i njihovim krvnicima! Gospodine, smiluj se!“
Mislio sam da je stigao i moj čas. Počeo sam moliti i svoju dušu preporučivati Gospodinu. Mislio sam na svoju obitelj dok sam u tišini izgovarao našu salezijansku molitvu: „Isuse, Josipe i Marijo, darujem vam svoje srce i dušu. Isuse, Josipe i Marijo, pomozite mi u smrtnom času. Isuse, Josipe i Marijo, neka moja duša počiva uz vas u miru.“
Pristupio mi je onaj krvnik jadnih sestara i bešćutnim mi glasom naredio da uđem u auto. Ustao sam i poslušao. Bio sam spreman umrijeti. Mislio sam da će me ustrijeliti i zatim nestati.
Blizu automobila upita me jesam li musliman. „Kršćanin sam. Ja sam kršćanin.“ Odgovori mi: „Nevjernik“. Zatim je uzeo telefon i govorio na arapskom. Kad je završio, dogodilo se nešto neočekivano. Nije pucao u mene, nego je otvorio automobilski prtljažnik i zapovjedio mi da uđem unutra.
Prije nego ću ući u prtljažnik pogledao sam oko sebe kao da tražim neko prijateljsko lice. I ta je posljednja slika bila stravična. Vidio sam četvoricu suradnika hospicija privezanih uza stabla. I njima su glave bile smrskane.
Neznanac mi je uputio pogled pun prijezira, gurnuo me u prtljažnik i zatvorio ga. Stavivši me unutra, krenuše punom brzinom.
Nisu mi zavezali oči, nisu mi svezali ni ruke ni noge, samo sam bio okružen mrakom. Glavom mi je prolazilo tisuću pitanja o mojoj sudbini. Hoće li me odvesti nekamo dalje i ubiti? Hoće li snimati moje mučenje pa me tek onda ubiti? Ili će me razmijeniti za kakva zarobljenika?
Dok sam razmišljao o kraju, auto se iznenada zaustavio. Netko je otvorio prtljažnik i ubacio unutra svežanj bijele i ljubičaste odjeće. Kad je svežanj pao, začuo sam metalni zvuk. Zatim ponovo zatvoriše prtljažnik i auto opet krene.
Što su to ubacili?
U mraku sam pokušao saznati što se skriva u svežnju. Činilo mi se da prepoznajem oltarni stolnjak. Da tu nije bilo i malo svetohranište? Nije bilo prostora za kretanje, nisam mogao pipati ne bih li štogod doznao. Meditirao sam nadajući se da je euharistijski Gospodin sa mnom. Nadao sam se i molio. Molio sam se don Boscovim riječima iz molitvenika Opskrbljeni mladić: „Što bi mi se moglo dogoditi u ovaj dan, moj Gospodine? Ja to ne znam, ali znam da mi se ne može dogoditi ništa što ti nisi još od vječnosti predvidio i odredio…“
Nikad nisam otkrio sadržaj onoga svežnja, no u tim okolnostima bilo je to sjeme nade koje sam prihvatio s ljubavlju.
9. i 10./11. poglavlje
Čarolija pustinje
Tu i tamo dizao bi pogled i na trenutak bih vidio da prolazimo kroz pustinju. Drugo vozilo nas je i dalje slijedilo. Dašak povjetarca okrznuo je moj zatvor od tkanine i dotakao mi obraz. Netko mi je lagano taknuo rame kako bi me probudio. Zamijetio sam da se nalazimo na asfaltnoj cesti.
Razmišljao sam o brižljivosti svojih otmičara, o načinima napada, uvidio sam da uvijek paze na svaku pojedinosti. Ništa se nije prepuštalo slučaju niti je mirisalo na nepripremljenost ili neiskustvo.
Tko su bili ti likovi u mojoj pratnji?
Automobil se naglo zaustavio. Isto tako i drugo vozilo koje nas je satima pratilo. No ono je poslije nekoliko minuta otišlo dalje.
Dali su mi nešto za jelo. Dugo smo ostali tamo. Moglo je biti oko tri i pol sata ili četiri poslijepodne kada se pojavilo jedno vozilo i zaustavilo se pored našega automobila. Otvorili su vrata na mojoj strani. Netko me uzeo za ruku i pomogao mi da uđem u drugo vozilo. Napokon su mi rekli da mogu skinuti burku s lica.
Čovjek za upravljačem uzeo je svoj mobitel i počeo pregledavati niz fotografija. Zastao je uz jednu od tih fotografija, i dugo ju gledao, a potom je pogledao mene. Nasmiješio se i rekao: „To si ti! Ne brini se, u dobrim si rukama.“
Iznenadio me odličan engleski kojim se služio. Najednom se osjetih na sigurnom. Nesigurnost koja me pratila još otkad sam napustio svoju sobu napokon je nestala. Njegove riječi u dobrim si rukama vratile su me u dan otmice kada je, dok sam ispod poveza ponavljao „Čuvaj me Gospodine!“, netko rekao: „U dobrim si rukama.“ Bio je to Božji odgovor na moju prošnju. Njegove su me sigurne ruke štitile.
Vozač je uključio motor i krenuo, praćen još dvama automobilima. Opet smo putovali nekoliko sati . Zaustavili smo se pred sumrak. Skinuli su mi burku. Pogledao sam oko sebe: bili smo usred pustinje. Iz razgovora ljudi koji su me pratili shvatio sam da se nalazimo u pustinji Saudijske Arabije.
Nebo je bilo izrazito plave boje, po njemu su bile razasute dijamantne točke. Nad svijetom se počeše pojavljivati milijuni zvijezda. Kriška mjeseca gledala kao da me želi umiriti. Kao da mi je i ona govorila: „U dobrim si rukama.“
Gledao sam oko sebe, nikad ne bih pomislio da pješčano prostranstvo može biti tako čarobno. Uronio sam gola stopala u pijesak koji je bio sve rumeniji. Nježni lahor milovao mi je lice, duboko sam ga udisao. Udisao sam slobodu. Bio sam slobodan! Jednostavno rekoh: „Hvala, Gospodine!“
Dobrodošao u Oman!
Razmišljao sam o netom zadobivenoj slobodi nakon što sam mnogo mjeseci živio u limbu odvojenosti, nadziran poput kakve opasne osobe. Ponovno sam počeo uživati, ne toliko stoga što mogu činiti što želim, koliko stoga što nisam prisiljen ovisiti o volji drugih poput lutke na koncu. „Ovo je sloboda!“ govorio sam sâm sebi.
Razmišljajući o ljepoti života bez okova i lanaca, zamijetio sam da su moji pratioci nadopunili zalihe goriva iz nekoliko spremnika na donjoj strani džipova. Ono malo hrane brzo smo pojeli.
Nikada dotad nisam uživao u najobičnijim stvarima: u svakomu mirisu, u svakoj sunčevoj zraci, u svakom zvuku. Činilo mi se da imam nove uši i nove oči kojima sam uživao u glazbi vjetra što je podizao koprene pijeska u pustinji.
Polagano sam prelazio pogledom oko sebe i zadivljeno promatrao svaku stvar, poput djeteta ispred božićnih izloga. Potom smo se svi vratili u auto i nastavili vožnju pustinjom. Brzinomjer je pokazivao brojku sto osamdeset. Brzi smo kao vjetar, mislio sam.
„Dobrodošao u Oman!“ iznenada reče vozač. Moglo je biti oko tri i pol sata ujutro. Iznova zahvalih Bogu. I dalje sam gledao kroz prozor.
Vozila koja su nas pratila promijenila su smjer bez ikakve najave ili znaka, i nestala. Pošli smo jednom asfaltnom cestom i prolazili njome kojih pola sata te konačno stigli na neko pogranično područje. Dočekali su nas red i tišina. Tu je sve bilo uređeno. Osjećao sam da sam na sigurnu. Izašli smo iz auta, netko je bio odnio burku koju sam ostavio na sjedištu.
Neki je čovjek pošao prema meni i brzo me pregledao, onako kako bi to učinio liječnik. Nakon toga kratka pregleda rekao je da mogu nastaviti putovanje. Stigosmo na neku čistinu gdje je stajao helikopter spreman za uzlijetanje. Pomogli su mi da uđem u kabinu. Uzletjeli smo.
Nisam vrijeme uživao u ljepoti neba, a onda se helikopter počeo spuštati. Pogledao sam vani, prema dolje. Ispod nas se nazirao prostor kružna obrisa, omeđen nekakvim svjetlima. Tri su muškaraca stajala gledajući prema gore, prema nama. Helikopter je sletio. Propeler je usporio svoje vrtloženje i mi smo izašli.
Opet su me na brzinu pregledali u potpunoj tišini. Nitko mi nije uputio ni riječ: ništa zato, ni ja nisam želio govoriti. Jedino što sam želio bilo je slušati da bih razumio. Počeli su šaptati među sobom. Sigurno su se dogovarali o zadnjim pojedinostima mojega oslobađanja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
