Posve oduševljena umjetničkom porukom filma USTAV REPUBLIKE HRVATSKE, gotovo u ime razdragane elite na nedavnoj premijeri, svjedoči Rujana JEGER: “Gledajući ga shvatila sam da je Ustav RH uistinu dobro napisan, kad bi ga se provodilo, bio bi još bolji”.
Naime, uz GRLIĆA na scenariju je radio novinar i pisac Ante TOMIĆ, koji su naslov izabrali – kako kažu – “zbog paradoksalne situacije da bi svi trebali živjeti po USTAVU i često ga se spominje kao vrhovni zakon koji bi nas trebao štititi, a gotovo ga nitko nije pročitao niti shvaća o čemu zapravo govori”.
Međutim, glede ŠEK(SOVA) „dobro napisana” USTAVA – kako svjedoči zasigurno ponajbolje njegov poznavatelj – krije se „konstitucijski kaos” (v. moto), koji, tragom PUPOVČEVA projekta “SRBI KAO KLJUČ” (1993.), onemogućava uspostavljanje “hrvatskog političkog naroda”.
Riječ je o HRVATSKOJ NACIJI koja bi predstavljala ukupnost državljana (pojedinaca), što se pridržavaju jednoga te istoga USTAVA i koja je za razliku od pojedinca (građanina) nositelj suvereniteta.
Suprotno tomu, naspram zapadno-europske “liberalne”, Hrvatska funkcionira po mjeri zapadno-balkanske “(č)etničke demokracije”, koja je u samim temeljima (o)pozicijske koruptivno-klijentističke politike “novoga smjera” (od 2000. do danas).
Nadahnuta neskrivenim rasizmom “praxis-filozofije” (npr. “Hasanbegović je greška društva i prirode”), kojoj je strana svaka ideja opisane hrvatske države-nacije (ista je sama po sebi fašistička), temeljna je, upravo, zastrašujuća poruka ovoga filma.
Zbog svega toga, GRLIĆ-TOMIĆEVA agitpropovski angažirana umjetnost objektivno je na strani promocije “ustavna kaosa” i, s tim u svezi, spomenute “novosmjeraške” politike koja je naciju i društvo dovela na rub moralna, društvenog i gospodarskog ponora.
Ako je “nacija svakodnevni plebiscit” (Ernest RENAN) – usprkos ŠEKSO-GRANIČNIH GABARITA – ubrzo će se poroditi HRVATSKA NACIJA. I tako se, najzad, obistinjuje stekliška poruka: «Doći će vreme gde će ovi okrinkani urotnici proti Hervatskoj, sami na sav glas vapiti da su bili glupani, nemo blago, kadno su Hervatsku izdavali» (Ante Starčević, 1867.). I to je to!
