Povodom smrti prof. dr. sc. Stjepana Jagića, profesora s Odjela za pedagogiju Sveučilišta u Zadru, koji je preminuo u 71. godini, od svog kolege oprostio se prof. dr. sc. Zlatko Miliša.
In memoriam povodom smrti mojeg dragog kolege Stjepana Jagića
Altruizam i suosjećanje pojave se tek kao val koji čovjeka zapljusne kao opomena na nečijem pogrebu.
Od mojeg prvog radnog dana na nekadašnjem Filozofskom fakultetu u Zadru s kolegom Stjepanom Jagićem sam imao, ne samo izvrsne kolegijalne, nego i prijateljske odnose. I kad sam prestao raditi na Sveučilištu u Zadru 2012. godine, nastavili smo održavati prijateljski odnos, pa smo često dugo razgovarali i s nostalgijom se prisjećali brojnih zajedničkih zgoda s posla. Imali smo zajedničke kolege i prijatelje. Na žalost, brojni su “otišli”, a sad je i on s njima!
Jedna od njegovih brojnih ljudskih vrlina bila je da nikada nikome nije podilazio. A studenti su ga voljeli jer su mu se mogli obratiti i onda kada su imali osobne probleme. Redovno ih je uključivao u rad Odjela, s njima bi rado odlazio na “produženu” kavicu.
Znanstveni interesi kolege Stjepana Jagića bili su metodologija istraživanja, pedagogija slobodnog vremena i interkulturalne vrijednosti turizma. U njegovim člancima dominira društveno-humanistički i demokratski koncept, koji je kompatibilan njegovom životnom opredjeljenju. U brojnim znanstvenim radovima dao je svoj doprinos proširenju spoznaja o turizmu kao slobodnovremenskoj aktivnosti i važnom odgojnoobrazovnom čimbeniku. Kao stožernu točku razvoja turizma i slobodnog vremena vidio je konkretnog pojedinca s njegovim željama, potrebama, preferencijama i motivima u čemu se ogleda njegov ljudski karakter.
Kolega Jagić se pored pedagogije slobodnog vremena bavio i razvojem interkulturalnih kompetencija koje je tretirao kao nezaobilaznu sastavnicu odgoja i obrazovanja u suvremenoj pedagogiji.
Dobro je znao kako u radu s mladima, a osobito u slobodnovremenskim aktivnostima, trebaju biti prije svega, preventivni programi kao i razvoj kreativnih potencijala te kritičkog mišljenja svih uzrasta mlade generacije!
Kao kolege, gajili smo dugogodišnje prijateljske odnose. Neslaganje mu nikada nije bila zapreka u komunikaciji. Naprotiv, ona mu je bila poticaj. Po tome je bio uzor drugima. Sa sugovornicima se nije uvijek slagao u viđenju problema niti u njihovu rješavanju, ali sa svima njima je našao zajednički jezik i ostao u dobrim odnosima. Zato je bio velik – kao čovjek, sveučilišni profesor i domoljub!
Kći jedinica Ana bila mu je vodilja u ”praktičnoj pedagogiji ”. Ana je danas, što mu je činilo najveću radost, afirmirana umjetnica-slikarica i zrela osoba, sa završenom umjetničkom akademijom. Supruga Anka može biti ponosna na Stjepana jer je ostavio neizbrisiv trag u njihovoj maloj ali uzornoj obitelji. Može biti i ponosna na činjenicu da je ostavio neizbrisiv trag u razvoju Odjela za pedagogiju Sveučilišta u Zadru, (gdje je radio gotovo svoj čitav radni vijek)!
O mnogo čemu smo kolega Jagić i ja polemizirali, ali smo bili suglasni oko glavne teze koju smo obojica branili u teoriji i životu: Empatija, tolerancija i altruizam ključne su vrednote u komunikaciji, a odbacivanjem odgoja i etičkih načela približavamo se sumraku kultura.
Kolegu Jagića pamtit ćemo ne samo po znanstvenom radovima, nego i po tome što je živio, po vrijednostima altruizma i suosjećanja. Zadužio je pedagogiju daleko izvan Zadra ne samo kao znanstvenik već kao Čovjek, (ponajprije) svojim prosocijalnim, altruističnim i empatičnim ponašanjem. A to bi trebalo postati mjerilo odgovornosti svakog pojedinca i zdravog društva. Po toj paradigmi zadužio je mnoge!
Vijest o njegovom odlasku pogodila je i rastužila kolege u čitavoj Hrvatskoj, kao i njegove bivše studente, sve koji su poznavali ovog dragog i divnog čovjeka.
Prije nekoliko mjeseci, a u zadnjem našem razgovoru, pitao sam Štefa je li ga, od njegova umirovljenja itko od mlađih nazove ili posjeti od njegovih bivših kolega/ca s Odjela. Pitao sam za mlađe jer je istima bio u povjerenstvima za napredovanja, suautor u znanstveni člancima i na druge načine njima od pomoći.
Odgovorio je sa smiješkom – NE! Sa osmijehom je kratko komentirao i neke od njih opravdavao obiteljskim poteškoćama! Štef je očekivanja pametno racionalizirao na minimum razočarenja. I druge kolege/ce koji su u mirovini u drugim dijelovima Hrvatske požalili su mi da sada više nikom nisu važni. Ne volimo generalizirati, ali ispada da mlađim kolegama/cama važni su samo koeficijenti za napredovanja i/ili zvanja. Ovdje izdvajam citat jedne djevojčice koja je najbolje detektirala probleme današnjice: “Došlo je vrijeme opranih ruku i okrenutih glava. Odjednom su svi oslijepili i oglušili. Ne čuju i ne vide što se oko njih zbiva, a što je najgore, više i ne suosjećaju.” Žalosti činjenica da se sve zaboravi, neovisno koliko drugima pomogneš ili unaprijediš stanje na poslu. Altruizam i suosjećanje pojave se tek kao val koji čovjeka zapljusne kao opomena na nečijem pogrebu.
U posljednjim riječima njegova Ana je zapisala. “Dragi moj tata, Ljubav nije od zlata… U srcu te nosim i majku prosim da veseli se s tobom dok diskutiraš s Bogom”.
Beskrajno tužan pišem ove retke kojim se opraštam od Tebe, dragi moj Štef,
Tvoj vječni prijatelj Zlatko Miliša
Tekst se nastavlja ispod oglasa
