Hrvatska istaknuta i uvažena profesorica, teatrologinja i kazališna kritičarka Sanja Nikčević donosi zapis o predstavi „Opsada Sinja 1715.”. Predstava je to koja se već godinama izvodi u Sinju oko blagdana Velike Gospe. Nikčević u svojem zapisu objašnjava zašto dogodine vrijedi doći u Sinj i pogledati predstavu: “To je veliki povijesno scenski spektakl (tako ga oni zovu), ali to nije samo predstava. Ima tu nečeg puno većeg. Ta predstava je jedan od krugova na kruni Gospe sinjske!”.
Nikčević: Predstava „Opsada Sinja 1715.“ ili tri kruga na kruni Gospe sinjske
Repertoar glavne struje u kazalištu je takav da ono što se u Zagreb igra – ne gledam. Dobro, osim časnih iznimaka, ali vrlo rijetkih! Zato, iako živim u Zagrebu, putujem stotinama kilometara da vidim neku predstavu. Nedavno sam preselila na rub grada i kupila auto. Čim je došao – u korizmi ove godine – otišla sam u Imotski gledati „Pasiju“, u Omiš gledat Peru Eranovića i njegovu monodramu prema romanu „Tunika“ („Bio sam tamo“). Da ne govorim o bližim predstavama poput one u Kravarskom („Teška vremena“ o ubojstvu svećenika Stjepana Povoljnjaka), u Velikoj Gorici („Pasija“ kao žive slike i „Svećenik krvave haljine“ o ispovjednoj tajni) ili Vrapču („Pasija“ na njihovoj Golgoti)…
Pred Veliku Gospu – u Sinj!
Pa si mislim, tko kaže da nema dobrog kazališta? I to duhovnih tema! A ima i koncerata (Zrin fest, Festival drvenih kapelica…) Ima, samo ne u onome što zovemo glavna struja. Glavna struja je ono kazalište koje dobiva velike državne novce, sve medije, nagrade… ali – nema publike. I to nije zbog „ljeta, vrućine, mobitela ili umjetne inteligencije“, kako nas pokušavaju uvjeriti, to je zbog onoga što te predstave prikazuju i govore. Zbog poruke koju nam šalju.
Predstava može bit obučena u super scenografiju, odlične kostime, vrhunsku glumu – ali poruka koju šalju je: Boga nema, svaka država je zlo a svaka obitelj mjesto užasnog nasilja. Kao da ljudi koji stvaraju te predstave nikada nisu ni vidjeli a kamoli doživjeli nešto dobro, nešto lijepo, nešto sveto! Kazalište koje danas vlada želi biti kritično i tako ukazati na probleme, navodno želi promijeniti svijet na bolje ali niti je istinito, niti ima ikakvog smisla, pa nam se više niti ne da gledati. Normalno da svi bježe od takvog kazališta… Pa tako i ja, iako sam pravi ovisnik.
>14. kolovoza 1715. Ovo su detalji bitke s Turcima i pobjede koja je iznjedrila Sinjsku Alku
Zato sam lijepo, pred Veliku Gospu, otišla u Sinj (unatoč vrućini, ljetu, mobitelu i umjetnoj inteligenciji) da bih vidjela predstavu „Opsada Sinja 1715.“ koja je igrala 8. kolovoza 2024. I silno mi je drago da sam bila. Ići ću i na godinu! To je veliki povijesno scenski spektakl (tako ga oni zovu), ali to nije samo predstava. Ima tu nečeg puno većeg. Ta predstava je jedan od krugova na kruni Gospe sinjske!
Čudo Gospe ili Turci bježe u panici
Slika Gospe koja se i danas štuje u sinjskoj crkvi došla je u Cetinsku krajinu s konvojem hrvatskih izbjeglica iz Rame. Bježali su od Turaka, a pozvali ih Mlečani da im popune (a i obrane) prostor uz more pa su im zato i dali zemlju na kojoj su se nastanili. Konvoj su predvodili, naravno, franjevci a vodio ih je fra Pavao Vučković. Nosili su samo najnužnije, a na čelu kolone je išla slika Gospe iz ramskog samostana jer su joj se uvijek zagovarali. Sliku su zvali Gospa od milosti, a bilo je to 1687. I doista su, pod mletačkom zastavom, branili zemlju na kojoj su se naselili jer su Turci željeli i dalje osvajati.
Tako je 1715. do Sinja došla velika turska vojska u namjeri da pregazi tvrđavicu i osvoji neku morsku luku jer im je trebao izlaz na more. Stigli su u srpnju, pljačkali i palili po okolini, a onda su se 5.08. utaborili podno Sinja. Svi su mogli vidjeli koliko ih je, oko brda je bilo nepregledno more ljudi: 76.000 tisuća, od toga 60.000 vojnika i više od 16 tisuća ljudi logistike (kovači, kuhari, liječnici…)! Ti podaci nisu samo iz izvješća Zorza Balbija, zapovjednika obrane Sinja (koji je 2019. objavljen na hrvatskom jeziku u izdanju Muzeja Sinjske alke), nego i iz izvještaja doušnika koji se nalaze u Mletačkom arhivu.
Paša Ćelić je poslao poziv na predaju ali je posada u tvrđavi Kamičak – iako nerazmjerno malobrojna – odbila. Uvjet nije bio samo da se predaju i ostave konje i oružje nego i da se odreknu vjere. To nisu mogli prihvatiti. Zatim su se svi – i narod i fratri – povukli u tvrđavu Kamičak a sa sobom ponovno ponijeli sliku Gospe koju je fra Petar Vučković stavio na oltar kapelice u tvrđavi. U tvrđavi je bilo 700 ljudi.
Turci pobjegli u panici
Napad je krenuo 7. kolovoza a obrana je odlijevala sve do 14. 08., dakle punih osam dana! Napadali su ih vojnici, streličari, pješaci, sve to silno mnoštvo, pucali su velikim i malim topovima, pritisak je bio strašan tako da je 14.08. turska vojska stigla do palisada i čak zabila dvije zastave u njih. No branitelji su odbili i taj napad i zarobili zastave. Naravno da ih je tako strašan i dug napad iscrpio to više što su i zalihe hrane bile pri kraju. Očito je bilo da obrana neće moći još dugo, dan dva najviše! I onda se dogodilo nešto neobično. Umjesto da se nakon uspjeha 14.08. ohrabre i idući dan završe opsadu, Turci su u noći s 14. na 15. kolovoza – otišli.
Ujutro su sinjski branitelji pronašli logor očito napušten u žurbi jer je ostavljeno bilo jako puno toga vrijednoga, čak i oružje, čak i zastave… Dakle nadomak važne pobjede, turska je vojska pobjegla u panici. Zašto? U mletačkim arhivima zapisana su svjedočanstva zarobljenih Turaka koji su posvjedočili da im se u noći s 14. na 15. kolovoza ukazala bijela žena koja je hodala po bedemima tvrđave i da su oni u strahu pobjegli jer je to bila očito nadnaravna pojava. Zarobljene hrvatske žene su im govorile da je to Gospa, Isusova majka koju i oni poznaju kao Mirjam pa su zaključili da se s njom, koliko ih god bilo, ne mogu boriti i da ona štiti svoje kršćane.
Znali su da ima Boga…
Kasniji povjesničari su, u skladu s vladajućim sekularističkim svjetonazorom koji ne priznaje nikakva čuda, govorili o „umoru“ turske vojske, promjeni cilja samog paše, itd… smišljajući „logična“ objašnjena za nelogično ponašanje turske vojske koja je pobjegla nadomak pobjede. Mo’š mislit da su „promijenili smjer ili cilj“ na domak pobjede! Mo’š mislit da se 76 tisuća vojnika tkao „umorilo“ u osam dana napada da u toj množini vojnika nije ostalo sposobnih za još jedan dan napada! To današnji povjesničari nastoje nekako pomiriti svoju glavnu struju koja kaže da čuda nema a transcendentno ne postoji! No u sinjskoj tvrđavi gdje su bili prekaljeni ratnici koji su znali puno o ratovanju, ali su znali i da ima Boga, svi su odmah znali da ih je nekako spasila Gospa. I to na njezin praznik, na Veliku Gospu. Neprijateljski zarobljenici koji su kasnije svjedočili samo su potvrdili kako je to izvela.
>Zapisi Sanje Nikčević: Dvije odlične drame Stjepana Škvorca u obranu života nerođenih
Ta se bitka često uspoređuje s Termopilom (gdje je 300 Spartanaca zadržavalo perzijsku vojsku od nekoliko stotina tisuća ljudi dok se Atena nije evakuirala) ili Sigeta (gdje je dvije tisuće branitelja mjesec dana odolijevalo turskoj vojsci od 100.000 ljudi i time omogućili bolju pripremu obrane Beča!) No usporedba je točna samo po omjeru branitelja i napadača jer ima jedna jako velika razlika. Iako kod svih slavimo njihovu hrabrost i predanost, u Termopilu i Sigetu svi su branitelji izginuli. Oni jesu svojom žrtvom spasili druge, ali su svoju bitku izgubili. U Sinju su branitelji pobijedili! U Sinju se radi o pobjedi!
Nakon pobjede svi su sinjski vojnici (i hrvatski i mletački) od svoje prve plaće skupili 80 zlatnika (što je bilo puno novaca) da Gospi u zahvalu naprave zlatnu krunu na kojoj je pri dnu urezan tekst: In perpetuum coronata triumphat – Anno MDCCXV (Okrunjena zauvijek trijumfira – godina 1715.). Ta kruna stoji na slici do danas. Od te bitke slika se zove Čudotvorna Gospa Sinjska.
Što nam Gospa znači danas ili djelotvorni znak
I ta tvrđava, i ta slika su i danas u Sinju, ali ne samo kao „simbol“ ili „spomen na“ kulturni/vjerski/povijesni događaj, nego trajni i djelotvorni znak. Čega? Hrabrosti i snage, ljubavi i vjere! Koji žive do danas! To potvrđuju tri važna kruga na Gospinoj kruni koja se javno događaju uoči njezina blagdana, u sklopu devetnice pred Veliku Gospu. Dva traju od bitke do danas. I tako tri stoljeća!
Prvi je sinjska alka koja se trči pred početak devetnice. Viteška borba. U muzeju Sinjske alke nema prikaza samog natjecanja (ima statična povorka i puno efektno izloženih artefakta) ali je istaknut podatak da je taj tip viteške igre postojao posvuda po Mediteranu gdje se borilo s Turcima. Učinilo mi se da u samom muzeju sinjske alke pokušavaju umanjiti njezinu važnost upravo navodima da je ta igra igrana i drugdje (kao: nismo mi tako ekskluzivni kako mislimo) ali su time zapravo potvrdili njezinu snagu.
>Danas je Sinjska alka: Znate li njezinu povijest i kako je povezana s Gospom Sinjskom?
Naime, sve ove druge igre su se ugasile jer su bile samo igre, u jednom su trenutku bile popularne, kao uspomena na neke bitke i pobjede ali je onda došla neka druga moda. No, u Sinju nije tako, alka traje cijelo vrijeme, tijekom različitih državnih i političkih sustava, i sve je važnija jer to nije samo igra, samo zabava, samo kulturni događaj ili tradicija, baština… Alka je povezana s Izvorom. Alka je i zahvala Izvoru. I tako tri stoljeća.
Alka – krug na Gospinoj kruni
Alka je jedan krug na Gospinoj kruni, onaj zemaljski. Taj krug potvrđuje spremnost muškarca da brani svoj dom, da svoj život stavi u službu Bogu (kršćanskoj vjeri), kralju (zemlji, zato je važno da je prisutan predsjednik zemlje, bez obzira tko je to) i domu (obitelji). Ali važno je da ide tim redoslijedom, od Izvora. I to svi u Sinju znaju. Možda ne znaju tako to objasniti ali to duboko osjećaju. I djeluju. Zato alku podržavaju svi, i žene i djeca, i stari i mladi.
I svi osjećaju njenu važnost. Da bi muškarac trčao alku mora biti snažan, hrabar, sposoban, imati čvrstu i mirnu ruku, precizno oko, mora mu biti mirno srce i um – dakle, snažan, smiren ali predan cilju do kraja. Cilju obrane. U tome ga, svatko na svoj način, podržava. Žene opremaju svoje muškarce s puno brižnosti i ponosa, djeca se brinu o konjima ali i trče malu alku. I kad onaj mališan trči malu alku obučen u kompletnu alkarsku odoru (samo malenu) čvrsto držeći koplje, što svi gledamo sa smiješkom, to je puno više od dječje igre… to je nastavak ove priče o hrabrosti i snazi muškaraca koji su u stanju braniti svoj dom. Uvijek kad zatreba.
Drugi krug na kruni
Drugi krug na kruni je transcendentni, onaj od neba, zovemo ga i religiozni. To je vjersko hodočašće jer za vrijeme devetnice u Sinj dolaze okolne župe po rasporedu ali i nebrojeni hodočasnici. Svi se dolaze pokloniti ali ne samo slici, nego Gospinoj ljubavi, svi se dolaze preporučiti njezinom zagovoru. Koji traje do danas jer se uslišanja i čuda koja su se dogodila u ta tri stoljeća ne mogu ni pobrojati. Oko oltara gdje je slika izdubljen je žljeb u kamenom podu od hodočasnika koji su oko oltara molili ali na koljenima. Ove je godine samo u procesiji iza slike hodalo 30 tisuća ljudi! Trideset tisuća! Mladi su hodočastili tako da su hodali desetke kilometara… A misu je držao mladomisnik! Pa si mislim kako stalno netko govori da nema kršćana. A ne, ima ih ima, i kršćana i Marijine djece.
U tome je snaga spomena na sinjsku bitku, to nije povijesno sjećanje nego podsjećanje na svevremenost događaja jer Gospa djeluje i danas.
Predstava kao spona neba i zemlje
Zato je važna predstava. Između zemaljskog kruga (alke, borbene vještine i spremnosti muškarac) i nebeskog kruga (vjernika koji dolaze na Veliku Gospu koja je nebeska zaštitnica i danas) smjestila se predstava kao spona neba i zemlje. Predstava „Opsada Sinja 1715.“ povezuje te dvije dimenzije zato što govori o hrabrosti branitelja ali i transcendentnoj intervenciji. Ona nam priča priču, opisuje događaj.
Nakon godina razgovora o tome „kako bi se trebalo nešto napraviti na tu temu“ profesor sinjske gimnazije Velimir Borković napisao je tekst, pozvali su Sinjsko pučko kazalište i 2006. po prvi puta je izvedena predstava i to na starom gradu, dakle na prostoru tvrđave iz priče. Iako je bilo tehnički neuvjetno (nije bilo struje), teško se penjati noću po kamenju i nedovoljno mjesta za publiku, svi su se oduševili.
Predstava je tako rasla vođena redateljima (Ana Dalbelo, Bruno Barač), a od 2008. režirao ju je Rade Perković (intendant HNK u Splitu devedesetih godina i jedan od najboljih na tom mjestu) koji ju je pretvorio u povijesno-scenski spektakl s konjima, kolima i bitkama, s originalnim povijesnim kostimima… Nakon njegove smrti 2018. od iduće godine redateljsku palicu je preuzeo splitski glumac Robert Kurbaša koji je nastavio ovu liniju spektakla. Ove se godine predstava odigrala po 18 put, a sudjelovalo je preko 150 ljudi: uz dvadesetak glumaca tu su bile sve alkarske i viteške udruge Sinja (HGSS, VAD, KUD Cetina, URIG – Otok, Zdruga za očuvanje baštine cetinskog kraja, Povijesna postrojba Kliški uskoci, Konjički klub Alkar, KU Marko Marulić, Alkarska ergela, itd).
Dualizam predstave
Igra se na dvije lokacije, prvi dio ispred Crkve (Trg kralja Tomislava) gdje se prikazom osvajanja Turaka pomiješanom među prolaznike pokušava zainteresirati sve za događaj koji slijedi. Tako se Turci spuštaju sa zgrada, a u sukobima pokazuju borilačke i jahačke vještine, dok nam paša Mustafa Ćelić (ekspresivno ga igra Marko Duvnjak od samog početka ove predstave) dolazi u kolima s plesačicama. Zatim publika doslovno trči u alkarske dvore gdje se odvija drugi dio, a trči zato da uhvati mjesto jer je svake godine uvijek više publike nego što stane na predstavu… Jedne godine novinski prikaz je bio naslovljen „Više je bilo publike na predstavi nego branitelja u utvrdi!“
U alkarskim dvorima s pogledom na pravu tvrđavu u kojoj se odvijala drama opsade odigrava se drugi dio predstave, povijesno rekonstruirana priča o opsadi Sinja. Predstava se odvija na dvije scene – s lijeve strane je tabor obrane grada s desne turski čador.
I u tom dualizmu je većina elemenata predstave, kao npr. glazbeno. Gradski zbor Brodosplit izvodi kantatu o Gospi sinjskoj koju je napisao i koju dirigira maestro Vlado Sunko, jedna vrlo impresivna zborska vokalna pjesma s nekim neobičnim visinama i dubinama cijelog doživljaja hrvatske strane. Miki Nopling je napisao glazbu za događanja s druge strane, u turskom šatoru (plesačice, tužaljka…), a najpotresnija mu je skladba Ples smrti koja odlično dočarava tursku okrutnost povezujući i orijentalnu i hrvatsku narodnu i klasiku i suvremenu glazbu dok balerine izvode stilizirano ubijanje (Studio klasičnog baleta plesnog teatra Split, koreografija Branka Ćića Trumbić). To je svakako kazališno najbolji način prikaza turskog dijela priče.
Branitelji Sinja!
A priča i emocija je dominantna u dijelu branitelja. Njima stiže ultimatum da se predaju i prihvate tursku vjeru pa će im se poštedjeti životu što odbijaju iako znaju da je nemoguće pobijediti tako veliku silu. Kako kaže Mlečanin Manzecca (kojeg od prve izvedbe igra Damir Alebić): „Ja sam profesionalac. Mnoge sam bitke vodio i dobio ali ovu ne mogu…
Prema svim vojničkim doktrinama i iskustvima Grad će pasti!“ Ipak, kad zapovjednik Zorzi Balbi (igra ga Boženko Delonga) pozove vođe postrojbi na tajno glasovanje hoće li se boriti ili predati grad, čak i taj Talijan glasa za nastavak borbe.. Tako su na toj hrvatskoj strani vrline poput hrabrosti ali i odanost (potresna zakletva branitelja na kraju scene odluke o ultimatumu). No tu je i očaj zbog pobijenih suseljana i tuga zbog otete kćeri (odlične: Dijana Ivić Kundid kao Mare i: Marija Mandac kao Kata, Ankina majka), žrtva junaka Mate (igra ga Bruno Barać) zbog otete zaručnice…
>Dr. sc. Sanja Nikčević o kazalištu na Pasionskoj baštini: Predstave, predavanje, radionica…
Kazališno je bilo zanimljivo kako je taj hrvatski tabor uspio odigrati napetost i emociju, iako su imali tri statične scene na malom prostoru (bez efekata polugolih žena koji su imali na turskoj strani) ali su bili uspravni, odlučni i snažni. Dramska napetost je proizlazila s jedne strane iz dramatične situacije u priči a s druge iz glumačke snage likova (tu su bili još i Saša Miletić kao Mate Žanko, Bože Pavić kao don Ivan Filipović Grčić) dok Marijan Grbavac kao glasnik donosi nove vijesti i dodatni dramski poticaj.
>Šarolike političke poruke iz Sinja: Glavna tema predsjednički izbori
Možda su to tako dobro mogli odigrati jer su prezimena koja nose branitelji prezimena koja i danas postoje u Sinju, a neki od glumaca ih i danas nose. Možda su to tako snažno odigrali zato što znaju o čemu govore i što imaju iste vrijednosti kao i branitelji Sinja te godine (pa će i Mlečani i Hrvati zajedno odbiti ultimatum jer se traži od njih da se odreknu vjere!). Zato se predstava i zove „Opsada sinja 1715.“ ne samo zato što se dogodilo čudo koje je u temeljima grada nego i zato što je kasnije bilo puno opsada, pa i u našim danima…
Kad fratar glumi fratar ili istina kazališta
Zato je jedna od najboljih glumaca bio fra Gabrijel Hrvatin Jurišić koji je glumi fratra, fra Pavla Vučkovića. Pravi fratar glumi pravog fratra. I to suvereno. Okrene se prema publici, stane, smiri se, zaokupi pažnju publike i kaže svoju repliku. Odlično. Pri tome ima 92 godine i tu ulogu glumi od prvog postavljanje te predstave. Kad sam se oduševila kako je to dobro odglumio, netko je rekao: pa on je fratar, zna propovijedati.
Točno, ali nije samo u tome, stvar je i u onome što govori. On je zadužen za replike koje vežu zemlju s nebom poput odgovora na Ćelićev ultimatum: „Ne može Ćelić poklanjati nešto od čega gospodar nije. Samo je Bog gospodar života i smrti. I Ćelićeva života također.“ Prije glasovanja kaže da je sav materijal koji je prikupio narod za obnovu samostana dao za utvrđivanje bedema čime je i „narod glasovao“. A na ponudu zapovjednika da i on uzme oružje kaže: „Moj mač je moj Bog, a moj štit je (prilazi slici Bogorodice) moja Gospa!“ I zatim povede procesiju naroda s čudotvornom slikom…
>Zapisi Sanje Nikčević: Promocija, natječaj, koncert ili dobro je biti prvi kršćanin
Čudo kasnije povezuje nebo i zemlju, na zemlji hrabri se ratnici bore, a nebu ih Gospa zagovara i spašava u odsutnom trenutku ali fra Gabrijel koji glumi fra Pavla povezuje ta tri stoljeća upravo na ovoj razini i životne i kazališne spone. Pavao Vučković je prije tri stoljeća donio sliku iz Rame, prenio je u tvrđavu za vrijeme opsade i uvijek joj se zagovarao. Kasnije gradio samostan i crkvu koji su i danas tu i koji su arhitektonsko središte Sinja, cijeli život bio u ratovima, zarobljeništvu, gradnji, podizanju škola, molitvi i na kraju u sinjskom samostanu mirno umro.
A fra Gabrijel također živi život franjevca, onih koji su bliski Bogu ali i narodu, i on, kako je rekao u intervjuu za Radio Mariju „svatko od nas vodi bitke koje su nama danas dodijeljene“. I zato upravo fra Gabrijel na najbolji mogući način prikazuje zašto je kazalište 15 stoljeća bilo sveto, zašto je moglo prikazivati svete teme i to se nije smatralo svetogrđem (iako kazališna izvedba uključuje laž jer netko glumi nešto što nije). U srednjem vijeku samo su časni ljudi mogli igrati svete likove jer je tako i njihovim životom potvrđena istina kazališta. Kako tada tako i danas.
Najveća mana ili samo jedna izvedba godišnje
Povijesno scenski spektakl „Opsada Sinja 1715.“ organizira Turistička zajednica grada Sinja (gdje je najveći posao odradila sama direktorica Monika Vrgoč) uz podršku Turističke zajednice Splitsko dalmatinske županije i Ministarstva turizma.
Predstava je vrlo važna, odlično napravljena, gleda se netremice i prođe u dahu, ali nije savršena. Kao da je u brizi za spektakl malo otklizala od osnovne ideje od koje je krenula. U ovoj izvedbi neiskorišten je bio hrvatski puk (slabo ga se čulo a i nedostajali su pučki napjevi koji pojačavaju emociju ili napetost, kao i oni posvećeni Gospi), a i čudo je nekako olako prošlo (godinama su isprobavali različite varijante pa sad kao da je ostalo „u zraku“). S druge strane, u turskom čadoru se jako dobro vidjelo i čulo (naročito plesačice i pjevačice) kao da se na to potrošilo najviše vremena što će se, vjerojatno, idućih godina uravnotežiti.
>Zapisi Sanje Nikčević: Klopka pobune i milost ukazanja ili od Roženice do Glorije
Naime ova predstava traje 18 godina i zadržava osnovnu poruku i misiju, ali mijenja oblik i isprobava različite varijante rješenja pojedine scene ili dijelova predstave tako da je svake godina po nečemu drugačija pri čemu se ono što je dobro zadrži a što nije poboljša. Podsjetilo me to na dobru praksu brodvejskih predstava koje se postave u nekom gradu izvan New Yorka jer je jeftinije a onda igraju u raznim gradovima putujući do njujorške premijere i putem mijenjaju dijelove predstave prema reakcijama publike i kritike da bi u New York došli s onim što se smatra završnom i najboljom verzijom.
Tako i „Opsada Sinja“, samo što ona putuje kroz vrijeme i, srećom, ima pred sobom sve vrijeme svijeta… Transcendentnost je svevremena, samo se treba odlučiti gdje smo mi danas. Stotinu i pedeset ljudi koji tako zdušno sudjeluje u predstavi uglavnom bez naknade – to najbolje pokazuje.
Svakako je najveća mana ove predstave to da se igra samo jednom godišnje: toliki napor, toliko odlično koordiniranih elemenata, toliko odličnih glumačkih kreacija, tako velik spektakl, toliko publike i onda samo jedna izvedba… Šteta da se odigraju barem tri, jedna za drugom kad već svi znaju tekst i mizanscen, kad su već u toj emociji i u dramskoj napetosti koja bi se povećavala iz izvedbe u izvedbu. Producent ove predstave Luka Perković, inače sin pokojnog Radeta Perkovića, sanja o festivalu predstava povijesne tematike koje se igraju i u drugim hrvatskim gradovima, o razmjeni gostovanja jednih kod drugih… To su vrijedne ideje ali vidjet ćemo što će se ostvariti. No, ja na godinu idem s radošću opet gledati ovu predstavu „Opsadu Sinja 1715“. Ima se zašto!
Tekst se nastavlja ispod oglasa