U zadarskoj crkvi Sv. Donata postavljena je šamanska izložba uz neki skaredni performans.
Sad ide peticija protiv toga i traži se skidanje izložbe. Iako više nije aktivna crkva nego muzej, sv. Donat, kao bivša crkva, ima snažno povijesno i vjersko značenje koje ovaj tip događanja namjerno ruši i vrijeđa. Želja za peticijom i zabranom te izložbe je pravedan bijes, naravno. Vrijeđaju nas kršćane i naše vrijednosti. Vrijeđaju Boga, smišljeno i namjerno. Ali, u slučaju umjetnosti ne treba pisati peticije jer je takvo reagiranje klopka.
Zašto?
Zato jer je današnja glavna struja umjetnosti doslovno antikršćanska. Doslovno ruši sve kršćanske vrijednosti. Iz kanona je kao “nevrijedna” izbačena kršćanska poruka koja ima 4 elementa:
1. svijetom vlada milosrdni Bog,
2. postoji dobro i zlo,
3. junak ima slobodu izbora i
4. ako krivo izabere ima izlaza.
Ateistički svjetonazor u Europi
Od završetka Drugog svjetskog rata, kada je u cijeloj Europi zavladao sekularistički (ateistički) svjetonazor, umjetnost glavne struje je izbacila tu poruku i sustavno ruši sliku Boga, kralja i oca. Samo je pitanje u kojem aspektu i kojeg intenziteta. Nakon 75 godina sada je to radikalizirano do kraja!
Mogla bih pisati peticije i članke protiv pojedinačnih predstava po cijele dane. Za taj tip članaka dobila bih medijski prostor gdje želim. Brojni bi mi aplaudirali i lajkali. Neki bi me napadali, ali bi se moj medijski prostor povećavao… Stekla bih, kao, neku slavu. Ali, to je klopka.
Nakon dugogodišnje borbe i tri ozbiljne knjige napisane protiv laži u hrvatskom i europskom kulturnom prostoru (Nova europska drama ili velika obmana; Mit o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu; Slika domovinskog rata ili od svetišta do nametnute krivnje) kao i knjige koja objašnjava kako nam se to dogodilo (Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo, dobro, sveto u umjetnosti), znam da je to klopka.
>Zapisi Sanje Nikčević: Promocija, natječaj, koncert ili dobro je biti prvi kršćanin
Nikčević: ‘Važno je razotkriti laž, ali…’
Naravno da je važno razotkriti laž, i to su u umjetnosti ove spomenute knjige ozbiljno
napravile. Ali, neprestano prozivanje takvih predstava je klopka. Zašto? Iz dva razloga.
Prvi je osobni. Ako bih neprestano – u pravednom bijesu – napadala one koji ruše kršćanske vrijednosti u umjetnosti, samo bih u njih gledala, samo bih se njima bavila, samo bih to radila! Izgubila bih svoje talente i njima bih, iako napadajući, zapravo veličala zlo. Širila bih njegov prostor djelovanja.
Svojim talentima ne bih afirmirala dobro, što je teže, ali jedino ima smisla. Izgubila bih životno vrijeme za ono što je puno važnije.
Drugi razlog je još važniji. Glavna struja ima sve: medije, novac, slavu, festivale, nagrade. Ali, nema publiku. One malo manje radikalne predstave životare od “eto to je lektira”, “eto to je kvaliteta”. A ove najradikalnije predstave žive isključivo od skandala.
Sjećate se Olivera Frljića?
Oliver Frljić je vrlo talentirani redatelj i znao je napraviti odličnu predstavu. Ali, one napadačke i političke (gdje nas je sve optuživao da smo fašisti što god napravili) su bile prazne, plakatne, uvredljive… Imale bi najviše dvije izvedbe, jer se to ne da gledati. No, ako bi se netko pobunio, ooo, imale bi deset izvedbi. I svaka, svaka (!) je dobila medijski prostor. Vapio je za reakcijom. Jedino ga je napad mogao spasiti. Imao je sve. Medije, novac, poziciju intendanta HNK, kasnije poziciju u vrhu europskog kazališta glavne struje. Ali, bez reakcije nije postojao. Umjetnički.
O tome sam pisala https://www.bitno.net/kultura/zasto-ne-pisem-o-oliveru-frljicu-ili-ljudi-radije-gledajte-neke-lijepe-predstave/ Tako je i sada. Ako se pobunimo, izložba će dobiti silan medijski prostor koji ne zaslužuje i ne bi imala ni kao umjetnost ni kao duhovnost koju nameće.
>U Otočcu osnovan novi ogranak Matice hrvatske
Glorija ili zazivanje napada
Najbolji dokaz je izazivanje napada. U riječkom HNK je postavljena drama Ranka Marinkovića “Glorija”. Ranko Marinković je u hrvatskom kanonu na drugom mjestu, odmah iza Miroslava Krleže koji je vrh. “Glorija” je od praizvedbe 1955. do 1990. (u 35 godina) intenzivno igrana po cijeloj Jugoslaviji. Od toga, 12 izvedbi u velikim hrvatskih profesionalnim kazalištima. Igrana je u hrvatskim profesionalnim kazalištima i nakon 1990. Tako da je do danas, u ovih 34 godine postavljeno 9 izvedbi, uključujući i ovu u HNK Rijeka. I o tome sam pisala u tekstu https://hrcak.srce.hr/file/349371.
Dakle, Marinković je do danas nedirnut u svojoj kanonskoj poziciji. HNK Rijeka je državno kazalište čiji je intendant u rangu ministra u vladi. Imaju novac, medije, moć… Sve. Ali, teško da će imati publiku jer su kritike, čak i kritičara koji vole glavnu kazališnu struju, vrlo suzdržane. Uz to, na web stranici kazališta piše da predstava od dva sata “igra bez pauze”. To mi je uvijek sumnjivo, jer je pauza mogućnost bijega publike, pa kazališta često namjerno “zatvaraju” publiku ne dajući mogućnost bijega, a opravdavaju to redateljskom koncepcijom.
Ova će predstava sigurno dobiti i nagrade na festivalima glavne struje gdje takva poetika vlada. Ali, jedini način da se dobije pravi život predstave, publiku u kazalište je – reakcija i napadi. Zato jedan minorni portal objavljuje tekst o predstavi s naslovom “Hoće li ‘Glorija’ u Hrvatskoj postati zabranjivana predstava”. I to vam iskače na Google-u čim ukucate naziv predstave. Nitko predstavu ne napada. Slabo će se i gledati. Ali, ako se napadne, taj će minorni portal postati vrlo važan jer je, eto, razotkrio licemjerje društva koje napada jednog hrabrog čovjeka. Čovjeka koji je u kanonu! U čitankama! A i predstava će postati važna!
Gospina ukazanja u Hrvatskoj
Nedavno mi je došla u ruke knjiga Josipa Mužića “Zlatna kraljica. Ukazanja Majke Božje u Roženici”. Roženica je mjesto u Pokupskom gdje se ukazala Gospa 24. lipnja 1951. Dakle, na isti dan kao Međugorje, samo trideset godina prije Međugorja.
Kad sam pročitala knjigu, doslovno me stislo oko srca. Borim se protiv vladajućeg kanona već godinama, znam kakav je, ali tek tad sam shvatila kako je zapravo to sve skupa tužno. Kakva kritika društva, kakva inspiracija! Nema toga, a “Glorija” je najbolji primjer.
Nakon Drugog svjetskog rata, u Hrvatskoj se ukazivala Gospa. Intenzivno. Na više od 10 mjesta. Naravno da su komunisti to suzbijali, napadali, hapsili, prijetili. Većinu su uspjeli spriječiti, jer se Gospa ne ukazuje nasilu, već samo ako joj vidioci dolaze i prihvaćaju. I sami župnici kod kojih su se ukazanja dogodila, često su to zatirali od straha. S jedne strane od komunističkog progona, a s druge od lažnih ukazanja. Toga je bilo toliko da je Josip Broz Tito u govoru 1946. javno rekao da su glavni neprijatelji naroda svećenici koji unose nezadovoljstvo u narod te “da su počeli da se služe ‘prikazanjem’ nekakvih svetaca”.
I onda je Ranko Marinković sjeo i napisao “Gloriju”. Odmah se znalo da je to antiklerikalno djelo koje “hrabro razotkriva licemjerje crkve i svećenika te lažnost vjere”. Ne samo to. Bio je to prvo subverzivno prikazanje napisano nakon rata.
>Kazališni feljton prof. dr. sc. Nikčević: Kakvo kazalište pročišćava, osnažuje i daje odgovore? (IV. dio)
Kad je nakon 1945. iz kanona u Hrvatskoj protjerana kršćanska poruka i vrijednosti, o vjerskim temama u umjetnosti se prvo šutjelo, jer su se nadali da će se sve skupa zaboraviti. Zabraniš i ne govoriš o tome.
Ali kad su vidjeli da ne ide, i da se k tome Gospa ukazuje, Ranko Marinković je napisao “Gloriju” kao prvo novonapisno subverzivno prikazanje. Sam ju je podnaslovio “mirakul”. Zapravo je napisao subverzivni ili anti-mirakul. Mirakul je priča o svecu koji gine za Boga i preko kojeg Krist čini čuda na zemlji. Antimirakul govori da Boga nema. A oni koji izgledaju kao sveci su lažni, glupi, nazadni… (dodaj negativan pridjev po izboru).
“Glorija” je umješno napisana drama, ima dramsku napetost, nesretnu ljubav, ali sam ipak mislila da je Marinković sam smislio sadržaj. A ne, poslušao je i to ne samo vladajući svjetonazor i politiku, nego doslovno i direktno – svog vođu. Titov govor je shvatio kao domaću zadaću i napisao ju je. Tužno.
Roženica ili vojska na hodočasnike
Ova poslijeratna ukazanja su bila vrlo važna. Iako su ih komunisti zatirali, ona su osnažila narod. Zato je kod nas vjera ostala i živa i snažna. Roženica je ukazanje koje se najduže održalo. Trajalo je 10 godina: od 1951. do 1961. Marica Čunčić smatra da je to povezano sa Stepinčevom smrću 1960. https://www.matica.hr/kolo/660/kolarov-joza-sveti-31945/
U to vrijeme su još uvijek obitelji živjele u takozvanim zadrugama. Gospa se ukazala djeci iz zadruge Josipa Markuza kojeg su zvali Joža Sveti, jer je živio svetim životom i bio samouki kipar koji je izradio brojne svete kipove. U toj zadruzi je zajedno živjelo šestero braće s obiteljima, njih tridesetak.
Lik Jože Svetog je Slavko Kolar uzeo za jednu pripovijetku prikazavši njegovu iskrenu vjeru i snagu njegove umjetnosti (“Joža Sveti u ženidbi Imbre Futača”). A onda ga je Ante Babaja, snimajući film “Breza” 1967., napravio kao ludog vjerskog zanesenjaka.
Gospa se nije ukazivala samo djeci iz Jožine zadruge, nego i mnogim hodočasnicima tako da su dolazili iz cijele Hrvatske i šire. U Mužićevoj knjizi zapisano je svjedočenje kako je jedan milicajac vlastitu majku tri dana držao zatvorenu u svinjcu, jer nije htjela zanijekati da je vidjela Gospu. A o tome je govorila na sav glas. “Makar me buš vubil, ja sam ju videla.” Na kraju je ljutito komentirao: “I ja sem je videl, pak mučim!”.
U Roženicu su doslovno dolazile tisuće i tisuće hodočasnika punih deset godina. Kad je vlast vidjela da ne pomaže ni zastrašivanje, ni hapšenja djece, Jože, hodočasnika, da ne pomaže ni nagovaranje ili podmićivanje, na kraju su odlučili na hodočasnike poslati – vojsku! Vojsku! Ukazanje je krenulo 1951. a Marinković je Gloriju praizveo 1955.!
Kako se rješava problem s umjetnosti koja nas vrijeđa
Da se vratimo na umjetnost koja nas vrijeđa, namjerno i planski i to, kako smo vidjeli, po domaćoj zadaći. I što sad? Taj se problem ne rješava na razini “zatvorit ćemo jednu izložbu ili skinuti predstavu koja nas vrijeđa”. Možemo, ali kako rekoh, ona će samo dobiti veći prostor.
Ljudi znaju da je glavna struja protiv njihovih uvjerenja i zato nema publike. I to je jedan način, izbjegavati ono što je takvo, pa makar nam mediji trubili o “kvaliteti i snazi djela”, “o hrabroj kritici društva”, spominjali nagrade i zvučna imena….
S druge strane, važno je provjeravati što djeca idu gledati ili čitati. Eto, kao prvi kršćani. Makar smo većina.
Najbolji način bi bio promjena svjetonazora na razini društva. Ali, to za sada ne ide. Ponadali smo se promjeni devedesetih (kao i cijela tzv. Istočna Europa koja je bila pod komunizmom), ali nije se dogodilo, jer smo dio Europe, a sekularistički svjetonazor vlada i na zapadu.
Kad bi se danas promijenio svjetonazor, sutra bi HNK u Zagrebu postavio Kupareova prikazanja (“Porođenje” u adventu, a “Muku” u korizmi). To bi bilo na radost publike jer bi, odgovorno tvrdim, redovi bili veći nego za “Orašara”.
Boriti se za ono u što vjerujemo
Drugi način je da se borimo za ono u što vjerujemo. Tu sad dolazimo do onog problema koji sam u početku spomenula. Ako samo protestiram protiv – nemam vremena afirmirati za. Nemam dovoljno snage da definiram što je to što volim i zašto. Nemam snage to obraniti.
A bitka je velika i vodi se na nekoliko razina. Na znanstvenoj ozbiljnim istraživanjima i argumentima, a najviše osnaživanjem znanstvenika da se usude napisati ono što znaju da je istina ali je protiv vladajućeg umjetničkog i znanstvenog kanona.
Druga razina je publika koja je, iako ne voli glavnu struju, školovanjem usvojila da je to “kvalitetno” i ne usudi se priznati nešto drugo pa je treba osnažiti predavanjima, radionicama i razgovorima. Umjetnike koji su (s pravom) u strahu od gubitka uloga, ohrabriti da se usude riskirati i napraviti nešto drugačije od glavne struje iako ih svi uvjeravaju da “to” (čitaj mrak, psovke, itd.) publika traži.
Zato je, osim znanstvenih radova, važno pokazati da postoje kvalitetne drame koje nose kršćansku poruku (kao npr. ciklus radio drama na Radio Mariji i stvaranje biblioteke drama na hkv.hr) da bi se i publika i umjetnici mogli uvjeriti na svoje oči, a i imati nešto na izbor. Jer, izbor između Netflixa i HNK nije izbor. To je ista priča.
Dan ukazanja
Bliži se dan ukazanja i Roženice i Međugorja. Hoćemo li Roženicu javno obilježiti? Koliko nas zna za to mjesto za ta ukazanja, za druga ukazanja u Hrvatskoj? Koliko nas zna za predstave koje su lijepe/dobre/istinite i povezane sa svetim i o njima se usudi govoriti ili u njima sudjelovati?
Srećom pa ih ima. Naprimjer, predstava koja je nedavno praizvedena u Kravarskom, “Teška vremena”, o mučeničkoj smrti svećenika Stjepana Povoljnjaka.
Zrin Festival koji počinje u nedjelju (02.06.) izvedbom opere “Nikola Šubić Zrinski” u Zrinu, a traje do 22.06.
3. festival knjiga Matice hrvatske (06.-09.06.). A raspisan je i novi natječaj Stjepan Kranjčić za duhovno stvaralaštvo s temom savjesti! Odlična tema za ovo vrijeme i iduće moje zapise…
Loading...
Reload document 
Open in new tab * Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
