KAZALIŠNI FELJTON: OD SVJETSKOG DANA KAZALIŠTA DO USKRSA, IV. DIO
Prof. dr. sc. Sanja Nikčević povodom svjetskog dana kazališta govori o umjetnosti koja tematizira Krista: Rajmund Kupareo „Muka ili za koga je pravednik raspet“ i fra Ante Marić „Veronikin rubac“.
Povod ovom feljtonu je nekoliko svjetskih obilježavanja kazališta koji padaju krajem ožujka: onog za djecu i mlade (20.03.), lutkarskog (21.03.) i na kraju Svjetski dan kazališta (27.03.). U prvom nastavku pokazala sam da ti datumi nisu slučajno neposredno prije Uskrsa jer je kazalište proizašlo iz svetog i ostalo povezano s njim, te definirala što je to kršćanska poruka. U drugom nastavku pisala sam o tome „što pisac radi u svetoj priči“ i prikazala sam lutkarsku predstavu „Prva priča“ Antonije Šašo Brkanić koja zorno prikazuje da je praznina u našoj duši posljedica gubitka direktne komunikacije s Bogom. U trećem nastavku sam govorila djelima koja govore kako tu prazninu popuniti kroz likove koji su se obratili za vrijeme Kristove muke (Nikodem u romanu Jan Dobraczynski „Daj mi svoje brige“ i bogati mladić u drami M. Onip „Dođi, idi za mnom“) pokazavši kako se kvalitetna djela duhovne tematike pišu i danas.
U ovom nastavku govorim o važnosti djelovanja umjetnosti/kazališta na nas u publici, govorit ću o katarzi u izvrsnim djelima duhovnog sadržaja (Rajmund Kupareo „Muka ili za koga je pravednik raspet“ i fra Ante Marić „Veronikin rubac“).
Katarza kao svrha kazališta od Aristotela do…
Iako je grčka tragedija bila dio svetog rituala, govorila o svetom i bila državno priznata i važna, Platon je bio protiv kazališta kao štetnog za ljudsku dušu jer „uznemiruje emocije“.
Na to se Aristotel, inače Platonov učenik, usprotivio. Rekao je: točno tragedija uznemiruje emocije ali ih i pročišćava. Upotrijebio je riječ katarza i stavio u definiciju tragedije kao svrhu tragedije. Ta je riječ danas upotrebljavana u raznim znanostima kao „pročišćenje osjećaja uz pomoć umjetnosti“ (psihologija, sociologija, itd…) i često se polemizira oko njezina značenja a uvijek ističe kako je Aristotel nije objasnio. U rječniku objavljenom prije pobjede novog svjetonazora lijepo piše da je: „Katharmos/katharsis je svaki čin bogovima na pomirenje, okajanje, čišćenje od nekog nedopustivog čina prema božjim zakonima.
Npr. prije odlaska vojske u rat, prije vjerskog čina, ali i poslije nedopuštenog dolaska na sveto mjesto, a osobito nakon ubojstva.“ (Stjepan Senc „Grčko-hrvatski rječnik“, 1910.). Stjepan Senc u rječniku uopće ne navodi katarzu u umjetnosti što znači da je osnovno značenje te riječi bilo – religijsko. Zato je Aristotel i nije objašnjavao (to bi bilo kao kad bi ja danas u svom tekstu objašnjavala značenje riječi misa ili primjerenije ovom – ispovijed).
> Kazališni feljton prof. dr. sc. Nikčević: Uz svjetski dan kazališta za djecu i mlade ili što nas može usrećiti? (I. dio)
Također je jasno zašto suvremeni teorijski kanon izbjegava reći osnovno značenje te riječi. Koje je logično. I to ne samo zato jer se tragedija odigravala na svetom prostoru u sklopu svetog događanja i započinjala vrlo ozbiljnom žrtvom na čast bogovima (zaklali bi jarca). Ne samo zato. Nego i zbog procesa koji se događa u nama prilikom gledanja predstave. Događanja na sceni izazivaju emocije, dakle glumci su izvor tih emocija, mi kao publika smo primatelji i one onda ostaju u nama. Da bi ih pročistili moramo ih ot-pustiti, ali kako, kome? Ne možemo ih vratiti glumcima, ne možemo ih pročistit međusobnim razgovorom i prebacivanjem tih emocija drugima u publici. Da bi se negativne emocije mogle pročisti mora postojati transcendentni okvir svijeta, dakle u svijetu mora
postojati Bog.
Zato je katarza postojala u onim društvima koja su priznavala transcendenciju: i antici i kršćanstvu. Pobjeda i vlast sekularističkog (ateističkog) svjetonazora nakon II svjetskog rata u cijeloj Europi je promijenila stvari. Katarza kao svrha kazališta je izbačena a svrha kazališta je postala „oštra kritika društva“. Naravno da je kritika društva postojala i prije, ali je sada drugi okvir svijeta, ada je u glavnoj struji svijet bez Boga i naravno da tu ne može biti katarze. Publika izlazi ili potpuno prazna i hladna ili ispunjena negativnim emocijama s kojima ne zna što će.
Na početku vladavine novog svjetonazora nije se odmah shvatilo o čemu se tu radi, ali sada, nakon 75 godina vladavine novog svjetonazora očito je da je glavna struja umjetnosti na raskršću krivo skrenula nakon II svjetskog rata i sad se našla u slijepoj ulici punoj buke i bijesa. Publika je malo po malo pobjegla ali ja ne odustajem. Ne idem više na predstave glavne struje ali se borim za naše pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti jer samo kao imamo te elemente umjetnost u nama izaziva katarzu.
Zato što ne prikazuje svijet crnila bez nade i smisla što nas čini slabima i jadnima, nego naprotiv, osnažuje nas i jača, daje odgovore. Odgovore može dati samo ako postoji neki smisao – ako ima Boga. U svijetu bez Boga na sceni je samo mrak koji nas sve skupa guši. Djela koja govore o svijetu u kojem postoji Bog nisu automatski ni kvalitetna ali ni nekvalitetna (što nam stalno govori vladajući kanon). Zato nastavljam analizirati primjere kvalitetnih suvremenih drama koje govore o Kristovom djelovanju na križu i nakon njega.
Rajmund Kupareo: Muka ili za koga je pravednik raspet?
Rajmund Kupareo je u svojoj drami „Muka ili za koga je pravednik raspet“ (Rajmund Kupareo „Prebivao je među nama“, Citadela libri, Zagreb, 2019.) uzeo osnovnu svetu priču o raspeću ali ju je prikazao iz vizure sporednih likova. Neke je likove smjestio u prostor i vrijeme i iz toga izveo motivaciju lika: npr. detaljno nam govori kako su razbojnici razapeti uz Isusa politički zatvorenici (vođe pobune protiv Pilata koji je uzeo hramski novac da izgradi vodovod) i zašto se Pilat, moćni rimski namjesnik koji ima vojsku pod sobom, bojao Židovskih starješina i ponovne pobune naroda.
Judinu motivaciju izdaje objašnjava psihološki. Juda nije izdao zbog novca nego zbog želje da bude netko, da vlada svijetom, pa kad je shvatio da je Krist jedan netipičan zemaljski vladar traži novog vladara i naravno da mu dolazi „vladar ovoga svijeta“. Silno je potresno kako Kupareo fino ulazi u čovjekovu psihu pokazujući Judinu borbu nakon što shvati da je Krist razapet i da neće pobjeći. Žao mu je, krene po oprost znajući da je još Isus živ na križu, ali ga u tome odgovori Sotona navodeći mu krivnju prema drugima, i kroz sram i strah od odbacivanja i poniženja dovodi Judu do oholosti kad kaže „Moj je grijeh veći od Božjeg milosrđa“ (…) „Objesit ću se da visim kao i učitelj!“
> Kazališni feljton prof. dr. sc. Nikčević: Uz svjetski dan lutkarskog kazališta ili odakle praznina u našoj duši? (II. dio)
No, Kupareu je najzanimljiviji lik Barabe jer postoji vjerovanje da nije mogao propasti čovjek za kojeg je Krist predan. Biblija ne govori o tome ali zato pisac otvara nove prostore. Baraba je pravi razbojnik i šokira se kad oslobode njega a pravednika krenu razapinjat. U dramama iz prošlog nastavka feljtona djela su govorila o likovima čiju su promjenu potaknule Isusove riječi (Nikodem i bogati mladić) , a ovdje imamo lik kojeg je promijenio događaj. U Barabi se doslovno nešto prelomi, zbunjen je i krene slijediti Isusa na Kalvariji da shvati.
Prateći ga sve se više zbunjuje, ne razumije, reagira na stari način („ja bih se osvetio“, „Ah da meni da svoju majku ja bi za nju krao i ništa joj ne bi nedostajalo.“) ali shvaća da bi se morao promijeniti, bori se i sa starim zakonom (osveta) i svojim starim životom (krađa i otimačina). Najviše ga naljuti kad Isus obeća razbojniku raj „sva trojica vise a tu o nekom kraljevstvu govore“. Međutim kad Krist umre i zemlja se potrese shvati: „Sad znam zašto si razapet, zbog mojih si grijeha razapet. (…) Nije to običan čovjek. To je Sin Božji! To potvrđuje i nebo i zemlja. (Sve jači potres.) Ah blago meni kad je Sin Božji umro za mene! (Širi ruke prema Kristu.) Sjeti se i mene, Gospodine, kad dođeš u kraljevstvo svoje.“ Kraj drame.
>Prof. Nikčević: U vrijeme kad se i iz dječje književnosti ruše vrijednosti, izdvajam ovaj natječaj!
Dramu sam pročitala mnogo puta, ali svaki put na kraju, kad Baraba shvati i obrati se – zadrhtim. Pročistim negativne emocije koje mi je djelo izazvalo (strah, krivnju,…) i doživim katarzu. Ali ne samo ja. U sklopu ovogodišnje Pasionske baštine održala sam radionicu Iskustvo čitanja dramskog teksta u Matici hrvatskoj (13.03.2023.) Polaznici su čitali dijelove drame a ja sam između toga govorila o drami. Robert Kurbaša je na kraju pročitao taj dio s Barabom i svi smo doživjeli katarzu. U nekoj podrumskoj prostoriji, okupljeni oko drame koju smo čitali amaterski i na prvi pogled, bez ikakve pripreme… Toliko je bila jaka drama!
> Kazališni feljton prof. dr. sc. Nikčević: Tko se obratio za vrijeme Kristove muke ili što može popuniti prazninu u našoj duši? (III. dio)
Dakle nije istina što tvrdi suvremeni kanon da su djela koja slijede biblijsku poruku nekvalitetna, puka crkvena propaganda. Ne, ovo je izrazito kvalitetno: zanimljivo i napeto dramsko djelo koje na nas djeluje i danas. Napeto je jer nam pokazuje da netko može a netko nemože prihvatiti Kristovu poruku i zašto (silno je zanimljiv kontrapunkt Jude i Barabe, Pilata i njegove žene, …). Zanimljivo nam je jer se i sami prepoznajemo u situacijama: svi smo bili i Pilati i Šimuni, i Veronike i Jude, a korisno nam je jer nas uči kako odabrati pravi odabir.
Dakle, nije istina što tvrdi suvremeni teorijski kanon da su djela religiozne tematike odumrla sa srednjim vijekom jer se pišu do danas. Kupareo je „Muku“ napisao 1985. u Čileu a igrana je i na španjolskom i na hrvatskom, ali ispod rubova. Na rubovima je ostao i ostatak njegova dramskog opusa („Porođenje ili tko je dostojan milosti Kristove“ i „Uskrsnuće ili što nas doista može uvjeriti“). Na rubovima su pisali i ostali pisci (U Hrvatskoj i Europi) a nije se puno promijenilo niti nakon uspostave samostalnosti Hrvatske. Jer i dalje u Europi vlada sekularistički svjetonazor pa su ovakva djela i dalje na rubovima – ali se pišu i igraju.
Fra Ante Marić: Veronikin rubac ili Krist ozdravlja
Jedan od autora s velikim i odličnim dramskim opusom je Fra Ante Marić, hercegovački franjevac. Svoja prikazanja, dakle, drama duhovnih tema, objavljenog u dvije knjige: šesnaest u knjizi „Božićna prikazanja“ 2008, a pet uskrsnih u knjizi „Veronikin rubac“ 2010.
„Veronikin rubac“ se zbiva neposredno nakon Kristova raspeća kad su učenici uplašeni, ne vjeruju Magdaleni, a Šimun susreće Veroniku kojoj je Gospodin ostavio svoj lik kao utjehu. No glavni lik je slijepa djevojčica Estera. U Židova je takav hendikep značio puno veći problem od muke pojedinca, bilo je to javno prokletstvo roda. Ta djevojčica u snu vidi Krista („dobrog čovjeka koji sliči mome ocu“) i on joj svojim pogledom izliječi srce. No ozdravljenje za sve, ne samo njenih očiju nego i roda, dogodi se uz pomoć Veronikinog rupca. Kad je na kraju djevojčica progledala bila je to pobjeda ljubavi i oprosta nad zakonom i kaznom.
Dramska udruga Proložac postavila je taj tekst 2017. u režiji Marijana Grbavca koji igra i Petra. Napravili su izvrsnu predstavu koja je pobjeđivala na smotrama, pozivana na festivale i gostovanja. Na izvedbi u Lučkom (Crkva sv. Ivana Nepomuka) u sklopu Pasionske baštine (26.03.2023.) dogodile su se dvije zanimljive stvari. Esteru je od premijere glumila Mila Knezović, odlična glumica koju sam vidjela i kao dvanaestogodišnjakinju i kao odraslu djevojku u toj ulozi.
Kad je bila malena, svojom je glumom slijepe osobe što je teško odigrati i profesionalcima fascinirala sve – pa je tako i nagrađena za najbolju sporednu žensku ulogu na FHKA. Sad ju je odigrala Tea Leko (koja je prije igrala Veroniku) i bila je odlična. Tad sam shvatila da je predstava veća od pojedinačnog glumca i da je „ušla u sve njih“. Shvatio je to i ansambl jer je redatelj nakon predstave rekao da je to njihova „zavjetna predstava“ i da će je igrati dok su živi.
Druga stvar koja se dogodila vezana je uz temu teksta. Kad je na kraju predstave Estera progledala i kad su svi zahvaljujući Bogu klekli na scenu i molili „Oče naš“ jedna žena u drugom redu na glas zaplakala. Bilo je to pročišćenje nekih njezinih negativnih emocija, neke njezine tuge, bila je to katarza! Zahvaljujući predstavi. Nakon predstave ljudi su imali suze u očima i širok osmijeh na licu. Mnogi su mi iz publike prišli i zahvalili (ja sam je kao selektor kazališnog programa na Pasionskoj baštini pozvala i jako reklamirala). Govorili su: „hvala vam što smo ovo vidjeli; zašto u HNK ne može biti ovakvo kazalište; kad bi više bilo ovakvih predstava; ovo je kazalište“.
>Sanja Nikčević: Zašto ne može biti katarze u svijetu bez Boga?
Točno, ovo je pravo kazalište. Kvalitetno, zanimljivo, snažno, pametno, katarzično i daje odgovore. No odgovori su iz kršćanske poruke (2. svijet ima smisla jer njime vlada milosrdni Bog; 2. postoji dobro i zlo; 3. junak ima slobodu izbora; 4. ako krivo izabere postoji izlaz). Vrlo se očito afirmira Krist kao put, istina i život, jedini način popunjavanja one praznine u našoj duši, a to je suvremeni kanon izbacio kao „nevrijedno“. U kanon su ulazila samo djela koja ruše Bibliju, kršćansku poruku ili kršćanske vrijednosti. Ovaj feljton je jedan u nizu mojeg pokušaja da pokažem kako postoje kvalitetna djela koja nose kršćansku poruku i za koja niti ne znate da postoje.
Do sada sam se borila za naše pravo na lijepo/dobro/sveto što je izbačeno iz kanona ali sada znam da jedino takva umjetnost ima smisla. I jedino kvalitetna djela takve vrste mogu dalje preporučiti za čitanje (ili za gledanje/ igranje) jer daju odgovore, donose katarzu i ojačavaju nas. Čine nas boljima. Naravno, kršćanska poruka i afirmacija biblijske poruke ne znači a je djelo automatski kvalitetno, ali s bez te poruke meni više umjetnost ništa ne znači, jednostavno nema smisla zato što je najvažnije pitanje na svijetu: kako ispuniti prazninu u našoj duši.
O autorici
*Prof. dr. sc. Nikčević, hrvatska je teatrologinja, kazališna kritičarka, redovna profesorica koja je donedavno radila na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, te stalni vanjski predavač na Komunikologiji Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Objavila 11 autorskih knjiga o kazalištu, više od tri stotine znanstvenih i publicističkih članaka, aktivna u hrvatskim i međunarodnim kazališnim udrugama. U svojim istraživanjima razotkriva neistine u javnom prostoru i zalaže se za naše pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti te pokušava promovirati kvalitetna djela koja su nepravedno izbačena iz kanona.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
