Osvrt na koncert u subotu 27.04.2024. Giorgio Surian, Leon Košavić i Lana Bradić na obnovljenom i poklonjenom klaviru u HKD Napredak (Bogovićeva 1, Zagreb). Te sam se večeri stvarno osjećala kao prvi kršćanin jer se dolazilo na poziv, mnogi su tražili ulaz, a svi smo nekako tiho ulazili. Neki bi zagrlili Alojzija, neki se pozdravili s vodstvom Napretka, bio je polumrak u dvorani, nismo se svi poznavali…
I koncert u katakombama
Već se dugo osjećam k’o prvi kršćanin… ono što volim i što mi je važno u umjetnosti je nekako na rubovima, gotovo u katakombama. U četvrtak (25.04. 2024.) na promociji moje knjige “Bitno o bitnome” u Knjižari Nova u Osijeku je baš tako i izgledalo: polupodrumska mala prostorija u koju se ulazi tako da se prođe kroz druge dvije prostorije. Izgleda kao katakomba, ima one volte na stropu, ali je nekako baš fina, mila, nekako se osjećaš zaštićen u njoj… Tamo vani negdje je užurbanost i buka a ovdje vlada neki mir… Iako ta prostorija nije ni mišljena za masovna okupljanja, moj osjećaj “k’o prvi kršćanin” nema veze s brojem okupljenih ljudi nego pozicije u društvu. I umjetnosti.
U subotu 27. travnja ujutro na Kranjčiću u Križevcima je bilo stotinu djece (na natječaj dječjeg duhovnog stvaralaštva se javilo 75 škola sa gotovo tri stotine radova) ali smo se svi osjećali k’o prvi kršćani. Držala sam radionicu i govorila mentorima, njih dvadesetak u jednoj učionici i ono što sam govorila (a i što oni rade) nas je opet uvelo u osjećaj prvih kršćana… Nešto što ima smisla i istina je ali ne može u glavnu struju… I već sam mislila da je to sasvim dovoljno ljepote i blagoslova za taj dan, a onda se dogodilo još nešto lijepo…
Neočekivani poziv drage osobe na koncert
Kad sam došla iz Križevaca, uzvratila sam poziv Alojziju Prosoliju. Rekao je: “Daj dođi večeras na koncert…” Nešto mi je tumačio o baritonu i klaviru, a ja sam bila premorena da shvatim o čemu se tu radi. No, tako me je usrdno zvao a ja njega i pokojnu mu suprugu jako imam rado pa sam rekla: dobro.
Bio je to koncert u Hrvatskom kulturnom društvu Napredak (Bogovićeva 1, Zagreb) u 20 h pod čudnim nazivom “Dodirnite nas glazbom, bez vas mi nismo”. Te sam se večeri stvarno osjećala kao prvi kršćanin jer se dolazilo na poziv, mnogi su tražili ulaz, a svi smo nekako tiho ulazili. Neki bi zagrlili Alojzija, neki se pozdravili s vodstvom Napretka, bio je polumrak u dvorani, nismo se svi poznavali…
Te večeri sam shvatila nešto važno za moj život: dugo mi je bilo žao da se osjećam k’o prvi kršćani. Pa ipak smo mi većina u ovom našem hrvatskom društvu, u Europi, na svijetu! Pa kako smo, tako nekako, na rubovima? Kako je moguće da vlada ateistički svjetonazor koji tvrdi da je lijepo kič, dobro licemjerje, sveto ne postoji jer Boga nema, a istina samo jedna ružna slika svijeta u kojoj svi sve mrze i maltretiraju… Kako je to moguće?
> Prof. Nikčević preporučuje predstavu: Miro Gavran: ‘Glasnogovornik’ – Muke po politici ili gdje ti je duša?
Međutim, sad mi je drago što sam prvi kršćanin i u katakombama (ova je bila na I. katu), a ne dvije ulice dalje, u HNK (tri ulice dalje u Gavelli ili jednu ulicu dalje u ZKM-u) gdje je svo blještavilo, sjaj, mediji, novac… U ta, nekad meni silno važna kazališta, već neko vrijeme ne idem jer ne mogu podnijeti te iste, mračne, prazne slike nekog čudnog svijeta u kojem je nebo prazno, društvo močvara a obitelj zatvor… Na te predstave ne mogu poslati ni neprijatelja (računalo bi mi se u grijeh kao namjerno učinjeno zlo) a kamoli prijatelja!
Mogu ja ne ići na te predstave (ja već jako dugo ništa ne moram) ali mi silno nedostaje umjetnost… pa je tražim na rubovima. Idem na amatere među kojima ima pravih dragulja, na predstave koje imaju kršćansku temu (bila sam na “Pasiji” u Imotskom, predstavi “Bio sam tamo” Pere Eranovića u Omišu o vojniku koji je dobio Isusovu tuniku na kocki) ili su svjetovne teme ali nose kršćansku poruku koja ima 4 elementa:1 svijetom vlada milosrdni Bog, 2 postoji dobro i zlo, 3 junak ima slobodu izbora 4 ako krivo izabere ima izlaza jer: vidi 1.
Kako se u to uklopio koncert najpoznatijih opernih arija u kojima sam sat i pol uživala (a i svi oko mene) tako da mi je srce gorjelo? Tako da je to bila ne samo vrhunska glazba u kojoj sam sati i pol uživala (a i svi prisutni tamo) i suverena interpretacija, nego je to bila posebna večer.
Ima još dobrih ljudi ili tko je poklonio klavir
Obitelj Ivana Marčića i obitelj Špoljarić poklonili su predivan klavir (za znalce Gors & Kallmann koji je uredio i za novi život osposobio Antun Maloseja) Hrvatskom kulturnom društvu Napredak. Zato je na početku govorio Stanko Špoljarić, inače vrstan likovni stručnjak i to ponajbolji za sakralnu umjetnost. Govorio je o umjetnosti i transcendenciji, o tome kako nas umjetnost može i približiti i udaljiti od transcendencije…
Gledam ja taj klavir i mislim si: pa to je skupo! Znam koliko se moja akademija u Osijeku (nekad UAOS, danas AUKOS) napatila da nabavi pravi koncertni klavir. Ovdje je poklonjen jednom društvu građana da može imati prave koncerte! I onaj tko je poklonio se raduje kao i oni koji su to dobili.
Dakle, kod prvih kršćana, u katakombama, ne vlada pohlepa, sebičnost, nasilje i otimačina… nego darivanje i radost zbog toga!
Izvrstan koncert ili dodirnuti glazbom
Koncert je bio stvarno izvrstan. Imali smo dva vrhunska baritona i jednu pijanisticu – ali ono, baš kao u Scali! U toj polukružnoj prostoriji Napretka na I katu u Bogovićevoj ulici gdje smo svi došli po pozivu.
Giorgio Surian, zreo umjetnik, s iskustvom, s mudrošću i Leon Košavić, mlad, pršti od energije, sav u naponu snage i očito na umjetničkom usponu… Na klaviru ih je pratila Lana Bradić krasno izvevši sjetnu emociju Chopenova Nocturna i Schubertova Standchena.
Sve drugo su bile arije iz komičnih opera (Rossini: “Seviljski brijač”, “Put u Rim”; Mozart: “Figarov pir”; Donicetti: “Ljubavni napitak”, “Don Pasquale”) koje smo slušali kao vatromet dva predivna glasa. Međutim, bio je to i kazališno scenski doživljaj jer su njih dvojica tako izvrsno glumili te svoje likove, tako precizno igrali, da smo i mi koji natucamo talijanski odlično mogli pratiti ne samo glazbu nego i radnju. Karakteri su bili pred nama u svoj svojoj punoći, sa svim emocijama, vrlinama i manama…
> Prof. Nikčević: Financira se ‘preodgoj’ publike, žele dokazati da je ono što vidite velika umjetnost
To kako je Surian otpjevao i odglumio Don Profonda iz Rossinijeve “Put u Rim” koji na talijanskom krivo govori desetak drugih jezika bilo je antologijski! Gledala sam kasnije na youtoubeu druge izvedbe jer me je zaintrigirao ali ova njegova je bila bolja, životnija! Svi u publici su je pratili otvorenih usta i smijali se, naravno, i oni koji ne razumiju talijanski…
Program je, kako mi je kasnije rekao Alojzije Prosoli kao jedan od organizatora koncerta, namjerno bio napravljen od arija koje pobuđuju smijeh i radost. Ali se uklopilo u ovu moju potragu za lijepim/dobrim/svetim ne samo zbog radosti. Naime, bilo je tu i puno mana likova kojima smo se smijali ali su one bile jasno prikazane kao grijeh. Opere i operete govore o grijehu, ali ga razotkrivaju kao grijeh. Taj grijeh u tragediji izazove strašne posljedice, a u komediji je to krivi izbor iz kojeg se može izaći. Lik mora osvijestiti, priznati grešku, doživjeti neko poniženje kao pokoru i na kraju bude ponovno prihvaćen u društvo. Tako da i komične operete koje su nekad prikazivane kao “eto, malo se tu nešto zabavljamo” afirmiraju smisao svijeta i nose u sebi kršćansku poruku.
Tako da je onaj neobičan naslov “Dodirnite nas glazbom, bez vas mi nismo” dobio smisao – dvosmjeran. Taj dodir glazbom koji daje smisao ima smsila samo ako doista u njemu ima smisla. Ima transcendencije, ima Boga!
Zaključak ili dobro je biti prvi kršćanin
I tako sam se – nakon predivna dva dana – prestala nervirati da sam prvi kršćanin. Zapravo sam shvatila da mi je odlično. Govorila sam u Napretku dok su vani u blizini bila kazališta glavne struje i javno rekla kako mi je drago da sam ovdje ispod rubova u katakombi prvih kršćana ali mi je srce radosno i duša puna. Shvatila sam da ako se ne dodirnemo glazbom, riječju, slikom ali onima koji šire dobrotu/ljepotu/istinu i povezuju nas sa svetim, neće nas biti ni nas u publici ni njih na sceni… A što je najbolje, shvatila sam da ima dovoljne te umjetnosti koja čuva njenu pravu bit. I prestala se nervirati oko glavne struje i njezinih crnih ili izopačenih slika…
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
