U napadnim akcijama od 24. do 26. prosinca 1991. u zapadnoj Slavoniji oslobođeno je jako četničko uporište Bučje, u kojem se nalazio zloglasni logor za Hrvate i ostalo stanovništvo nesrpskog podrijetla.
Mjesto Bučje nalazi se 20 km istočno od Pakraca. Tu je bio vojni i administrativni centar „SAO Krajine zapad”. Logor je bio u centralnom spremištu (gospodarska zgrada) gdje su bili zatočenici iz okolnih mjesta. Od kolovoza do studenog 1991, zatočenici su danonoćno ispitivani, premlaćivani, a mnogi i ubijeni. Zatočenicima su ruke vezane lisicama, preko očiju su imali poveze, a straža ih je tukla. Zatočenik koji je bio i u Staroj Gradiški komentirao je: „Gradiška je bila blagoslov u usporedbi sa Bučjem.” Liječnik iz Pakraca svjedoči kako je bio zatočen u veterinarskoj ambulanti u sobi bez kreveta koja je prije služila kao staja. Pod je bio vlažan, dobio je samo jednu deku, a nakon nekoliko dana i spužvu za spavanje. U sobi do njega bila je zatočena odvjetnica, a još 40 osoba bilo je u drvenom spremištu. Liječnik je prepoznavao neke vojnike u JNA uniformama koji su dovodili zarobljene Hrvate u logor. Po njegovoj procjeni bilo je oko 150 zatočenika. Za šestoricu svjedoči da su bili ubijeni u logoru, a kako prenosi Hrvatsko društvo logoraša, žene su silovane.
Najmlađi logoraš u Hrvatskoj
U logoru Bučje nalazio se i najmlađi logoraš u Hrvatskoj, dijete od četiri godine – Dalibor Šimić. 24sata prenosi ono čega se sjeća iz tog vremena:
– S ocem sam na malom skuteru krenuo iz Donjih Čaglića njegovom prijatelju i on je znao dokle smije voziti jer dalje je bila barikada. Međutim, dvojica naoružanih pobunjenika su se spustila niže niz cestu i otac ih je vidio. Nije bilo druge već je nastavio voziti do njih. Stali smo, on je sišao s motocikla i mene je spustio na zemlju. Oni su ga odmah počeli tući, plakao sam jer nisam znao zašto to čine. Jedan od njih me pitao ima li tata pušku, rekao sam mu da nema već da ima luk i strijelu i da ubija četnike. Zbog toga su moga oca kasnije nazvali Robin Hood. Pretukli su ga i htjeli su ga zaklati. Naišao je jedan muškarac koji je poznavao moga oca, navodno su zajedno bili u Skopju, on je odlučio da nas prevezu na Bučje u logor. Sjećam se kada su nas dovezli na Bučje i kada smo došli na parkiralište koje je bilo kao neki predulaz u logor, da sam s desne strane vidio pokrivene bijelim plahtama mrtve ljude. Odveli su nas u podrum zgrade, koji je bio pun odraslih ljudi. Sjedili su, a neki pretučeni su ležali na drvenim paletama, ispod njih je bilo blato. Baš su bili jadni. Prostorija nije imala ni jednog prozora.
Daliborovo svjedočanstvo
– Tu sam s ocem proveo cijeli dan, onda su oni došli po mene, jer nisu znali što će sa mnom. Uzeli su me, a otac mi je rekao da samo slušam čike i da će biti sve u redu. On je ostao u logoru. Mene su vozili po selu od kuće do kuće, nitko me nije htio uzeti, kada je pao mrak smjestili su me kod nekih ljudi gdje sam prenoćio. Ujutro su me opet uzeli i počeli vozati. Dovezli su me nekoj ženi koja je imala troje djece, ona me je nahranila. Ali došli su ponovo po mene, kao vozit će me u Čaglić. I odvezli su me i dali M. V, njemu su naredili da me sveže u kanal pored ceste i da će sa mnom završiti kada budu čistili i palili selo. Otišli su, Milan nije imao srca da to učinii, pitao me imam li koga u Lipiku, rekao sam da imam tetu; pitao me znam li kako doći do nje, odgovorio sam mu potvrdno. Uzeo me i stavio u auto, ostavio je svoju majku. Došli smo u Lipik i našli smo moju tetu, rekao joj je da su uhvatili moga oca – evo ti maloga i ništa me ne pitaj. Otišao je i više se nije vratio. Kasnije sam saznao da se nije vratio u Donji Čaglić, jer bi ga njegovi ubili, ostao je u Lipiku, vozio je sanitet, čak je bio i ranjen i dan danas živi i radi ovdje.
Daliboru se nakon toga život totalno promijenio. Teta je o njemu brinula 4,5 mjeseca dok je njegov otac bio u zatočeništvu, a s njim se iznova sastao u Kutini gdje je bio razmijenjen.
