Sveti Antun Padovanski dobio je zvanje za franjevca na primjeru Marokanskih mučenika.
Sveti Franjo poslao je nakon generalnog kapitula u Asizu 1219. godine Braću Berarda, Petra i Otona (svećenike, pripadnike reda Male braće) te Akursija i Adjuta (braću laike) propovijedati evanđelje muslimanskim Maurima na zapadu. Oni su propovijedali u Italiji, Aragonu, Coimbrai, Sevillei i na kraju u Maroku otkuda su prognani, te po svom povratku tamo mučenički ubijeni.
Mučenički su ubijeni 16. siječnja 1220. godine u Maroku gdje su prvo bičevani do kosti. Na rane su im sipani vruće ulje i ocat, tijela su im kotrljali preko kamenja i krhotina posuđa, a zatim su im glave prepolovljenje mačem. Njihovi posmrtni ostaci otkupljeni su i sada se nalaze u samostanu svetog križa u Coimbrau. Saznavši za to mučeništvo Sveti Franjo je kliknuo: „Sada imam pravu manju braću!”.
Mladi augustinac Ferdinandu, kasnije velikan duha sveti Antun Padovanski, oduševio se te stupio u Red manje braće sa željom da i on bude mučenik.
Tabor.hr prenosi Iz ljetopisa generalnih ministara OFM: „Jednoga dana nošeni oduševljenjem dođoše do glavne džamije ili njihove bogomolje bez ikakvog vodiča. A kada su htjeli unići, Saraceni ljuti spriječiše ih vikom, guranjem i šibama. I nikako ne dopustiše da uđu u džamiju. Napokon su pošli k vratima dvorca govoreći da su poslani kao ambasadori od kralja kraljeva Gospodina Isusa Krista. I pošto su mnogo razlagali kralju o katoličkoj vjeri da ga obrate i potaknu da primi krštenje, kralj kao da je pobjesnio naredi da im se odsjeku glave. Ipak kasnije, kad se posavjetovao sa starcima, pošalje ih u Maroko kamo su i sami željeli poći…“
