Razmatranje patra Bilića o Velikom tjednu

Foto: I. Tašev Glas Koncila www.glas-koncila.hr

Donosimo razmatranje p. Nike Bilića, Isusovca na službi u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu o današnjem čitanju Muci po Mateju u Velikom tjednu.

Može li nam Veliki tjedan u izolaciji, socijalna distanca i ovaj život “na daljinu” pomoći da dođemo bliže jedni drugima? Jedan pokušaj jest i ovo razmatranje Muke Gospodinove. Dok Hrvatska po rasporedu predsjeda Vijećem Europske unije, neobičan Uskrs 2020. pruža nam priliku da iznutra kušamo kakvi su nam kršćanski korijeni i da se osvjedočimo kako je Kristova Pasha istinski temelj zajedništva ljudi i naroda.

I naš je Fakultet filozofije i religijskih znanosti sa Sveučilišta u Zagrebu dobrano osjetio zajedno sa cijelim Gradom i okolicom kad nas je snažan potres iz temelja prodrmao. Stoga na Cvjetnicu 2020. izvrsno možemo razumjeti što to Muka po Mateju opisuje kad bilježi da se u čas Kristove smrti “zemlja potresla, pećine se raspukle”, “grobovi otvorili” (Mt 27,51.52). Ali to je tek priprava, jer će trećega dana doći i drugi “žestok potres” koji evanđelje zapisuje kad anđeo Gospodnji silazi s neba da otkotrlja kamen s Kristova groba (Mt 28,2).

Izvještaj o muci Gospodinovoj koji na Cvjetnicu slušamo prikazuje sveopći potres i poremećaj koji je nastao. Sve se izokrenulo. U tijeku medicinske izolacije koja nas po naravi vuče u pustinju i vraća nas u vlastite duhovne dubine, to još više razumijemo. Tri sata mraka koji je nastao ured dana, u podne neposredno prije Isusove smrti (Mt 28,45) vanjski su znak mraka koji je zavladao među ljudima, uvukao se u duše. Isus u svojoj muci zahvaća sve ljude, prodire i u najfinije slojeve našega života. Poziva nas na temeljit popravak i obraćenje. 

Nakon svečane Pashalne večere koju su učenici pripravili (usp. Mt 26,19), nakon što su potom svi zajedno došli u Getsemani, Isus je osjetio kako ga napušta ljudska snaga (grč. ἀδημονέω Mt 26,37). Približio se nama u trenutku kad smo rano ujutro, u nedjelju, 22. ožujka 2020. iščekivali drugi potres. Približio se Gospodin tolikim ljudima koji od nove bolesti ne mogu više sami disati, guše se i mora im stroj doći u pomoć. S poštovanjem se klanjamo i razumijemo dobro Isusov osjećaj slabosti, njegovu stisku i unutarnju nevolju. U tom bolnom čuvstvu posred Kristova Srca unutarnji je znak sveopće zbrke i izopačenja koji nastaju kod njegove muke i smrti. Već kao čovjek sluti on kakvi predugački, mučni sati slijede. 

Njegovi izabrani pozaspat će i svi će pobjeći. Svjetina, poput horde divljaka s toljagama, doći će po njega kao na razbojnika (Mt 26,55). Uz vanjsku pompu i odglumljenu čast izvest će mnoštvo lažnih svjedoka. Izrugivat će ga, pljuvati i udarati najprije vijećnici naroda Božjega (Mt 26,57.68), a zatim Pilatovi vojnici (27,27-30). Izmučen slušat će kako njegov narod urla i bez obrazloženja jednom, pa još jednom zahtijeva njegovu smrt (“Neka se razapne!” Mt 27,22.23). Pribit će ga na drvo križa i, dok je u smrtnoj agoniji, sunarodnjaci (Mt 27,39), vjerski i građanski glavari (27,41), kao i razbojnici pokraj njega (27,44), vrijeđat će ono najsvetije, njegovo pouzdanje u Oca (27,40.43). 

Gospodin Isus dodiruje iskonsku nevolju čovjeka, ono prvo što u Svetom pismu nije dobro. Ostao je sam (usp. Post 2,18). A već sama tjelesna muka koja traje i traje, sve tamo od Maslinskoga vrta, preko Vijećnice, Pilatova suda pred izmanipuliranom masom koja razuzdano buči, pa bičevanje i križni put, do čavala koji krvožedno prodiru u tijelo da bi se sve to još jednom pretočilo u beskrajno dugačke ure na križu – dovoljne su da čovjek već unaprijed ostane bez daha, u panici, bez volje i snage. 

“Da nisam ja” (Mt 25,22) pitali su učenici redom Gospodina u uzvišenim, posvećenima trenucima Posljednje večere. “Da nisam ja” (Mt 26,25) himbeno pita i Juda, nakon što mu je Gospodin već pokazao da je veći od njegova srca i da znade sve. Ali Juda se ne obraća Gospodinu, nego ga zove “Učitelju” i čeka priliku da ga preda (usp. 26,16), kad će ga isto tako osloviti (“Učitelju!” 26,49). Svoj je odnos prema Isusu posve izopačio.

Dok razmatramo Muku, mi ne moramo pitati, nego možemo iskreno priznati: Da, ja sam to, Gospodine, jer sumnjam i pitam jesi li ti Gospodar povijesti ili to netko drugi organizira pandemiju da hara našim životima. Da, ja sam to, Gospodine, jer ne mogu razumjeti zašto dopuštaš potres, i to baš sada?

Da, ja sam, Gospodine, među učenicima kojima je stalo do redovitoga radosnoga slavlja za bogatim stolom (“Gdje da pripravimo?” Mt 26,17). Spremaju se svečano obilježiti Pashu, spomen na moćnu Božju ruku koja nas je otkupila iz “Kuće ropstva”. A Gospodin umjesto pashalnoga janjeta daje svoje tijelo (26,26) i svoju krv – to je sada krv Saveza, ne više ona na Sinaju (26,28 usp. “krv Saveza” Izl 24,8). Izručuje sama sebe. A ja zajedno se Prvakom-apostolom gorljivo obećavam: “Sigurno te neću zatajiti” (Mt 26,35), ali odmah zatim od muke i od križa bježim. 

Da, ja sam, Gospodine, poput Jude s kojim bratski dijeliš zalogaj i poznaješ ga (Mt 26,23.25). A on ide po svome. I kad ti daje izdajnički poljubac, ti mu još nudiš prijateljstvo, primaš ga kao sebi ravna (grč. ἑταῖρος “kolega” 26,50). Tražiš ga kao što je Stvoritelj očinski tražio Adama: “Gdje si?” (Post 3,9), kao što je najrevnijega proroka tražio: “Što ćeš ti ovdje?” (1 Kr 19,9.13). A Juda, i kad se kaje (Mt 27,3), ne dolazi k tebi, nego ide u smrt. Tako i ja, kad god odbijam i niječem sakrament pomirenja. 

Da, ja sam, Gospodine, kao Petar kad god sam se ponosio svojom vjerom, silnim osjećajem i velikim riječima. Zanosno sam isticao časni križ i slobodu zlatnu, ljubav sam ti obećao, a onda sam prvi pobjegao da bih iz prikrajka, na daljinu, poput uhode promatrao kraj (Mt 26,58). Pred pogledom i glasom žene (26,69.71), zbog svoga narječja i podrijetla (26,73), u strahu za sebe, tebe sam se odrekao, opet i opet. A na vrijeme si me s ljubavlju obuzdavao i sve mi najavio (26,34). Da, ja sam to. Sad je čas da se sjetim tvojih riječi (usp. 26,75). Neka provru gorke suze iz mojih očiju. S kajanjem i velikom žudnjom čekam kad će doći spasonosni susret na jezeru, da me pitaš, da ti kažem. Sve (usp. Iv 21,15-17).

Da, ja sam to, Gospodine, među starješinama, kad ga sam imao vlast nad drugima, a nisam tebe na prvo mjesto stavio. Ja sam među pismoznancima kad god sam se stručno dao na znanost i oslanjao na njezinu snagu, a nisam gledao da si ti Istina i Svjetlo svijeta. Da ja sam to, Gospodine, kad god sam imao neku službu u Crkvi: Jesam li te priznao i poklonio se tebi, a prvi sam trebao znati da si ti Mesija koji dolazi? Odlučili su već da te usmrte (grč. θανατόω Mt 26,59; 27,1), sada je samo pitanje spretne i ekspeditivne politike, kako to izvesti. Brat brata predaje na smrt (usp. Mt 10,21)

Da, Gospodine, ja sam to, kada sam svojim osjećajem ignorirao i u sebi izbrisao svoga bližnjega, kad god sam mu riječju ili pogledom oduzeo identitet, isključio ga, kad god sam mu, dok je još pod srcem majke svojim mudrovanjem govorio: “Ti nisi čovjek. Ti nemaš pravo na život.”

 

Da, ja sam, Gospodine, kao vijećnik u cijelom sazvanom saboru (usp. Mt 26,59), i kao Pilat, sudac (usp 27,24). O da poslušam životno upozorenje i hitan poziv te pogledam što to danas zovem pravom, na koje se institucije mi ljudi danas možemo osloniti! Kolika je doista bila silna teološka pogođenost kad je Gospodin skromno posvjedočio da je Sin Božji i Sin Čovječji? Priznao je riječ velikoga svećenika (Mt 26,64). Nakon teatralno razderanih haljina u Vijeću (26,65), pred Pilatom se optužba odjednom iz temelja mijenja. Na sudu je sada optuženik kralj židovski (27,11), što će biti i dokumentirano u osudi (27,37). Važno je pogoditi pravu formulaciju! Upravitelj, nositelj slavnoga rimskoga prava, vrlo brzo vidi da je u pitanju čista zavist (27,18) i ništa drugo. Ali on ide protiv savjesti  i protiv prava. Razara povjerenje svoje supruge (usp. 27,19), pere ruke od krvi koju mi – narod Božji, u prvi mah zacijelo nesvjesni što govorimo, zazivamo na sebe (27,25). Vlast dopušta mučenje i pogubljenje (27,26). Da, ja sam to, Gospodine, ako sam, kao sudac, odvjetnik i nositelj vlasti, zanemario pravednost, pregazio ljubav. Iz političke računice i novčanog koristoljublja uništio sam brata čovjeka.

Da, ja sam to, Gospodine, kad sam, ne vojnički, nego zvjerski popljuvao bližnjega u okovima, mučio ga, izvrijeđao i izranio (27,27-30) u srcu ili djelom, a onda sve htio lijepim odijelom prikriti, kao da nije bilo (31). Pamtimo ljuti nasilnički totalitarizam koji se ne želi pokajati.

Da, ja sam to, Gospodine, kad sam licemjerno sebe držao čuvarom Božje svetinje, a dao sam novac, ne za život, nego da oduzmem život čovjeku (usp. Mt 26,15), da ga smaknem i onda sam gradio groblje (usp. 27,7) umjesto doma za obitelj i za narod. 

Da, ja sam to, Gospodine kada sam u silnom strahu da se ne razotkrije moja laž kojom oduzimam dostojanstvo i život bližnjemu, pokušao sve zapečatiti silnim pečatima (usp. Mt 27,64). Mnoge sam stražare naručio i podmitio da u grobu čuvaju tajnu o plodovima mojih optužbi i osuda kojima sam brata ranjavao, ubijao. Lažljivac istinu iz svega glasa proglašava prijevarom. 

Da, ja sam to Gospodine, kad god sam se uvukao i sakrio u masu da ondje razuzdano prikrijem i pamet i odgovornost, pa da ponavljam što mi drugi kažu. Pogazio sam vlastito ja, prepustio se struji i razvukao transparent na kojem stoji: “Zlo je dobro. Laž je istina.” Navijački sam tražio za zločinca slobodu (usp. Mt 27,21), za pravednika smaknuće (27,22). Što mi vrijedi da sam nekoliko dana ranije pun jednako vrućeg osjećaja klicao: “Hosana!” (Mt 21,9)?

Gospodin Isus nije se prepustio izgubljenoj masi i sveukupnoj pomutnji. Jasno govori i Judi (26,25.50) i apostolskom prvaku Petru (26,34.40). Izravno, izbliza daje odgovor i velikom svećeniku Kajfi i upravitelju Ponciju Pilatu, odajući poštovanje njihovim riječima, jednako kao i svome učeniku-izdajniku (“Ti kažeš” Mt 26,25.64; 27,11). Prisebno i suvislo u Getsemanskom vrtu obraća se i učenicima (26,36.45) i napadačima s mačevima i toljagama (26,55).

Najvažnije nam je ipak kad Isus progovara Ocu. Obraća se Ocu, moli, i na početku (“Oče moj!” grč. πάτερ μου Mt 26,39.42 usp. “treći put iste riječi” 26,44), kad je ostao sam jer su i najbliži teških očiju od ukusna obroka i dobroga vina utonuli u sladak san. Ocu govori i na kraju (Mt 27,46), kad ga je ruka egzekutora razapela, nakon što su se učenici davno razbježali, glavari i narod su ga odbacili, jednako kao i rimska velevlast i suosuđenici, a i vjerne žene morale su ostati po strani. Opet je sam. Duhovna je patnja najgora i prelijeva se na sve osjećaje i cijeli organizam. 

U Getesmanskom vrtu, gledajući zdravim razumom na kalež muke već unaprijed, Isus usrdno, vruće preklinjući Oca, triput ponavlja ono što je i nas naučio: “Budi volja tvoja!” (Mt 26,42; usp. 6,10). A onda, na križu, kad je već je toliko krvi izgubio, obješen guši se, nakon što mu je od bičeva, od trnove krune, od pljuski i udaranja, od nesnosnih rana na nogama i rukama bol izjela organizam. Izdaja i bijeg najbližih, toljagaško uhićenje usred noći, teror institucija, pljuvanje, izrugivanje, do kraja mu je izmrcvarilo dušu. Nema tu Boga, samo kruta sila stvorene prirode i pregolema ljudska zloća! Sva ta muka slila se u povijesni gorak ljudski vapaj: “Ostavio si me!” i u drevno pitanje biblijske mudrosti: “Zašto? Čemu?” (Mt 27,46 usp. Ps 22,2). Taj je vapaj iz istoga psalma u kojem zapisano stoji toplo, utješno, toliko istinito iskustvo: “od utrobe majčine ti si Bog moj” (Ps 22,11). A sada Božji izabrani narod napada i vrijeđa njegovo povjerenje u Boga. Izruguju se onoj ljubavi Očevoj koju je s neba posvjedočio i kod Krštenja i kod Preobraženja: “u njemu mi sva milina” (Mt 3,17; 17,5).

Krik u Bibliji označava dubinsku ljudsku krizu. Već ovaj prvi krik Isusov (grč. φωνῇ μεγάλῃ 27,46) pokazuje da je Sin Božji do kraja ušao u nju, približio nam se i sjedinio se s nama i u najvećoj našoj krizi. Potom je došao i drugi Isusov krik uz koji je Isus izdahnuo (φωνῇ μεγάλῃ 27,50). Drugi krik daje nam prepoznati da Isusova smrt nije bila smirena, bezbolna, lijepa, nego je na sebe Gospodin uzeo, otkupio, posvetio i sve one koji u muci, uz težak, glasan jauk na usnama umiru. 

Nakon potresa i snebivanja koji čak i centuriona i njegovu vojsku prestrašile i dovele do vjere u Sina Božjega (Mt 27,54), nastala je tišina puna groze. Neka traje i u ovoj zamorno izolaciji tako da dobro vidimo što smo to učinili i što činimo na ovome svijetu! Neka traje sve do trećeg dana!

* Pater Niko Bilić, hrvatski katolički svećenik, doktor teologije, član je Družbe Isusove od 1987. Docent je Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu za religijske znanosti i redoviti predavač na Filozofsko-teološkom institutu, afiliranom Papinskom sveučilištu Gregoriana, a predaje i biblijsku teologiju kao izborni predmet na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER) u Zagrebu. Od 2007. do 2010. redoviti je propovjednik u Nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke. Sudjeluje s predavanjima iz biblijskih znanosti pri Hrvatskoj konferenciji viših redovničkih poglavara i poglavarica, a već je više godina predavač na Obiteljskoj ljetnoj školi FTI-a u Zagrebu. Član je Biblijskog instituta pri KBF-u na Sveučilištu u Zagrebu, i Hrvatskog katoličkog biblijskog djela pri HBK. Našoj je široj javnosti poznat kao suradnik na HRT s temama iz Svetoga pisma, a trenutno je duhovnik u međubiskupijskoj bogosloviji u Kolegiju Družbe Isusove na Jordanovcu.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr