Remek-djela hrvatskih slikara iz palače u Opatičkoj uvode nas u hrvatsku povijest

Razoran potres koji je 22. ožujka 2020. pogodio Zagreb i njegovu okolicu oštetio je i jednu od najljepših palača na Gornjem Gradu – onu u Opatičkoj ulici 10 u kojoj je danas smješten Hrvatski institut za povijest, ustanova sljednica Instituta kojemu je na čelu bio dr. Franjo Tuđman. Čak i ako samo prolazite pored palače koja se nalazi iza raskošne ograde od kovanog željeza bit ćete zadivljeni njezinim izgledom, a ono što se nalazi unutar nje još je reprezentativnije. Prostor, kojega krasi poznata Zlatna dvorana, krajem 19. i početkom 20. st. stoljeća služio je kao Odjel za bogoštovlje i nastavu, a dok se na čelu tog Odjela nalazio Izidor Kršnjavi, za palaču su od najvećih slikara hrvatske moderne naručene slike s temama iz nacionalne povijesti i iz svjetske književnosti. Tako zidove Zlatne dvorane i Renesansne sobe krase remek-djela Vlaha Bukovca, Mata Celestina Medovića, Bele Čikoša Sesije, Otona Ivekovića i Ferde Kovačevića.

> Remek-djelo Vlaha Bukovca, ‘Dubravka’, nakon više od 100 godina vraća se doma!

Upravo zbog obnove građevine nakon prošlogodišnjeg potresa, slike su morale biti izmještene pa je tako organizirana izložba „Povijest i umjetnost na zidovima palače u Opatičkoj 10“ u galeriji Klovićevi dvori. Izložba je otvorena još samo do kraja idućeg tjedna (do 28. veljače) pa požurite kako ne biste propustili jedinstvenu priliku da vidite slike iz jednog od najljepših interijera u Hrvatskoj.

Izložba je organizirana u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest i Hrvatskim restauratorskim zavodom u Zagrebu, a djela iz Zlatne dvorane i Renesansne sobe u Palači upotpunjena su slikama iz Moderne galerije u Zagrebu i Hrvatskog povijesnog muzeja te privatnih zbirki uz mnoštvo novoistraženih podataka te svježih fotografija unutrašnjosti palače.

Tračak svijetla u mračnoj Hédervárijevoj vladavini

U hrvatskom narodu omražena vladavina bana Khuena Hédervárija (1883.-1903.) imala je ipak poneke svijetle trenutke, a među njima je svakako razdoblje kada se u njegovoj vladi, na čelu Odjela za bogoštovlje i nastavu, nalazio hrvatski slikar, povjesničar umjetnosti i književnik Izidor Kršnjavi (1891.-1895.). Iako su ga mnogi kritizirali zbog pristupanja mađaronskoj stranci i suradnje s Hedervarijem, on je svoj mandat u toj vladi maksimalno iskoristio provodeći reforme srednjoškolske i visokoškolske nastave, izgradnju i obnovu crkava, školskih ustanova i kulturno-umjetničkih spomenika. Za vrijeme njegova mandata zagrebačka katedrala pod vodstvom arhitekta Hermana Bollea dobiva današnji neogotički izgled, dovršena je zgrada Hrvatskog narodnog kazališta, obnovljena je grkokatolička katedrala u Križevcima… Svime time Kršnjavi je rukovodio iz palače u Opatičkoj ulici, koju je, preuzevši dužnost predstojnika Odjela, dao preurediti prema nacrtima Hermana Bollea. Prilikom uređenja njezine unutrašnjosti želio je istaknuti kršćanske, klasične i humanističke temelje hrvatske kulture, za što je angažirao tadašnje vodeće hrvatske slikare.

„Moja je temeljna ideja da zgrada u kojoj se obavljaju najodlučniji poslovi na polju nastave, u kojoj se utječe i na upravna pitanja bogoštovlja, vanjskim svojim oblikom bude primjerena toj zadaći vlade. Želio sam da se tu na umjetnički način izraze svi kulturni temelji na kojima stoji naša nastava: klasična prošlost i kršćanstvo; idealizam i realizam.“ – opisao je Kršnjavi svoju ideju (Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba, u: Hrvatsko kolo, Zagreb, 1905., str. 263.)

Svečana Zlatna dvorana bogato je dekorirana u stilu visoke renesanse. Zidovi su pilastrima podijeljeni na polja u koja su smještene slike, a dva platna nalaze se i na stropu i u lođi. Kako su slike nastajale i u vremenu nakon odstupanja Kršnjavog s pozicije predstojnika Odjela, one ne odgovaraju u potpunosti njegovoj zamisli.

Sedam slika iz Zlatne dvorane – od dolaska Hrvata do posjeta Franje Josipa Zagrebu

Sedam izloženih slika iz Zlatne dvorane u Klovićevim dvorima prikazuju važne događaje iz hrvatske povijesti. To su: „Dolazak Hrvata“ Mata Celestina Medovića, „Pokrštenje Hrvata“ po sv. braći Ćirilu i Metodu Bele Čikoša Sesije, „Splitski sabor 925.“ Mata Celestina Medovića, zatim „Zaruke kralja Zvonimira s Jelenom Lijepom“, također Medovićeve, „Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju Kolomanu 1102.“ Otona Ivekovića, „Krunidba Ladislava Napuljskog 1403.“ Mata Celestina Medovića i „Živio kralj!“ (tj. posjet cara Franje Josipa Zagrebu) Vlaha Bukovca.

Mato Celestin Medović, redovnik franjevac s Pelješca, koji je poznat po svojim prekrasnim pelješkim pejzažima, autor je „Dolaska Hrvata“ na Jadransko more. Za razliku od nešto poznatijeg Ivekovićevog Dolaska Hrvata koji odiše svečanošću, Medovićevi su stari Hrvati prikazani daleko ‘kaotičnije’. Pogled na skupinu plemenskih neciviliziranih barbara u nama ne budi odmah osjećaje simpatije.

Na kronološki idućoj slici, čiji je autor Bela Čikoš Sesija, ti novopridošli „barbari“ prihvaćaju kršćanstvo. Slika prikazuje kako sveta braća Ćiril i Metod pokrštavaju Hrvate. I dok dio Hrvata kleči pred njima primajući krštenje, u drugom dijelu kompozicije vidljivi su likovi koji se teško mire s odricanjem od svojih dotadašnjih božanstava te jedan od njih čak zamahuje bodežom prema svećenicima. Posebno upečatljiv dojam stvara pogled Hrvatice sa žaljenjem zagledane u bačeni lik svojeg ranijeg, poganskog božanstva.

Kronološkim redoslijedom slijedeća na red dolazi Medovićeva slika Splitskog sabora 925. na kojoj je jedna od središnjih figura biskup Grgur Ninski. Riječ je, naime, o crkvenom saboru na kojem su papinski legati odredili iskorijenjivanje narodnog jezika u liturgiji, a na njemu je odlučeno i da će ninski biskup biti sufragan splitskoga nadbiskupa. Ranija historiografija povezala je te dvije odluke protumačivši da je ninski biskup Grgur bio onaj u čijoj se biskupiji koristila glagoljaška liturgija te je on prikazan kao branitelj te hrvatske prakse. Medovićeva nam slika prikazuje dramatičan trenutak kada Grgur Ninski drži riječ i sukobljuje se s papinskim legatima dok ostali prisutni sudionici živo prate raspravu.

Medovićeve „Zaruke kralja Zvonimira s Jelenom Lijepom“ i Ivekovićev „Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju Kolomanu“ teme su koje simboliziraju hrvatsko-ugarsku državnu zajednicu. Žena posljednjeg hrvatskog narodnog vladara, Zvonimira, bila je Jelena, sestra ugarskog kralja Ladislava te je tom linijom, nakon Zvonimirove smrti, na hrvatsko prijestolje došla ugarska dinastija Arpadovića, a ugarski kralj Koloman, koji je uspješno pridobio naklost hrvatskih velikaša, prvi je Arpadović koji je okrunjen za hrvatskog kralja.

Iduće, Medovićevo platno ima temu „Krunidba Ladislava Napuljskog 1403.“ koja nosi simboliku hrvatske državne samobitnosti. Ladislav Napuljski u tijeku dinastičkih borbi za hrvatsko-ugarsko prijestolje okrunjen je za hrvatskog kralja starom hrvatskom krunom. No, njegova uloga u hrvatskoj povijesti ostala je iznimno negativna budući da je kasnije iskoristio činjenicu što je proglašen hrvatskim kraljem da bi prodao Dalmaciju Mlečanima.

Platno Vlaha Bukovca „Živio kralj!“ oslikava tada aktualni politički i kulturni trenutak prikazujući posjet austro-ugarskog cara Franje Josipa II. donjogradskoj školskoj zgradi 1895. godine. Idilično, radosno i svečano ozračje u u kojem školska mladež dočekuje kralja Bukovac je prikazao koristeći šarenu i poprilično svijetlu paletu boja, karakterističnu za njegovu zagrebačku fazu.

Slike odražavale hrvatske nacionalne težnje – Kršnjavi smijenjen

No, jedna od slika koja je izvorno bila namjenjena Zlatnoj dvorani nije dio ove izložbe iz razloga što je ona još u to vrijeme otkupljena i odnesena iz Hrvatske. Riječ je o Bukovčevoj „Dubravki“, koja se danas nalazi u Muzeju lijepih umjetnosti u Budimpešti, a koja se mogla vidjeti na nedavnoj izložbi „Ars et virtus. Hrvatska- Mađarska. 800 godina zajedničke kulturne baštine“. Slika prikazuje zamišljeni prizor ispred Kneževa dvora u Dubrovniku u vrijeme baroka. Književnik i pjesnik Ivan Gundulić zajedno s ostalim dubrovačkim uglednicima sjedi u gledalištu i promatra izvođenje svoje pastirske igre „Dubravke“ upravo u trenutku kada se glavni junakinja Dubravka hrva sa satirom. Zanimljivo je da je Bukovac u djelo ukomponirao i svoj autoportret, naslikavši se kako i on promatra Dubravku s prozora Kneževa dvora.

Ono što je Hedervarijevoj vladi smetalo bile su jasne političke poruke koje je Kršnjavi odabirom tema htio poslati. Te poruke su ponajprije bile upućene caru Franji Josipu prilikom njegova posjeta Zagrebu. Naglašene su teme koje podcrtavaju hrvatsku državnu samobitnost i, što je posebno važno, teme koje ukazuju na nužnost jedinstva Dalmacije s Banskom Hrvatskom. U to vrijeme Dalmacija i Banska Hrvatska nisu bile ujedinjene – Banska se Hrvatska nalazila u ugarskom, a Dalmacija (zajedno s Dubrovnikom i Bokom kotorskom) u austrijskom dijelu Monarhije. Težnja Hrvata za ujedinjenjem očitovala se i na slikama u Zlatnoj dvorani Palače, a posebno na Bukovčevoj Dubravki. Dubrovnik je na zidu zagrebačke palače prikazan kao važno kulturno središte Hrvata, a to mađarska vlast nije mogla dopustiti. Mađarska vlada stoga je sliku otkupila onemogućujući tako da se hrvatske nacionalne težnje izražavaju u javnom prostoru Odjela za bogoštovlje i nastavu, a sam Kršnjavi je vrlo brzo smijenjen.

Ipak, unatoč kratkom mandatu, Kršnjavi je velik dio ideje uređenja Palače uspio ostvariti što je vidljivo i na platnima iz Renesansne sobe koja donose prizore iz klasika svjetske književnosti – Homera, Dantea, Shakespearea i Goethea.

Stoga, nemojte propustiti zaviriti u Klovićeve dvore i otkriti blago koje krije raskošna palača u Opatičkoj 10, a koje nam daje presjek hrvatske povijesti te donosi teme iz svjetske književnosti u izvedbi velikih imena hrvatskog slikarstva. Imate vremena još samo do nedjelje!