Roman fra Šimuna Šite Ćorića: ‘Izgleda, drugog puta nije bilo’

Roman ‘’Izgleda, drugog puta nije bilo’’ fra Šimuna Šita Ćorića, objavljen u nakladi Glas Koncila, u 34 poglavlja donosi pripovijest o životu jedne hercegovačke obitelji u vihoru različitih političkih i ratnih previranja početkom 20. st. Uz ljepotu običaja i svakodnevne teškoće obitelji Kulin, isprepliću se piščevi osvrti na ključna povijesna zbivanja koja su obilježila sudbinu hrvatskog naroda u razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata.

Glavni lik romana je Šimun Kulin, časnik austrougarske vojske, koji se iz Prvoga svjetskoga rata, ranjen vraća kući u rodni humski kraj. Hum ili Zahumlje naziv je za srednjovjekovnu Hercegovinu prije dolaska Turaka. Tu kod Rijeke Bune glavni junak romana Šimun Kulin služi na imanju Desimira Lepusa prije nego dobije prvi poziv u vojsku.

Ovdje vidimo da pisac ne zaboravlja spomenuti zbog čega je za povijest Hrvata u Bosni i Hercegovini važan Stjepan-grad, odnosno Blagaj.

Naime, u Blagaju se rodila bosanska kraljica Blažena Katarina Kosača Kotromanić (1424.-1478.), kćerka hercega (njem. vojvode) Stjepana Vukčića Kosače po kojemu je kasnoantička utvrda Blagaj dobila ime Stjepan-grad. Autor se prisjeća kako Hrvatima nije bilo lako ni za vrijeme turskog zuluma, a ni za vrijeme Austrougarske monarhije.

Austrougarske vlasti nisu nikad dopustile ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, niti su njihovim dolaskom prestali u Bosni i Hercegovini vrijediti feudalni odnosi. Kmet je i dalje ostao kmet, a beg je imao pravo smanjiti mu davanja i otjerati ga kad god bi htio. Osobito je bilo teško za vrijeme bana Khuena-Hédervárya koji je zabranio upotrebu hrvatskog imena, zastave i grba.

Pisac opisuje težak život seljaka u Hercegovini, no isto tako ne zaboravlja kroz životne priče svojih likova pokazati svo bogatstvo narodnih običaja i duhovnih vrijednosti koje su obilježile našu kulturu. Tako ćemo kod ženidbe Šimuna i Ive naći do u tančine opisane svatovske običaje hercegovačkog kraja, kao što su bacanje jabuke preko kuće ili susret snahe i svekrve na kućnom pragu.

Kaže se da je bolje da propadne selo nego običaj, a pisac nam poručuje: ‘’Ne dajte da propadne ni selo ni običaj!” Običaji čuvaju izvorne zasade prava, morala, vjere, te promiču obiteljske i narodne vrijednosti.

U životu se valja hrabro uhvatiti u koštac s poteškoćama

Junaci Ćorićeva romana osobe su s jakim karakterom. To su pošteni, ustrajni, marljivi i požrtvovni ljudi kojima ništa nije teško. Ne kukaju i ne bježe od odgovornosti. Danas ćemo rijeko naći pisca koji ovakve karakterne osobine daje svojim junacima. Mnogo češće se piše o antijunacima i narcisoidnim likovima potrošačkog društva.

Neki sociolozi (Lasch) smatraju da je upravo s porastom narcizma u društvu došlo do izumiranja tradicionalne patrijahalne obitelji o kakvoj ovdje piše fra Šimun Šito Ćorić. Uistinu u tim našim tradicionalnim kršćanskim obiteljima nije bilo narcizma, nego se njegovalo zajedništvo i obiteljska molitva.

Šimun Kulin se ne pita čemu patnja i zašto se nešto baš njemu događa, kao što se danas ljudi često pitaju. On je svjestan da se u životu valja hrabro uhvatiti u koštac s poteškoćama s pouzdanjem da će nas Gospodin izbaviti iz svake kušnje i nevolje. Za njega drugog puta nema!

To ćemo najbolje vidjeti na primjeru kad ga kum Desimir moli može li umjesto njegova sina Siniše otići u vojsku budući je ovaj bio preslab da bi išao na front. Nakon kratkog premišljanja Šimun će prihvatiti ponudu i otići u jedan besmisleni rat. Iz ovog primjera možemo puno toga zaključiti. Prvo, takvo djelo nikad ne bi učinio slabić. Mogao je Šimun glatko odbiti Desimirovu ponudu, ali nije. Drugo, tu nam pisac kao da želi postaviti pitanje, a što bi ti učinio? Bi li ti u takvoj situaciji bio onaj Šimun koji prima Isusov križ ili bi bio onaj učenik koji okreće glavu i bježi? Tu se očituje snaga vjere i kršćanskog identiteta.

Jednako tako je zanimljiva epizoda kad Šimun u kući pukovnika Ištvana Horvata susreće njegovu kćerku Irmu. Tu ćemo pročitati nekoliko vrlo lijepih misli o ljubavi, braku i vjernosti koje otkrivaju da je Šimunu obitelj svetinja i ognjište života.

coric-knjiga

Ovaj roman nije teško čitati, jer nam izgleda tako blizak. Nema tu ničeg što bi nas zamorilo. Fra Šimun Šito Ćorić piše jednostavnim stilom, toplim i jezgrovitim rečenicama kako bi čitatelju prenio svoje iskustvo i duhovnu poruku. Kad govori o moralnim posljedicama rata, spominje se gladi, siromaštva i ranjenosti duša koje su mnoge Hrvate natjerale na migraciju, pa se o tome piše u više navrata.

Otok Croatan

Neki će iz Hercegovine otići u Urugvaj, drugi u Čile i Argentinu, a treći u Kaliforniju. Naši doseljenici su se u Americi vrlo uspješno bavili povrtlarstvom, vinogradarstvom i ribarstvom, ističe autor. U tim zgodama iz života naših iseljenika osobito se ističe legenda o Croatan Indijancima. Uistinu, u nekim povijesnim zapisima starih Dubrovčana spominje da su dva broda puna hrvatskih izbjeglica iz BIH bježeći pred Turcima isplovila za Ameriku u 16. st. i nasukala se blizu obale savezne države Sjeverne Karoline. Od tada se otok na koji su se nastanili zove Croatan.

Autor smatra važnim napomenuti kako se poraće osobito negativno odrazilo na proizvodnju duhana kao glavnu proizvodnu granu u Hercegovini. Kraljevina SHS je od početka degradirala prvoklasni hercegovački duhan u odnosu na drugorazredni duhan iz Srbije. Takav režim pogađao je obitelji koje se ovdje spominju. U nizu primjera pisac nam želi razotkriti pretenzije velikosrpske politike koje su se očitovale u Narodnom vijeću SHS (osnovano 1918), a kulminirale su stvaranjem Kraljevine SHS. Hrvatima je odmah bilo jasno da Srbija ima namjeru osvojiti što više hrvatskog teritorija, te da nijedna opcija u tom trenutku nije povoljna.

Kralj Aleksandar Karađorđević je nakon Vidovdanskog ustava otvoreno počeo s progonom svih nesrpskih naroda. Takva beogradska politika morala je dovesti do nemira u Hrvatskoj koji su osobito eskalirali nakon ubojstva braće Radić (1928.). Vrlo brzo se pokazalo da su prva ‘’versajska tvorevina’’ Jugoslavija i druga ‘’komunistička tvorevina’’ Jugoslavija za Hrvate bile daleko veća ”tamnica naroda” nego Austrougarska monarhija. Šestojanuarska vlada je radila na stvaranju organizacija, društava, udruženja zasnovanih na ideologiji integralnog jugoslavenstva i velikosrpskog fašizma. Svi nacionalni amblemi — zastave, heraldičke oznake i himne — bili su zabranjeni.

Ako rušimo svoj temelj, rušimo sebe

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Nacionalna obespravljenost nastavila se sve do novije povijesti i Domovinskog rata. Međutim, zanimljivo je vidjeti kraj romana koji završava Šimunovim oporučnim pismom. Tu glavni junak ni jednom riječju svojim bližnjima ne govori o podjeli imovine. On govori o duhovnim vrijednostima koje su najvažnije u životu svakog pojedinca. A najvažnije nije koliko će tko steći bogatstva, osvojiti ratnih trofeja i uspjeha, nego je najvažnije čuvati i ne izgubiti dušu. ‘’Nema velikih i malih stvari, bez obzira koliko sitne i nevažne bile, nego samo onih u kojima smo čestiti ili nismo…’’(iz Šimunove oporuke).

Danas kad živimo u društvu rizika i potrošačkoj kulturi tradicionalne vrijednosti kao što su vjera, nacija i obitelj predstavljaju otpor unifikaciji i kulturi zaborava. Kineska izreka kaže da ‘’zaboraviti pretke znači biti potok bez izvora i stablo bez korijena’’. Zato je dobro, uzeti ovakve knjige u ruke i osvježiti kolektivno sjećanje jer iz njih progovara duh nacije. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo – kaže Bl. kardinal Alojzije Stepinac. Ako rušimo svoj temelj, rušimo sebe. Stoga je zaključna misao ove knjige ‘’Ili ćemo poći za Kristom, ili nas neće biti’’. Za kršćanina drugog puta nema! ‘’Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se trude graditelji’’.

Izvor: Narod.hr
Photo: Glas Koncila