I ‘sintetička djeca’ podržavaju Dolce i Gabbanu

Jedna od najvećih tragedija začeća putem donatora sperme ili jajašca odnosno surogat majčinstva je gubitak osjećaja pripadnosti: obitelji ili kulturi. U suštini, osobnost tih ljudi ostaje uvijek prilagodljiva, kao da su uvijek u djetinjoj fazi., istaknule su autorice pisma podrške.

Ne prestaju izlaziti u javnost pisma podrške Dolceu i Gabbani od strane djece gay roditelja, pa čak i djece heteroseksualnih roditelja koja su začeta in vitro uz pomoć donatora sperme ili jajašca. Ovo je pismo djece koju je Domenico Dolce nespretno nazvao “sintetičkom djecom”. Ono što bi zapravo trebalo prestraviti milijune ljudi u svijetu jest to da zagovornici gay braka doslovce promiču poništenje majki ili očeva. Budući da vole samo jedan spol, homoseksualci i lezbijke smatraju da drugi nije ni potreban, kako ni njima tako ni njihovoj djeci. Vrlo tužno, navodi zdravstveniodgoj.com.

Protekli tjedan svjedočili smo u javnosti bijesu roditelja djece koja su začeta putem donatora sperme ili jajašca odnosno djece začete putem medicinski potpomognute oplodnje nakon što se pojavio sada već zloglasni intervju u tjedniku Panorama s modnim dizajnerima Dolceom i Gabbanom, u kojem je Domenico Dolce obznanio: “Rođeni smo od jedne majke i jednog oca — ili bi barem tako trebalo biti. Djecu kemije zovem sintetičkom djecom.” Istog trena po objavi, Elton John pozvao je na bojkot proizvoda dvojice dizajnera kao odmazdu za ono što on smatra uvredom njegovih dvojice sinova, koji su oboje začeti putem doniranog jajašca i rođeni od surogat majke.

Kao dvije mlade žene koje su začete putem donatora sperme — i koje svoj život zahvaljuju tehnologijama potpomognute reprodukcije — osjetile smo hitnu potrebu da na neki način odgovorimo… ali u znak podrške Dolceu i Gabbani.

Djeca Eltona Johna naručena su i kupljena u partnerstvu s njegovim “bračnim” drugom Davidom Furnishem i još uvijek nisu javnosti poznate informacije o tome koji od tih dvojice muškaraca je biološki otac djeci, i jesu li to oboje, u kom slučaju djeca nisu u potpunom genetskom srodstvu. Hashtagovi #BoycottDolceGabbana i #BoycottEltonJohn sve su popularniji na Twitteru, i ogroman broj roditelja brani in vitro oplodnju i svoju “prekrasnu djecu.”

Međutim, važno je istaknuti kako su djeca, malene bebe, i sva ta “čudesna” stvorenja još uvijek premalena da bi mogla prosvjedovati protiv takve svoje objektifikacije. Za razliku od njih, mi smo punoljetne i u mogućnosti smo govoriti u svoje ime. “Sintetički” je uistinu gruba riječ i netočan opis nas koji smo bili bebe začete putem reproduktivne tehnologije gdje je treća osoba donator sperme ili jajašca. Dolce je upotrijebio krivi izbor riječi. Međutim, dosta je simboličke istine u onome što je on rekao: “život [stvarno] ima svoj prirodan tijek, i uistinu postoje neke stvari koje se ne mogu mijenjati.”

Mi koji nismo začeti na tradicionalan način također smo ljudska bića u punom smislu riječi, u svemu s jednakim sposobnostima kao i ostali — nitko ne treba sumnjati u našu ljudskost. Predmet rasprave ne bi trebala biti naša individualna vrijednost, od slučaja do slučaja, u smislu jesmo li dovoljno ljudska bića već je generalno prijeko potrebna rasprava o tome na koji način vrednujemo ljudska bića. Je li netko pitao Eltona Johna koliko je platio svoju djecu? Koliko su novaca on i Furnish platili biološkoj i surogat majci dječaka da bi ona postala nevidljiva i nepostojeća?

Ja (Alana) sjećam se kada sam bila u školi i kada sam ispričala tada najboljoj prijateljici istinu o svom začeću. Kada se naše prijateljstvo istrošilo, kao što se obično događa u ranom pubertetu, otkrila je moju tajnu koja se dalje proširila ogovaranjem — na nevidljiv i nečujan način, poput isparavanja otrovnih plinova ugljičnog monoksida — te sam ubrzo postala poznata kao djevojčica “iz epruvete”. Ta etiketa bila je ponižavajuća.

Kasnije smo na fakultetu u sklopu kolegija iz engleske književnosti analizirali “Vrli novi svijet”, knjigu koja je istog trena postala jedna od mojih najdražih romana, u rangu s “Gattacom.” Tema naše analize ovog djela bilo je pitanje što znači biti ljudsko biće. Studirala sam u kalifornijskom gradu Cupertino pa ipak su svi iz tog liberalnog okruženja – studenti skupa s profesorom – ozbiljno shvatili Huxleyevo upozorenje o tome da će se jednog dana ljudi proizvoditi umjesto rađati i da će majčinska uloga s vremenom postati “relikt prošlosti”. Moja studentska grupa bila je ogorčena zbog mogućnosti da se jednom ta futuristička vizija ostvari u našem svijetu — osjećali su da je ugrožena njihova ljudskost i najvažniji ljudski odnosi (kao što je primjerice odnos s roditeljima). Rasprava je bila toliko bučna i žestoka da sam bila prisiljena javiti se za riječ i progovoriti. Imala sam 17 godina. Jedva sam razumjela sebe, kamoli svijet oko sebe, ali samo sam kratko rekla braneći sebe i svoje postojanje : “Ja sam začeta pomoću reproduktivnih tehnologija.”

Moja studentska grupa je jako dugo ostala u tišini sve dok na kraju dečko koji je sjedio pokraj mene nije rekao: “Pa meni ona po svim kriterijima izgleda kao sasvim u redu ljudsko biće —možda ne bi trebali biti toliko histerični.”

Ja uistinu jesam ljudsko biće. Moja jetra, srce, kosa, enzimi, sve je to napravljeno i radi na isti način kao i kod drugih ljudi. Otkrila sam jedino da je moja psihologija drukčija i da nije posve dobro ispala zahvaljujući načinu na koji sam začeta. I to nije nešto što bi doktori mogli popraviti, radi se o duhovnom problemu. Moj otac je primio novac u zamjenu za svoju spermu i obećao da neće htjeti ni pokušati imati išta sa mnom. Moja majka je bila sjajna i uvijek sam ju iskreno voljela, kao i ona mene. Ali moj životni put je borba s prazninom koju je ostavio nedostatak oca, a naročito sam bila u nemogućnosti razumjeti koja je razlika između svetoga i komercijalnoga, između iskorištavanja i suradnje. Takve muke i dubioze za mene su bile puno veće od bilo kakve društvene stigme ili trenutne boli zbog ogovaranja koju sam podnosila zbog zatucanih ljudi.

S druge strane, djeca kod kojih je nestanak genetske ili surogat majke iz njihovih života plaćen novcem pitaju se: “Gdje je moja majka?” Poput ovog mladog autora ili autorice s web stranice The Anonymous Us Project:

“Imam 14 godina i živim s ocem. Uvijek mi je govorio da je moja majka umrla kada sam bilo jako mali. Nedavno sam doma pretraživao neke dokumente i naišao na podatak da sam zapravo začet i rođen tako što je jedna žena donirala svoje jajašce, a druga je bila surogat majka u Virginiji. Zbog toga sumnjam da je moj otac ikada bio u braku. Zapravo, prilično sam siguran u to da nije jer sam također otkrio da je moj otac homoseksualac. Zašto je sve to skrivao od mene?”

Ono što se implicitno tvrdi u ovoj objavi je da otac ovog autora ili autorice smatra da je za dijete bolje i zdravije da ima mrtvu majku od toga da mu je majka donatorica jajašca ili surogatkinja.

I ja (Hattie), također sam prošla kroz iskustvo koje je bilo začuđujeće slično; moja majka otkrila mi je istinu o mojim pravim roditeljima tek kad sam imala 14 godina i tada se, kako kažu, nije više moglo natrag. Tadašnji suprug moje majke čekao je sve do njihova razvoda kako bi joj dao pristanak da mi to kaže, ali mi je otkriće o tome da on nije moj biološki otac zapravo razjasnilo razlog čitavog niza problema koji su postojali u našem odnosu. Zbog niza razloga — njegova podrijetla, moje osobnosti i mojih uvjerenja, nepostojanja biološke veze između nas dvoje — sve su karte bile postavljene protiv toga da imamo konvencionalni odnos pun ljubavi koji inače postoji između oca i kćeri. I zaista, nismo ga imali.

Jedna od najvećih tragedija začeća putem donatora sperme ili jajašca odnosno surogat majčinstva je gubitak osjećaja pripadnosti: obitelji ili kulturi. U suštini, osobnost tih ljudi ostaje uvijek prilagodljiva, kao da su uvijek u djetinjoj fazi. Ja čeznem za domom. Vidim sebe kako putujem u toliko različitih smjerova — i radim sve kako bih pronašla svoj put.

Kroz priče drugih osoba koje su začete doniranjem sjemena ili jajašca i znanstvena istraživanja koja se odnose na reproduktivne i genetske tehnologije uz pomoć treće osobe otkrila sam da moja situacija nipošto nije jedinstven slučaj i sada razumijem znanstvena objašnjenja o tome zašto moj otac i ja nismo — osim do određenog stupnja — bili u mogućnosti ostvariti pravi odnos. Prirodno je da osjećam želju za ocem jer evolucija je blagoslovila one koji takav odnos uspiju ostvariti boljim šansama za preživljavanje.

Neprisutnost biološkog oca u mom životu bila je moja razarajuća stvarnost, teret koji ću po svoj prilici nositi dok postojim. I sada, znajući istinu o svom začeću, kada se prisjećam svoje prošlosti, sjećam se svega što je nedostajalo.

Istomišljenici Eltona Johna, skupa s medijima, izgleda misle da se cijela ova rasprava vrti oko gay roditelja. Umjesto toga, istomišljenici Dolcea i Gabbane pokušavaju usmjeriti pozornost na one roditelje koji nedostaju. I ono što bi zapravo trebalo prestraviti milijune ljudi u svijetu jest to da istomišljenici Eltona Johna doslovce promiču poništenje majki — ne tako da ih kleveću ili ocrnjuju već praveći se da one uopće ni ne postoje.

S druge pak strane Dolce i Gabbana nedavno su svijetu otkrili dvije kampanje u kojima slave žene i majčinstvo. I dok je naglasak na majčinstvu bio do tada nešto nezamislivo i neviđeno u svijetu mode, čini se kao da je to posve racionalan hommage; ova dvojica muškaraca provode sate i sate dizajnirajući odjevne predmete čija je svrha častiti ženska tijela; njihove ruke — dok mjere i oblikuju — stalno su u blizini ženskih tijela. Isprobavajući korzete na tijelima pravih žena zadnjih 30 godina, možda su se Stefano ili Domenico nekad znali zapitati: “Hm, da mi je znati čemu služe ove ženske grudi?”

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

“Ja sam Sicilijanac i odrastao sam u tradicionalnoj obitelji koju čine majka, otac i njihova djeca. Itekako sam svjestan da postoje i druge vrste obitelji i one su legitimne kao i one u kakvoj sam ja odrastao,” rekao je Dolce, pokušavajući smiriti proteste koji su buknuli protiv njega i njegovog poslovnog partnera. Obiteljska struktura koja i dalje dokazano slovi kao najzdravija i najuspješnija zajednica je tradicionalna obitelj, ona iz Dolceovog sjećanja: majka, otac i dijete koje proizlazi iz seksualne i društvene unije dvoje seksualno komplementarnih roditelja.

U studiji “Moj tata se zove donator sperme” otkriveno je da “U pogledu zabrinjavajućih rezultata, čak i uz postojanje kontrolne skupine, dijete lezbijskog para koji je koristio donatora sperme za začeće čini se da ima dvostruko veće izglede da će se boriti sa zlouporabom droga nego dijete koje raste uz biološke roditelje,” što je alarmantni rezultat koji pokazuje kakva je stvarnost odrastanja bez oba biološka roditelja.

Neki tvrde da trošenje velikih svota novca na pravljenje djece znači i veću ljubav prema djeci. U našem slučaju djeca su definitivno željena, tvrde oni.

“Bebama nije stalo do novca,” tvrdi psihoterapeutkinja za brak i obitelj Nancy Verrier, upitana za probleme u vezi surogat majčinstva. “To nije ono što pogađa bebu. Bebu pogađa odvajanje, gubitak majke koju poznaje.” Ova uvijek prisutna svjesnost o gubitku prati i dijete i majku tijekom čitavog života. Priroda je tako napravila da su majke i djeca privrženi jedni drugima budući da je ta osobina neophodna za naše preživljavanje; bez motivacije da voli ili instinktivno brine o svom djetetu, što bi majku tjeralo na to da štiti svoju djecu od potencijalne opasnosti? Ne bi ih štitila i to bi navijestilo kraj ljudske vrste. Stoga, ukoliko je ta biološka povezanost toliko izravna i značajna, zašto društvo ne gleda u većoj mjeri na očuvanje te veze kao na nešto što je svima nama prijeko potrebno?

Dolce i Gabbana su realisti čiji svakodnevni posao je trošiti sate i sate rada s tkaninama kao prirodnim sirovinama. Marljivo se trude razumjeti praktičnu primjenu, ali isto tako i ograničenja, vrlo opipljivih stvari poput svile, kože, dragog kamenja, manšeta. Budući da su majstori svog zanata, znaju što je moguće izvesti, a što ludost. Svoj uspjeh duguju razumjevanju, veličanju i čašćenju ljudskog tijela.

Budući da smo rasli začeti pomoću anonimnog donatora sperme, bilo nam je prilično teško poštovati zapovijed “Poštuj oca i majku” jer smo morali pristati na poništenje drugog biološkog roditelja kako bi zadovoljili želje postojećeg biološkog roditelja. Molimo i preklinjemo: dajte nam da poštujemo i naše majke i naše očeve kao prijeko potrebne i nezamjenjive.

Hvala vam, Domenico i Stefano, na vašoj hrabrosti.

Izvor: narod.hr/zdravstveniodgoj.com
Photo: newsonline/Flickr