U župi bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici nedavno je otvorena izložba mlade slikarice Eve Vukine. Eva Vukina dolazi iz Čakovca, a u svojem se slikarskom radu posvetila prvenstveno vjerskoj tematici. Za Narod.hr zamolili smo ju za razgovor.
Narod.hr: Završili ste slikarstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Od tada djelujete kao slikarica vjerske tematike. Možete li nam se ukratko predstaviti? Kako je tekao Vaše profesionalno formiranje i što smatrate svojim najvećim postignućima?
Tako je, nekako se kroz studiranje rodila ljubav prema slikanju vjerskih motiva. Studiranje je bilo baš zahtjevno, a i to je bilo vrijeme kad sam se morala osamostaliti, napustiti svoje gnijezdo pa je bilo križeva, ali baš u takvim životnim razdobljima čovjek se približi Bogu. Kad sam dolazila prvi put u Rijeku, rekla sam u sebi „to je grad u kojem ću se izgraditi u osobu“. Tako je i bilo, u to vrijeme sam se približila Bogu i shvatila da je On uvijek uz mene i to je bila ona iskrena veza. Boga se mora osjetiti, a to se dogodi kad padamo, onda se suobličujemo s Njim jer sve ovo što prolazimo ovdje,podsjeća na Put križa kojim je Isus hodio. Život je Križni put, samo što su neki svijesni toga i koračaju s Isusom, a neki ne, s Isusom je sve lakše. Tako je i meni bilo studiranje. Slikar slika ono što nosi u sebi, slike su njegovo razmišljanje, njegov stav. Tad sam počela biti svjesna kakve sam darove primila i rekla sam „Bože, želim Ti se posvetiti u radu i kroz rad zahvaliti za sve što sam primila“. To sam i učinila i još uvijek činim, trudim se kroz umjetnost približiti Božju ljepotu svakoj osobi koja gleda moja djela, a posebno mladima. Prve tri godine studiranja su bile trening i pronalaženje svog rukopisa. Crtali smo ljudsku figuru, portret, perspektivu, studirali smo paletu boja i crtanje. Kod mene se dosta kasno dogodio pomak, bila sam nesigurna, bojala sam se slikati bojama, ali nekako uz puno molitve, probila sam led i došla u ruke jednom profesoru koji je prepoznao u meni potencijala. Odabrala sam ga za mentora za izradu diplomskog rada. Oduvijek sam voljela slikati portrete, općenito nešto živo, a manje mrtvu prirodu. To je ostalo u meni pa sam slikanje i crtanje portreta odlučila usavršavati i dalje. Tako sam za diplomski uzela slikati na velika platna portrete svetaca u kolorizmu. Zanimljivo je što sam jako kasno krenula slikati s bojom, a za diplomski već primijenila koloristički pristup slikanja, ja vjerujem da su to Božji prsti i da je Bog vodio realiziranje diplomskog rada. O temi diplomskog ću malo opširnije kasnije pisati.
Narod.hr: Među Vašim slikama na mene su poseban dojam ostavile dvije. Prva je ona koja se osvrće na prošlogodišnji zagrebački potres. Na njoj je prikazana katedrala s otkinutim vrhom tornja te se na tom mjestu nalazi krv. U prvom planu nalazi se Isus koji umjesto križa nosi vrh tornja, a pomažu mu liječnici i medicinsko osoblje. Između zvonika katedrale vidljiv je lik blaženog Alojzija Stepinca. Druga je slika vukovarske Golgote, na kojoj se umjesto središnjeg Isusovog križa nalazi vodotoranj iz Grada heroja. Što ste tim slikama željeli poručiti?
Hvala! Drago mi je da takve slike izazivaju u promatraču emocije i potiču na razmišljanje. Ja ne razmišljam puno kad radim takve slike samo se vodim za slikom koju imam pred očima, koja je natopljena emocijama, a takve slike se najčešće jave pod misom ili usred molitve. Sliku imam pred očima i to nekako dolazi spontano na papir kroz moje poteze olovkom i kistom. Baš se osjećam kao posrednik jer na kraju i sama primjetim neke detalje koji nastaju „slučajno“, a i promatrači često prepoznaju simboliku za koju ja nisam ni znala. Ja sam usavršila svoj talent da bi Bog mogao što kvalitetnije doprijeti do ljudi. Na nama je da usavršavamo svoje talente jer Bog progovara kroz svakog od nas, a to je velika stvar! Slika koja prikazuje Zagreb nastala je prije godinu dana, nakon potresa. Prikazuje posljedice potresa i Isusa koji je bio s tim ljudima, ali Isusa koji nosi taj teret, te patnje grada. Isusa koji suosjeća i pati, a ne koji kažnjava. On je sve to već osjetio na svojoj koži, On jedini najbolje razumije naše patnje i boli. Lakše je prihvatiti patnju s Isusom, patnje su veza s Bogom, zato sve te teške situacije koje su snašle našu Domovinu prikazujem kroz Isusov Križni put: slika Vodotornja na Golgoti koja prikazuje postaju „Isus umire na križu“, slika Isusa koji nosi zvonik zagrebačke katedrale koja prikazuje postaju „Isus nosi teški križ“, slika potresa u Petrinji koja prikazuje postaju „Isusa skidaju s križa“. Trebamo biti jednostavni i gledati na život kao na Isusov Kiržni put i shvatit ćemo da Isusov Križni put ne završava smrću već Uskrsnućem.
Narod.hr: Vaš diplomski rad nosio je naslov Portret – transformacija fizičkog u duhovno. Možete li nam pobliže pojasniti o čemu pišete u tom radu?
Moj diplomski rad bio je duhovne tematike. U diplomskom radu sam boju i svjetlost usporedila s ljudskom dušom i tijelom. Pisala sam o duši i tijelu te o tome kako duša dolazi od Boga i odlazi k Bogu, a za primjer sam uzela 4 sveca. To su bili Majka Terezija, Ivan Pavao II., Padre Pio i Don Bosco. Diplomski je bio sastavljen u dva djela, jedan dio je prikazivao svece kao duhovna bića pa sam u praktičnom djelu diplomskog, svece kao duhovna bića prikazala u staklenim objektićima. Ti stakleni objektići su se sastojali od staklenih traka koje sam lomila i ponovno spajala i na tim lomovima kad bi svjetlost „udarila“ nastale bi bijele točkice. Tako sam pomoću tih točkica pravila obrisne linije tih svetaca što nosi predivnu simboliku,preobraženo ljudsko lice koje je nastalo zahvaljujući ranama u kojima se nastanila Svjetlost, u prijevodu Bog. Drugi dio bili su sveci u kolorizmu na platnu, onakvi kakvima ih ja vidim. Kroz simboliku boje gradila sam njihova lica i to je taj njihov fizički dio. Uglavnom, tema je jako kompleksna pa bih trebala malo opširnije pisati, ali dovoljno je reći da mi je glavna literatura bila filozofija sv. Tome Akvinskog. Glavna problematika kojom sam se bavila u diplomskom bila je transformacija fizičkog stanja u duhovno, metaforički prikazana prijelazom svjetlosti u boju i boje u svjetlost, a najbolji primjer za to su sveci, evo, ukratko rečeno. 😊
“Mogu točno osjetiti kako se u jednom trenutku preklapaju molitva i slikanje”
Narod.hr: U župi bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Pešćenici nedavno je otvorena Vaša izložba „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“. Riječ je o putujućoj izložbi u organizaciji Hrvatskog nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu koja je dosad održana u različitim dijelovima Hrvatske. Kako ste se odlučili slikati hrvatske svece i blaženike?
Kroz izradu diplomskog rada baš sam uživala graditi lice sveca jer znam da su to ljudi koji su živjeli kreposno, koji su s Bogom prolazili svoje Križne puteve i koji su iskreno ljubili bližnje i u bližnjemu pronalazili Boga koji je žedan, gladan, napušten, odbačen. Kad me organizator pozvao da budem izlagačica ovogodišnje izložbe Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu, to je bio veliki izazov za mene jer sam u kratkom vremenskom roku morala naslikati svece, ali, unatoč tome, pristala sam jer znam da je uz Božju pomoć sve moguće, jednostavno me vjera nosila. Sveci su mi posebni jer zrače Božju ljubav pa mi je predivno kroz boje prikazivati njihovu duhovnu dimenziju, a to nekako uspijevam kroz molitvu u radu. Slikanje takvih motiva stvara u meni jedan poseban mir, mogu točno osjetiti kako se u jednom trenutku preklapaju molitva i slikanje. Moram naglastiti da takvo umjetničko stvaranje prvo meni pomogne, a onda, ako uspijem u Božjem naumu, pomogne i promatraču kod molitve kad tu istu sliku sveca koju sam stvarala ima pred sobom.
Narod.hr: Nedavno ste, kada je Blanka Vlašić objavila kraj svoje karijere, jedan crtež posvetili upravo njoj. Odakle je došla inspiracija za taj rad?
Pogledala sam njezino prekrasno svjedočanstvo koje je stvarno ohrabrujuće i vjerujem mnogima poticajno i nekako sam slušajući njezinu divnu priču o susretu s Bogom dobila viđenje, a to je kako ona skače u vis, ali pritom ne pada na strunjaču već u Božje ruke jer kako je i rekla, njezini padovi doveli su je u Božje ruke. Kad je došla do vrha i do toga da ima sve što se tiče materijalnog i što joj je slava donijela, zapravo je shvatila da nema ništa ako nema Boga. Samo Bog može ispuniti rupe u našim srcima.
Narod.hr: Kako je moguće nabaviti ili naručiti sliku od Vas?
Ljudi me mogu pronaći na društvenim mrežama, na Facebooku i Instagramu pod imenom Eva Vukina Art pa ako je netko zainteresiran može se porukom javiti.
Narod.hr: Imate li već planove za neke daljnje projekte koje biste htjeli najaviti?
Planova uvijek ima, ali inspiracija me vodi, trenutno radim na tome da si osiguram adekvatan prostor za rad gdje ću moći raditi slike velikih formata. Nastavljam dalje raditi slike s kršćanskim motivima i skupljati za izložbe da mogu ljudi vidjeti moje radove i uživo. U planu su slike većih formata i Križni put. Sve ovo što se zbiva oko nas prelazi na moje platno pa zato velim, inspiracija je motor koji pokreće i određuje moje planove. Trudim se biti inovativna, a i plan mi je sa svojom umjetnošću izaći na ulice. 😉
Tekst se nastavlja ispod oglasa
