Srpska pravoslavna crkva protivi se misama za žrtve komunističkih zločina – povijest jedne obmane (1.)

Aktualna i sinkronizirana „medijsko-političko-kulturnjačka“ akcija protiv kardinala Vinka Puljića i hrvatskog naroda u BiH nije nimalo slučajna, već se događa po već viđenim obrascima i događanjima iz prošlosti. Sve neodoljivo podsjeća na akcije kakve su u prošlosti poduzimale grupe tipa Labrador, kada se uzima neka uporišna točka, u ovom slučaju misa za ubijene stotine tisuća ljudi u poratnim partizansko-boljševičkim pokoljima. A onda se metodom „čopora“ obrušava na tu žrtvu s namjerom diskreditacije ili uništenja. Nije važno jesu li to poginuli vojnici HOS-a, Marko Perković Tho

Srpski mitropolit u BiH zbog mise zadušnice za žrtve Bleiburga prekida suradnju s kardinalom Puljićem

mpson, kardinal Vinko Puljić ili pokojni kardinal Alojzije Stepinac – ciljevi, metodologija i namjere imaju neodoljivu sličnost i jasnoću.

Ovog puta išlo se korak dalje: prvi puta u povijesti kršćanstva se čuje da se jedna kršćanska crkva protivi održavanju mise za duše pokojnika.

Taj glas došao je iz redova Srpske pravoslavne crkve i njenog mitropolita Hrizostoma. Stvar je još čudnija jer se radi o žrtvama komunističkog bezbožnog režima koji je progonio kršćanstvo i kršćane gdje god je došao na vlast u svijetu, a osobito u pravoslavnoj Rusiji i drugim pravoslavnim zemljama Europe.

Zanimljivo je da je Srbija i Srpska pravoslavna crkva doživjela daleko najmanje progona ili ubijanja svećenstva u komunističkoj Jugoslaviji, premda je bila najveća vjerska zajednica. Još je zanimljivije da i u pravoslavnom svijetu SPC nije podnijela gotovo nikakve žrtve u odnosu na pravoslavlje u drugim komunističkim pravoslavnim državama kao Rusija, Rumunjska, Ukrajina, Bugarska i druge.

Je li tome uzrok bilo vječno prilagođavanje Srpske pravoslavne crkve svim političkim sustavima u cilju širenja velikosrpstva i ideje Velike Srbije?

Vjerojatno da.

Svjetski nonsens – kršćanska crkva koja se zalaže za zabranu mise za pokojne!

Mnoge površne poznavatelje Srpske pravoslavne crkve bi začudila činjenica da se ova crkva i njen mitropolit (biskup) protivi misi za mučenički ubijene žrtve ateističkog režima komunizma kao najvećeg mrzitelja i progonitelja kršćana u svjetskoj povijesti.

Ali oni koji poznaju srpsko pravoslavlje nisu iznenađeni.

Mitropolit SPC u Bosni svojom izjavom potvrđuje da Srpska pravoslavna crkva u mnogim stvarima nastupa kao političko-klerikalna organizacija, o čemu se uvijek i govorilo. Kako drugačije objasniti mitropolitov antikršćanski odgovor na liturgiju za žrtve bleiburških poslijeratnih pokolja u kojima su ljudi ubijani na najzvjerskije načine. Kao primjerice u Barbarinom rovu, gdje su tisuće muškaraca, žena i djece pobacani u duboko rudarsko okno, živi zatrpani i pušteni da umiru danima u najgorim mukama.

I sada se za njih ne bi trebala služiti sveta misa ili sveta liturgija kako je zove pravoslavni svijet?

Mitropolit zna da se misa služi za sve žrtve, ubijene ljude i općenito sve mrtve i pokojnike, u nadi da će ljudske duše biti spašene kod Boga.

Od jedne kršćanske crkve, što bi SPC trebala biti, očekivalo bi se da razumije to: sveta misa ili sveta liturgija može se i treba služiti za svaku pokojnu dušu za koju se to zatraži. Pa taman to bio i čovjek koji se za života izjašnjavao kao ateist ili protivnik kršćanstva, pa čak i da je zločinac koji je umro u zatvoru kao osuđeni ubojica.

Svi pokojnici imaju pravo na svetu misu i mitropolit to dobro zna.

Zbog političkih, a ne kršćanskih razloga mitropolit kao predstavnik SPC-a istupa u javnosti drugačije.

Politikantstvo SPC-a uvijek je u službi potpore velikosrpskoj ideji, što se jasno može vidjeti i u protivljenju kanonizacije mučenika ateističkog komunizma blaženog Alojzija Stepinca, o kojemu se u samom vrhu SPC-a često ne biraju javne riječi i uvrede. Sprječavanje kanonizacije ima više ciljeva, ali jedan je potpuno jasan: oslabiti jasnoću velikog mučeništva Katoličke ckrve u komunizmu pred svijetom i ojačati propagandni koncept iz doba komunizma o suradnji Katoličke crkve s fašističkim režimom, u cilju stigmatizacije iste.

Ti koncepti bitno jačaju velikosropsku ideju i zato Srpska pravoslavna crkva stoji iza njih.

I ne samo njih.

Povijest Srpske pravoslavne crkve u 20. stoljeću do danas potvrđuje fenomen nevjerojatno snažne velikosrpske ideje kao bitnog dijela srpskog pravoslavlja. O štetnosti tog djelovanja, kroz cijelo 20. stoljeće do danas kada SPC huškački i podrivački djeluje na državnost i samostalnost Crne Gore, te  teškim povijesnim i drugim posljedicama na okolne narode Hrvate, Crnogorce, Makedonce i druge slijedi u sutrašnjem nastavku teksta.