U tamnici Jugoslavije, nakon genocida izvršenog 1945. godine, hrvatski narod koji je ostao u domovini i nacionalno svjesni domoljubi živjeli su u nadi slobode u vlastitoj državi. O tome se nije smjelo ni govoriti, ali narod nije odustajao. Puno stvari je narod domišljao da se suprotstavi gušenju hrvatskog identiteta u Jugoslaviji, a jedna od njih bila je – pjesma.
Danas donosimo dvije takve pjesme, čija oba izvođača su rođena u različitim vremenima, ali zajedničko je da su rođeni dan uoči početka Oluje koja je donijela slobodu hrvatskom narodu!
Vice Vukov rođen je 3. kolovoza 1936. u Šibeniku, Njegove pjesme davale su životnu snagu i nadu Hrvatima u vrijeme komunističke tame i progona hrvatske nacionalne misli.
Bio je sudionik Hrvatskog proljeća i vjerojatno bi bio uhićen da u doba gušenja pokreta nije bio na turneji po Australiji. Od tamo je otišao u Pariz u kojem je ostao pet godina, diplomiravši na Institutu za međunarodne studije. U Hrvatsku se vratio tek 1976., nakon smirivanja situacije. Završio je studij filozofije i talijanskog na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i zaposlio se u Nakladnom zavodu Matice hrvatske.
Glazbeni nastupi bili su mu onemogućeni sve do 1989. godine. Njegove domoljubne pjesme bile su svjetlo Hrvata u mraku Jugoslavije i komunizma, a jedna je ostala posebno zapamćena i izvodi se do današnjeg dana: „To je tvoja zemlja“.
Poslušajte pjesmu ‘To je tvoja zemlja’ koja je bila melem za dušu Hrvatima u Jugoslaviji, s prekrasnim motivima Hrvatske dopunjene slikama Domovinskog rata i hrvatskog barjaka na kninskoj tvrđavi nakon Oluje:
I drugi velikan, Ivan Zajc, rođen je na današnji dan 3. kolovoza 1832. u Rijeci. On je veliki hrvatski skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog. Autor je daleko najpoznatije hrvatske opere koja je postala dijelom ne samo hrvatske umjetničke povijesti, već nacionalne svijesti hrvatskog naroda – opere Nikola Šubić Zrinski.
„Poseban vrhunac Zajčeve opere jest susret Zrinskoga i Sokolovića u drugom činu u kojemu turski vezir nudi grofu kraljevsku krunu u zamjenu za ključeve Sigeta, a Hrvat Zrinski odbija riječima: Hrvatu ban je kralj, on mjesto kralja vlada.“ (Vjesnik, listopad 2010.)
Finale opere Nikola Šubić Zrinjski sadrži ključne ideologeme (U boj, Zrinski, za dom, grad, junaci, ban i dr.) koji su bili omiljeni u hrvatskom narodu u tami Jugoslavije, a najučestalija je sintgama: Za dom, u boj, koja je postala eksplicitnim hrvatskim nacionalnim identifikacijskim idiomom i pozivom u borbu za slobodu – koja je stigla Olujom!
U boj, u boj!
Mač iz toka, bane,
nek dušman zna kako mremo mi!
Grad naš već gori,
stiže do nas već žar:
rik njihov ori,
bijesan je njihov jar!
K’o požar taj grudi naše plamte,
utiša rik mača naših zvek! K’o bratac brata
Zrinskog poljub’te svi!
Za njim na vrata,
vjerni junaci vi!
Sad, braćo!
Pun’mo puške, samokrese,
naše grome, naše trijese,
neka ore, ruše, more!
Brus’mo ljute naše mače,
neka sijeku jače, jače!
Pun’mo puške, samokrese,
naše grome, naše trijese,
neka ore, ruše, more!
Sad zbogom bud’,
dome naš zauvijek,
oj, zbogom,
od svud i svud
na te dušman ide prijek.
I već u grob
sveti trup sklada tvoj,
al’ neće!
Za te sin svak u boj se kreće!
Dome naš, ti vijekom stoj!
Hajd’ u boj, u boj!
Za dom, za dom sad u boj!
Ma paklena mnoš
na nj diže svoj nož;
Hajd’ u boj!
Nas mal, al’ hrabar je broj!
Tko, tko će ga strt’?
Smrt vragu, smrt!
Za dom, u boj, za dom u boj!
Za domovinu mrijeti kolika slast!
Prot dušmaninu! Mora on mora past’!
U boj, U boj, Za Dom, Braćo Hrvati – za slobodu: simulacija bitaka hrvatskih ratnika protiv Turaka
Tekst se nastavlja ispod oglasa
