(VIDEO) Redateljica ‘Dnevnika Diane Budisavljević’: ‘Alojzije Stepinac odigrao je krucijalnu ulogu pri spašavanju djece’

“Dnevnik Diane Budisavljević” proglašen je najboljim filmom 66. filmskog festivala u Puli. Režirala ga je Dana Budisavljević, daleka rođakinja supruga Diane Budisavljević, liječnika Julija Budisavljevića.

Kritike na račun filma dolaze zbog nespominjanja kardinala Alojzija Stepinca te njegove pomoći pri zbrinjavaju djece, što Diana u dnevniku navodi. Redateljica u razgovoru za RTL tvrdi:

“To je kritizirao sigurno netko tko nije gledao film. Kompleksno je to kako je spašavala djecu, a film se bavi drugačije tom temom, na dnevniku i spašavanju djece. Ako nekoga to zanima, treba pročitati dnevnik. Ona je imala cijelu građansku mrežu od oko stotinu ljudi koji su joj pomagali, a najvažniji su bili profesor Kamilo Bresler i sestra Crvenog križa Dragica Habazin. Bila je to prava građanska akcija, dokaz da je postojalo mnogo junaka u borbi protiv ustaša, koji su ostali prešućeni. Što se Stepinca tiče, postoje zapisi. Diana se susretala s njim nekoliko puta, ljutila se na njega jer je smatrala da može više, ali odigrao je jednu krucijalnu ulogu krajem 1942. i to se u filmu spominje. Ono što je zanimljivo, Dianin suprug želio je svjedočiti u korist Stepinca, ali tužitelj Jakov Blažević to nije prihvatio.”

2. ožujka 1882. dr. Julije Budisavljević – kako je Stepinac s obitelji Budisavljević pomagao i udomljavaju djecu s Kozare?

Biskup Košić: ‘Zahvaljujući Stepincu spašene su tisuće, većinom srpske pravoslavne djece, ta djeca nisu ubijana kako tvrde neki povjesničari’

Igor Vukić: ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ – još jedan primjer protuhrvatske propagande plaćen hrvatskim novcem

Stepinac će prestati biti kontroverzan kad se osudi komunistička ideologija

Igor Vukić: Moglo bi se reći – kozaračku, partizansku djecu, spašavao je Pavelić, a ne Partija

Film je crno-bijeli, a igrane scene u kojima glavnu ulogu igra Alma Prica, kombinirane su s dokumentarnim snimkama te sjećanjima djece, danas odraslih ljudi.

“Apsolutno, ime je odigralo magijsku ulogu u svemu jer tako je priča došla do mene, zato što me tadašnja ravnateljica Spomen područja Jasenovac, a bilo je to 2010., pitala znam li nešto više. Nisam ništa znala o toj priči niti čula u toj obitelji.”, otkrila je Dana Budisavljević za RTL.

“Razloge za to treba tražiti u tome što je Diana bila istaknuti pojedinac, humanitarka koja nije pripadala nijednom režimu. Ona je bila Austrijanka, iz ugledne trgovačke obitelji. U Zagreb je sa suprugom stigla 1919., tako da ju je Drugi svjetski rat zatekao. Bila je protiv nacizma, fašizma i ustaša pa je njena akcija bila spasiti djecu, konkretno, Srbe, pravoslavce. Završetkom rata, njeno porijetko nije bilo podobno za heroinu tog doba. Ono što je tu bitno, bila je povrijeđena što joj je onemogućen rad, da spoji dijetu i roditelje. Zato je odlučila ne pričati o tome i nakon njezine smrti 1978. unuka pronalazi dnevnik, koja se prvo s tim trebala suočiti jer nikad nije znala za tu priču.”

“Film je poluigrani, ali ono što je osvojilo publiku jest osjećaj istine, bez manipulacije i lažnih naslovnica”, tvrdi Dana Budisavljević.

Podsjetimo, film je ranije kritizirao Igor Vukić: “Autorica Dana Budisavljević i njezini suradnici imali su priliku napraviti film koji je mogao prilično realno opisati događaje iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Na raspolaganju im je bio pristojan budžet: samo od Hrvatskog audiovizualnog centradobili su 2,7 milijuna kuna. Sredstva su nastavili prikupljati i kasnije iz drugih izvora pa su među producentima i poduzeća iz Srbije i Slovenije. U medijima se spominjala svota od 160.000 eura koju je dodijelio europski fond Euroimages, itd.

(…)

Jer, ne samo da ND Hrvatska nije imala logore za djecu, ni logore za ubijanje djece, ni logore za masovno ubijanje djece, već je ND Hrvatska u to vrijeme sustavno pomagala i zbrinjavala djecu pa i onu svojih neprijatelja. Diana Budisavljević je imala u tome hvalevrijednu ulogu, ali je ne treba precjenjivati.

(…)

Djeca koja su preuzimana zapravo nisu ni bila u logorima, nego u privremenim izbjegličkim centrima, primjerice, u selima Mlaka i Jablanac pored logora u Jasenovcu. Najbliže logoru bila su u Staroj Gradiški, gdje su uglavnom bila smještena u velikom dvorištu logora, odakle su upućivana u prihvatilišta u Sisku, Zagrebu i Jastrebarskom. U izbjegličkim centrima nije bilo ograde i straže. U Mlaki i Jablancu su mladi ustaški vojnici – prema riječima Diane Budisavljević napisanima u dnevniku – pomagali da se djeca stave na kola i odvezu na jasenovačku željezničku postaju i dalje u prihvatilišta i lječilišta. I pri tom su ti mladi ustaše postupali s djecom pažljivo i gledali da koje od najmanjih ne ostane.

Izbjeglice s Kozare i njihova djeca nisu ni ulazili u jasenovački logor. I kroz Staru Gradišku su uglavnom prolazili na druge lokacije (na rad u njemačke tvornice ili u Slavoniju), a u logoru je ostalo sasvim mali broj djece u odnosu na ukupnu izbjegličku populaciju. Nekoliko dječaka pravoslavaca iz potkozarskog područja ostavljeno je u jasenovačkom logoru da zajedno s drugih stotinjak pitomaca uče razne obrte od zatočenika-majstora (Ilija Ivanović učio je za brijača, Dušan Prelić i Ostoja Mijić za automehaničare, itd.).

Još jednom ponovimo, djece u velikom broju nije bilo u logorima pa ih Diana Budisavljević i da je htjela, nije mogla spašavati. A pogotovo ne protiv volje režima, države ili logorske uprave. Svejedno, na stranici Pulskog filmskog festivala stoji da je Diana Budisavljević „s nekolicinom prijatelja pokrenula riskantnu akciju kojom iz logora Nezavisne Države Hrvatske spašava više od 10 000 djece“. Mašala! James Bond joj nije ravan, a Schindlera da više ni ne spominjemo.

(…)

U svojem dnevniku ona ispočetka mrzovoljno prikazuje i nadbiskupa Stepinca. On, kao, nije bio voljan pomoći kad se pojavio pravoslavni izbjeglički val. Bit će zanimljiivo vidjeti hoće li taj dio dnevnika biti prikazan u filmu. Povjesničar Robin Harris objašnjava da je Diana Budisavljević došla k Stepincu u ljeto 1942. upravo kad je bio najviše angažiran na pomoći Židovima (i tu je doista bila riječ o spašavanju), kojima su tada nacisti spremali deportaciju u njemačke logore. Čak i ako je u prvim susretima bio rezerviran (zbog zauzetosti Židovima ili drugih razloga), Stepinac je ubrzo i na ovom dječjem planu pružio svu svoju pomoć, što ipak kasnije priznaje i Diana Budisavljević.

Moglo bi se tako dugo nabrajati elementi koji bi se trebali naći u tom filmu, a koji bi na jedan drugi način prikazali i stanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, odnosno, postupke njezina vodstva, vojnika, dužnosnika pa sve do običnih građana. Vidjet će se ima li nešto od toga u filmu”, napisao je Vukić ranije.