Tko su Djeca s Petričkovog brda (Otroci s Petrička), malenog mjesta na brežuljku u blizini Celja? To su djeca čije su roditelje Titovi partizani brutalno ubili i bacili u jame kao ‘okupatore i domaće izdajnike’, a njih odveli u dom na Petričkovo brdo gdje su bili izloženi komunističkom preodgoju, mučeni, tučeni i zlostavljani.
Mnoga djeca su, inače, bila zatvorena u radnim logorima
Te logore Tito je osnovao po uzoru na komunistički SSSR gdje su se djeca odvodila još od školskih dana na preodgoj u internate, koji su u stvari bili pravi logori gdje su djecu tukli, mučili, a ponekad i ubijali. Tu su bili podvrgnuti ispiranju mozga, odricanju od prošlosti, sustavnom mučenju i maltretiranju da bi postali “pravovjerni” omladinci. Nešto slično imao je i Adolf Hitler u Njemačkoj, a logore i internate za preodgoj djece u početnoj fazi komunizma imale su mnoge komunisitčke zemlje.
Djeca su u internatu podvrgavana komunističkom ideološkom drilu i nasilnom preodgoju, a onda bi dobili kasnije udomitelje, nova imena, nove obitelji i – novi identitet, navodi Jutarnji list.
To su djeca kojima komunisti nisu dozvolili BITI i morali su se odreći vlastitog identiteta.
O tome je u Sloveniji snimljen dokumentarni film pod imenom ‘Otroci s Petrička’ koji je svojevremeno šokirao javnost u Sloveniji, dok je u Hrvatskoj prošao šutke iako je prikazan na ZagrebDoxu.
Za razliku od brojne djece s majkama ubijena i bačena u jame diljem Slovenije (veliko stratište Crnogrob u blizini Ljubljane), ova djeca su preživjela i morala otići na komunistički ‘preodgoj’ u ustanovu na Petričkom brdu. Na samom početku tu se radilo o 70-ak djece čiji su roditelji ubijeni kao ‘okupatori i domaći izdajnici’.
Sam dokumentarac je zapravo intervju s desetak ‘djece s Petrička’, a na bazi knjige autora Ivana Otta, jedinog od dvojice Hrvata među tom nesretnom djecom, žrtvama partizanskog terora. Film je i dobio glavnu nagradu prije desetak godina na festivalu u Portorožu, što je velika rijetkost za dokumentarne filmove.
Većim dijelom djeca su bila od roditelja pripadnika poraženih snaga slovenskih domobrana i belogardejaca koji su bili u zbjegu sa svojim obiteljima pred Titovim krvolocima koji su putem već napunili jame sa ‘domaćim izdajicama i okupatorima’, kao što je nedavno izjavio jedan ‘ugledni hrvatski novinar’.
Dio djece su bili potomci Nijemaca iz Hrvatske, Srijema, Bačke i Banata.
Njihovi roditelji su ubijeni i bačeni u jamu gdje je iznad masovne grobnice napravljen deponij smeća.
Djeca su internatu podvrgavana komunističkom drilu i nasilnom ideološkom preodgoju, a onda bi dobili kasnije udomitelje, nova imena, novi identitet i nove obitelji. Najstarija ženska štićenica imala je 18 godina, najstariji dječak Gunther Slamer imao je 14 godina, a najmlađe dijete u tom mučilištu svega godinu i pol dana. 45 godina ova djeca su pod prijetnjom smrti morala šutjeti u jugoslavenskom „komunističkom raju“, a prvi su put izišli u javnost 1993. kada u Mariboru grupa bivših komunističkih uznika objavljuje oglas u novinama i poziva da se djeca s Petrička jave. Jedan od “otroka”, Zagrepčanin i Hrvat s njemačkom adresom Ivan Ott, potom će objaviti knjigu koja je ponukala redatelja Zupaniča da snimi film. Ottova obitelj se 1939. preselila iz Zagreba u Ljubljanu, a njegovi najbliži su ubijeni svirepo od partizana
U uvodu filma upravo Ott pripovijeda o okolnostima predaje partizanima 1945. te o životu u logoru Teharjevo. Ott pripovijeda o jezivom tretmanu interniranih, kojima su čuvari katkad kliještima lomili prste zbog prstena, čupali im zlatne zube ili ih tjerali da rokću, pošto su “izdajničke svinje” i “izdajice slovenskog naroda”. Prava tema Zupaničeva filma je razdoblje nakon što djecu odvode od roditelja i interniraju u Petričku. U Petričku glavna odgajateljica bila je mlada djevojka kojoj u filmu ne navode ime, ali su je djeca zvala “Crna udova”.
Odjevena najčešće u crno, mlada, lijepa i okrutna mučiteljica djece, “udova” je djecu šibala bičem i konopcem, mentalno ih zlostavljala, oduzimala im fotografije i uspomene. Petričkim zatočenicima najteže je padala mržnja okolnog stanovništva koje je bilo huškano protiv ‘okupatora i domaćih neprijatelja’, a posebno njihove djece.
Najzanimljiviji dio Zupaničeva filma je onaj u kojem internirani – koji danas žive od Australije, do Njemačke i same Slovenije – analiziraju posljedice koje je stigma ostavila na njih.
Sama zgrada-mučilište na Petričkom brdu tijekom kasnijih desetljeća bit će vrtna restauracija u koje su komunistički vlastodršci dolazili na ukusne objede i vesela druženja. Osobito su sablasne fotografije komunističkih velmoža i izletnika koji mirno ručaju i ispijaju pivo na mjesto negdašnjeg logora. Danas je zgrada devastirana, a na mjestu obližnjeg logora Teharje je spomenički kompleks.
Dokumentarni film, iako je pisac knjige na temelju koje je snimljen Hrvat iz Zagreba, nije u Hrvatskoj dobio gotovo nikakvu pažnju.
Dokumentarni film “Djeca s Petrička”:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
