Bliži se festa svetoga Vlaha, sveca kojeg Dubrovčani stoljećima slave kao svog zaštitnika.
Sveti Vlaho ili Blaž živio je na prijelazu iz 3. u 4. st. te je mučen i ubijen u vrijeme progona kršćana, 316 godine.
Rođen je u Sebasti, u ondašnjoj maloj Armeniji kojom je upravljao Rim.
Armensko porijeklo dubrovačkog zaštitnika potaknulo je kroatista dr. Artura Bagdasarova i dr. Vinicija Lupisa da napišu knjigu koja nosi naslov “Armenija – domovina svetog Vlaha”.
U knjizi se, osim likom svetog Vlaha, autori brave i drugim poveznicama između armenske i hrvatske kulture.
Artur Bagdasarov rođen je u Bakuu (Azerbajdžan) te je studirao slavistiku na Filozofskom fakultetu u Sankt Petersburgu, obranivši doktorsku dizertaciju o razlikama između hrvatskog i srpskog književnog jezika. Predaje hrvatski jezik i sociolingvistiku na više moskovskih fakulteta. Sudjelovao je na brojnim slavističkim skupovima u Rusiji i Hrvatskoj te je vanjski suradnik tjednika Hrvatsko slovo (Zagreb) i suurednik časopisa Riječ (Rijeka). Također je dobitnik Inine nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu.
Prilikom predstavljanja knjige 2015., Artur Bagdasarov naveo je zanimljive i hrvatskoj javnosti ne osobito poznate podatke o povezanosti Armenije i Hrvatske.
U nastavku donosimo njegov govor, objavljen na HKV-u.
“Veleštovani i dragi Hrvati, gospođe i gospodo, dobra vam večer! Iznimno mi je drago što večeras mogu biti s vama. Drago mi je što imam čast, u prigodi predstavljanja naše knjige, reći nekoliko riječi o njoj te najsrdačnije zahvaliti organizatoru predstavljanja Matici hrvatskoj, ograncima Ston i Dubrovnik, zatim Društvu prijatelja dubrovačkih starina, samostanu sv. Klare i Dubrovačkoj biskupiji. Posebno želim zahvaliti Društvu prijatelja Armenije u Dubrovniku, njezinoj predsjednici gđi. Nairi Asatrjan.
Odmah treba reći da je ova knjiga spojnica između Istoka i Zapada, most koji povezuje i zbližava Armeniju i Hrvatsku tijesnim duhovnim i kulturalnim vezama.
Želio bih se osvrnuti na ideju oko nastanka ove knjige. Pregledavao sam, naime, hrvatske enciklopedije i uočio da su Hrvati dobro upoznati sa zapadnim kulturama i da manje znaju o kršćanskim kulturnim vrjednotama Istoka, posebice Armenije. Objavio sam nekoliko priloga iz povijesti armenske kulture i moji prijatelji rekli su mi da trebam nastaviti pisati o Armeniji jer na kraju može od toga nastati vrijedna knjiga o sličnim sudbinama dvaju naroda. Neočekivano sam naišao na članak mojega suatora Vinicija Lupisa „O armensko-hrvatskim kontaktima”. Javio sam mu se i zahvalio, te predložio da poradimo na zajedničkoj knjizi. Tako je počelo naše virtualno prijateljstvo i zajedničko pisanje knjige. Zato koristim prigodu da i njemu zahvalim na upornosti, trudu i zanosu koji je ulagao i ulaže u traganje za istinom.
U našoj knjizi mogu se naći osnovni podatci o Armeniji, uglednim predstavnicima naroda, Crkvi, staroarmenskim spomenicima arhitekture, o armenskom jeziku i poslovicama. Tu će se hrvatski čitatelj upoznati s armenskim srednjovjekovnim minijaturama, zlatarstvom, knjigotiskanjem i pojedinim povijesnim gradovima. Posebna pozornost posvećena je tragičnim stranicama armenske povijesti, genocidu nad Armencima od strane Osmanlijskoga Carstva. Ne možemo predstaviti armensku povijest bez tih tragičnih događaja, kao što ne možemo predočiti suvremenu hrvatsku povijest bez velikosrpske agresije početkom devedesetih godina, uključujući i bombardiranje Dubrovnika. Tko zaboravlja nevine žrtve, zaboravlja i svoje pretke, a tko zaboravlja pretke nema ni svoje povijesti, što znači da nema ni svoje domovine. U biti knjiga je kratka enciklopedija Armenije i hrvatsko-armenskih odnosa. Ovo govorim samo radi uvida u to o kako širokoj temi je riječ u knjizi.
Postoje duboke duhovne, kulturne i povijesne veze između Armenije i Hrvatske. Ja ću samo nabrojati nekoliko imena i prezimena: Dubrovčanin Đuro Armeno Baglivi, medicinski pisac i teoretičar, liječnik dvaju papa (Inocenta XII. i Klementa XI.), isusovac Josip Marinović iz Perasta koji je napisao u osamnaestom stoljeću prvu povijest Armenaca na Zapadu, fra Vincencije Kelez, pisac, misionar u Armeniji u devetnaestom stoljeću, dobar poznavatelj armenskoga jezika, Dubrovčanin biskup fra Bonifacije Stjepović – Drakulica, teolog, pravnik, čuvar franjevačke Kustodije Svete zemlje u šesnaestom stoljeću. Kongregacija mhitarista, benediktinskih redovnika Armenske katoličke crkve u svojoj tiskari u Beču objavila je više od dvije stotine hrvatskih knjiga. U njoj su tiskali i hrvatski politički dnevnik Novi pozor, koji je promicao hrvatske nacionalne interese u Austro – Ugarskoj Monarhiji. Kao dobar konkretan primjer prijateljskih armensko hrvatskih odnosa u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća možemo navesti također i dopisivanje vojnoga graditelja Nikole Maštrovića s armenskim redovnicima kongregacije u Beču. Iz njihovih pisama jasno se vidi da je Nikola Maštrović katoličke crkve u Priboju i Vrhovinama, te mnoge crkve na području oko Plitvičkih jezera, sagradio ili obnovio upravo zahvaljujući armenskoj katoličkoj zajednici u Beču. Poznato je, uzgred budi rečeno, da je hrvatski povjesničar umjetnosti Antun Bauer (1911. – 2000.) na temelju arheoloških, arhitekturnih, vjerskih i drugih armensko-hrvatskih sličnosti npr. u tropletu (troprutasti ili trokraki pleter) povezivao postanak glagoljice s armenskim pismom koje stvorio sv. Mesrop Maštoc oko 406. godine.
Naša knjiga je nastavak tih prijateljskih kulturnih tradicija i kršćanskih veza između Armenaca i Hrvata. Sličnih knjiga nema ili ima vrlo malo u svijetu, jer se obično u drugim knjigama ove vrste upoznajemo sa zemljama i njihovim kulturama uz pomoć prijevoda. To je prvi poduhvat u hrvatskoj povijesti pisan upravo na hrvatskome jeziku. Osim toga, knjiga je konkretan primjer narodne diplomacije, međuljudskih odnosa dvaju naroda. Prečesto narodna diplomacija i obični ljudski kontakti čine mnogo više negoli službene diplomacije. Ova knjiga je opipljiv primjer kulturnih i prijateljskih odnosa, zajednički plod ruskoga kroatista i hrvatskoga povjesničara. Knjiga je pisana popularno-znanstvenim stilom i ima informacijsko-kulturološki karakter što će izazvati, nadam se, širok interes u Hrvatskoj. Knjiga je na stanoviti način simboličan produžetak biskupskoga štapa sv. Vlaha.
Prvo što uvijek pada na pamet ovdje u Dubrovniku i Stonu, dakako, naš je zajednički svetac Vlaho, kojega u Armeniji zovu Surb Barceg, a u Rusiji sveti Vlasij Sevastijski. Zovete ga parcem Dubrovnika jer je zaista zagovornik, odvjetnik i zaštitnik Dubrovnika. On se srastao ne samo s ovim lijepim krajem i narodom nego je i duhovno, kulturno zbližio naše narode. Njegov lik je prisutan ne samo na zastavi i po zidovima vašega grada nego i u našim dušama i srcima. Prikazujemo ga kako u ruci drži Dubrovnik – simbol slobode, vjere, ljubavi, tolerancije i kulture. On je u biti most našega prijateljstva i suradnje.
I na koncu sve vas još jednom pozdravljam i zahvaljujem na pozornosti. Neka vam naš sv. Vlaho podari mir, ljubav, osobnu i obiteljsku sreću. Kako se u vašoj pjesmi veli – u čast svetoga Vlaha: „Tako je bilo i tako će biti, iz dana u dan, iz vijeka u vijek!”.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
