Ustav Republike Hrvatske govori da je očitovanje hrvatske nacionalne samobitnosti i državne opstojnosti izraženo u 13 povijesnih procesa i događaja od VII. stoljeća do devedesetih godina XX. stoljeća, a među njima su i odluke ZAVNOH-a.
Međutim Ustav ni hrvatska državnost nisu zbog toga utemeljeni na hrvatskom antifašističkom pokretu u cjelini, već samo na onom njegovom dijelu koji je u okviru ZAVNOH-a 1944. godine donio odluku o utemeljenju Federalne Države Hrvatske.
To je nesporno važna odluka i zbog toga se i nalazi u Ustavu, ali ona ne znači da je sve što se antifašizmom nazvalo u Hrvatskoj bilo u cijelosti pozitivno.
Naime već prije kraja Drugog svjetskog rata hrvatski komunistički „antifašisti“ počinili su brojne ratne zločine, a nakon njega zločine koji spadaju u najveće u cijeloj hrvatskoj povijesti.
Osim toga, poslijeratni razvoj je pokazao da su komunisti odluke ZAVNOH-a o hrvatskoj državnosti izigrali stavljajući Hrvatsku u položaj podložnosti Srbiji u okviru Jugoslavije.
Nadalje, u raspravama o antifašizmu potrebno je reći da se on od samoga početka dijelio na dva sasvim različita oblika, demokratski čiji je cilj uz pobjedu nad fašizmom bio i razvoj demokracije u svijetu, i drugi totalitarno-komunistički čiji je cilj osim pobjede nad fašizmom bio i okupacija što je moguće više država.
Antifašizam je u Belgiji, Norveškoj i ostalim zemljama zapadne demokracije proizveo pozitivan učinak i razvoj, a u Mađarskoj, Jugoslaviji i ostalim zemljama istočnog, komunističkog bloka negativan, upravo poguban učinak koji je trajao sve do propasti komunizma.
Churchill, Roosevelt, De Gaulle i ostali zapadni saveznički prvaci spadaju među velikane svjetske povijesti, a Staljin i Tito, bez obzira na pripadnost pobjedničkoj strani, među najveće svjetske zločince, a to važi i za Ustav Ustav Republike Hrvatske.
Glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić
