Zvonimir Zorić o Bleiburgu: “S naše desne strane tekla je Drava, mutna i krvava, noseći bezbrojne leševe”

Foto: Snimka zaslona

Britanski brigadni general Patrick Scott je uvjeravao pregovarače da će partizani poštovati međunarodne norme ponašanja prema ratnim zarobljenicima. Međutim, Patrick Scott toga obećanja nije se pridržavao. Na veliku žalost i nesreću, Hrvati su bili prevareni. Sjećam se tih događaja u utorak 15. svibnja 1945. oko 23 sata na Bleiburškoj poljani, piše Zvonimir Zorić u svojoj knjizi „Bleiburg 1945. – 2012.“ čiji izvadak objavljuje Hrvatski tjednik.

Najprije smo se predali engleskoj vojsci iza čega slijedi naše izručenje partizanskim jedinicama 3. Titove armije. Ujutro 16. svibnja 1945. pojavili smo se na Dravogradskom mostu. Prelaskom Dravogradskog mosta počela je kalvarija križnog puta. Mislim da je tu upravo početak krvavog križnog puta jer od Bleiburga do kobnog Dravogradskog mosta partizani se tijekom te noći nisu iživljavali nad zarobljenicima, već je to počelo nakon prijelaza na teritorij bivše Jugoslavije gdje su bili gospodari života i smrti.

“Trk. bando. trk… trk… trk, bando!” – orili su se povici “pobjednika” uz istodobnu jeku rafala kojima su ubijali sve one koji tu “komandu” nisu shvatili ozbiljno. Tim prizorom je za nas u trčećoj koloni smrti započeo dug put do Maribora.
Iznemogle i izbezumljene ljude u toj koloni čekao je zasigurno za svakoga od nas najkrvaviji dan u životu, put dug 60 km od Dravograda do Maribora, koji smo morali pretrčati toga dana, 16. svibnja 1945. godine. Na čelu kolone su bili “hrabri pobjednici”, partizani kordunaške srbočetničke jedinice koji su svu svoju mržnju iskaljivali nad nama Hrvatima kad smo im nenadano i ne svojom krivnjom postali prelagani toliko žuden plijen.

Tisuće i tisuće nas u koloni tjerali su na način kao što smo bezbroj puta gledali u filmovima kauboje, goniče stoke, kako jašu i tjeraju obezglavljena stada goveda. Samo što su sada naši goniči bile i partizanke na konjima, ta mržnjom izobličena čudovišta u ljudskoj spodobi. One su poput životinjske rike izgovarale ovo: „trk, bando, trk… trk”, a svojim su automatima ubijale svakoga tko bi u koloni posrnuo ili se iz bilo kojega razloga pokušao izdvojiti. Nadolazeći su morali preskakivati preko mrtvih, ranjenih ili posrnulih kao i preko predmeta odbačenih da bi se lakše mogli kretati i trčati.

Naoružani partizani na konjima bili su poredani na svakih stotinjak metara po jedan, uglavnom sa lijeve strane kolone, dok je s desne strane tekla rijeka Drava, mutna i krvava, noseći bezbrojne leševe. Bile su to dvije rijeke: desno Drava, a lijevo rijeka ljudskih stvorenja, iznakaženih bolom i iscrpljenošću, rijeka gladnih, žednih i bosih, koja se tromim trčećim korakom, valovito kretala tjerana mržnjom iznakaženih glasova oružane pratnje i povicima “trk, bando, trk… trk…!”.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik