Aleksandar Petrović bi ostao i slušao jugoslavensku himnu u vrijeme agresije na Hrvatsku: Tuđman je odlučio da odemo s postolja 1995.

Aleksandar Petrović s odmakom od 22 godine progovorio je o odlasku Hrvatske s postolja nakon primljene bronce 1995. u Ateni.

“Ja sam u tome bio nebitan. Znam da je iz dvorane postojala telefonska veza s Banskim dvorima gdje je sjedio Tuđman i dogovoreno je solomonsko rješenje. Ide se uzeti medalja, ali će se nakon toga napustiti podij. Bila je to politička odluka i, gledano s ove vremenske distance, pogreška. Ja osobno to nikad ne bih napravio”, poručuje Petrović za vecernji.hr

Progovorio je i svome bratu Draženu Petroviću.

“Mi jesmo braća, ali između nas je bila provalija različitosti. Ja nakon nekog poraza danima ne bih mogao doći k sebi, a on bi se resetirao za 24 sata i ide dalje. On je bio čovjek koji ne gleda preko ramena. On je na kvalifikacije za Eurobasket 1993. došao s ozlijeđenim ligamentima. Da je radio po uputama liječnika, a to je značilo da ne igra na tom turniru, on bi danas bio živ. U tom trenutku bilo je logičnije dati mu prostora da se oporavi nego ga raubati, no on je, iako načet, htio igrati”, kaže Petrović.

Tema je bio i slučaj da je kao predsjednik, ali i dopredsjednik kluba Ciboni posuđivao svoj novac, ali i novac iz Zaklade Dražena Petrovića.

“To je bilo dva puta u većim svotama i tri do četiri puta po 10-15 tisuća eura. Recimo, netko blokira račun pa ne možeš licencirati novog igrača i onda posuđuješ Draženov novac, a mama je bila potpisnica tih stvari. Ja sam pak privatnim novcem rješavao ove manje troškove, od 30 tisuća i manje. Dvije velike pozajmice su vraćene, a u klubu su još 53 tisuće eura mog novca”, zaključuje.

Izvor: narod.hr/vecernji.hr