Velika su očekivanja na Aleksandru Petroviću kad je Eurobasket u pitanju.
“Do polaska u Rumunjsku moramo podići obranu na višu razinu, pogotovo onu od igre dva na dva, što nam se pokazalo kao najveća slabost, a postavit ćemo i alternativnu obranu. Osim toga, moramo i oporavljenog Ukića što više uvesti na njegovu poziciju startnog razigravača”, kaže za Večernji list.
“Potreban je jedan vrhunski rezultat reprezentacije. Kako se atmosfera učas promijeni, najbolje smo to mogli vidjeti 2013. u Sloveniji kada smo ušli u zonu medalja, ali je nismo uspjeli osvojiti. Prošle smo godine otišli u Torino na put bez povratka, a onda je ta “skupina građana” postala ozbiljna reprezentacija i plasirala se na Olimpijske igre na kojima nas je jedna pogođena lopta dijelila od polufinala. Tih dana ljudi su se budili iza ponoći da bi gledali naše utakmice…”, smatra on.
“Istina, vaterpolo i rukomet medalje osvajaju kontinuirano, a nogomet je takav sport da može 40 godina živjeti na svjetskoj bronci iz 1998. Budimo realni, svaki plasman na veliko natjecanje za nas je uspjeh, no za status sporta nedostaje nam medalja. No čvrsto smo na zemlji, s aspekta naše kvalitete koju imamo jer, da ju nemamo, ne bismo u ova dva ljeta skinuli takav niz skalpova. Isto tako, svjesni smo i nedostataka na koje moramo znati odgovoriti kako bismo bili konkurentni”, rekao je.
“Emotivni dio koji se veže uz reprezentacije kao da ide u zastaru, a sve više će utjecaja imati isključivo novac”, kaže.
Hrvatska je posljednju medalju osvojila daleke 1995., izbornik je bio Aleksandar Petrović, koji se spletom okolnosti i danas nalazi na klupi hrvatske košarkaške reprezentacije predvođene sjajnim tandemom NBA igrača Bojan Bogdanović – Dario Šarić.
Hrvatska je davne 1995. godine na Europskom prvenstvu u Ateni osvojila broncu, naslov su uzeli Jugoslaveni, odnosno Srbi i Crnogorci, dok su naši košarkaški napustili postolje ne želeći slušati himnu države čija je politika odgovorna za genocid i etničko čišćenje kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Od tog trenutka sanjamo medalju i san traje dva desetljeća. Predugo…
“Percepcija je te 1995. bila bitno drugačija pa smo zbog tog jednog poraza u polufinalu protiv odličnih Litavaca stavljeni na stup srama. Tih ratnih 90-ih postojao je veliki nacionalni naboj, a danas se moramo prilagoditi na neka nova vremena i izvući što je više moguće od onih koji žele igrati”, zaključuje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
