Mnogi se sjećaju kad su 8. kolovoza 1992. najveću utakmicu hrvatske košarkaške reprezentacije gledali u svojim domovima na TV-u zasigurno najviše pamte 10. minutu olimpijskog finala između SAD-a i Hrvatske i povik HRT-ova komentatora Slavka Cvitkovića. A kada je pričuvni hrvatski centar Franjo Arapović zakucao za hrvatsko vodstvo 24:23, Cvik je povikao: “Spusti se, Franjo!”.
“Tu smo utakmicu izgubili s 32 koša, s najmanjom razlikom od svih suparnika Dream Teama, no mogli smo igrati i puno bolje da za sve nas, osim za Dražena Petrovića, Olimpijske igre nisu završile našom polufinalnom pobjedom nad Rusima. Koliko se sjećam, uoči finala nismo imali ni jedan trening. Dražen, Stojko, Dino i ja bili smo cimeri u Olimpijskom selu, u jednom stanu sa četiri sobe, i Dražen nam je uvjereno govorio da mi s njima možemo ravnopravno igrati. No, Skansi je ljudski reagirao, bila je to lijepa gesta kada je, neopterećen konačnom razlikom, odlučio u finalu svima dati priliku, da svi imaju neko sjećanje na taj događaj, i ja sam mu na tome čestitao”, priča Arapović za Večernji list.
Pričao je o Draženu Petroviću.
“Vođa na terenu, a zafrkant izvan terena. Ja sam s njim bio cimer i kada vidim tko se sve kiti prijateljstvom s njim to mi smeta, no ne volim o tome govoriti. Kada bih rekao sve što znam, bolje bi im bilo da šute”, opisao je.
Arapović je bio i u sastavu reprezentacije SFRJ koja je igrala u finalu Olimpijskih igara 1988. u Seulu, ali EP u Zagrebu 1989. Arapović nije dočekao u dresu reprezentacije, koja je protutnjala tim natjecanjem.
“Kad smo se vraćali s priprema iz Bora, u noći smo prispjeli u jedan beogradski hotel, u kojem smo na recepciji dobili upitnik na ćirilici koji smo trebali ispuniti, a ja sam tražio da mi ga daju na latinici ili na engleskom. Stojko me povukao za ruku da šutim, no iz inata nisam poslušao ni njega ni Dražena. Recepcionar me pitao za ime oca, ja sam mu rekao Jovo, a zove se Pavo. Zatim me pitao ime majke, rekao sam mu Jovanka, a mama mi je zapravo Ana. Nakon pet minuta bio je sastanak u mojoj sobi i Ivković me poslao kući u Zagreb. Nazvao sam tada prijatelja nogometaša Čavu Dimitrijevića koji me odvezao u zračnu luku i tako sam završio reprezentativnu karijeru u bivšoj SFRJ. Ivković je jednom prilikom u reprezentaciji kazao: “Što će nam, bre, taj ustaša”. Očito su saznali da sam se i politički aktivirao. Bio sam na osnivačkoj skupštini HDZ-a u baraci na Jarunu”, opisao je.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/vecernji.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.